Vrag će ga znati zašto je tako, vjerojatno ima neke veze i s činjenicom da je glazba na radijskim postajama mahom zamorna, ali činjenica jest da se u automobilu sve češće slušaju vijesti. A kako su u punom jeku bitke oko konstituiranja gradskih i županijskih skupština i vijeća, onda se zalomilo da taman u vijestima govori jedan novopečeni, netom izabrani predsjednik gradske skupštine.

Čovjeku je bilo dovoljno osvojenih četiri pet, mandata njegove strančice da pametno koalira, bude jezičac na vagi i okiti se predsjedničkom funkcijom. I evo ga kako drži pozdravni govor prepun sportskih fraza i metafora poput one da svi vijećnici gradski igraju za isti tim, tim koji se zove Gradska skupština.

Kilavi temelj

Sazidao je majstor cijeli govor na tom kilavom temelju. Jer, ako je tim onda je i igra, ako je igra onda tu mora biti i spomena rezultata, a ako je rezultata, onda sve vodi ka pobijedi na radost navijača koji su, dakako, birači.

– Majko moja, pa ovaj zvuči i govori onako kako se u hrvatskim filmovima nekad govorilo, primjećuje mlađahna suvozačica.

Ne da je u pravu, nego je i stoput gore. Sastavak na temu »Kako sam izabran za predsjednika«, iritantan i prazan, pa još kad ga se izgovori bez trunčice emocije, slika je i prilika jezika naših političara. Šuplje brate.

Odavno su političari na ovim prostorima, mahom svi, stavili znak jednakosti između ‘ozbiljnog’ i dosadnog. Velike frazetine, loša izvedba, duboki uzdasi i dosadna kostimografija, to se drži političkim govorom onih koji su pravo da tako govore zaslužili tim što su se mudro stranački skućili i pažljivo gradili karijeru koja nit’ smrdi nit’ miriše.

Tim je veselije svako toliko gledati kako ta caklina svako toliko pukne, a na van ispliva emocija koja je taman takva da sugerira kako razlike među nama i nema, i kako su oni gore, a stoka sitnog zuba dolje, i opet samo zato što su se neki znali na vrijeme stranački ućipiti.

A ta caklina najčešće puca kad ih se takne tamo gdje su najtanji, kad se usudi tko posumnjati u božanske im sposobnosti. Jer, bogovi naši među ljude ne vole.

Loš folklor

Gordan Grlić Radman. Ministar vanjskih poslova. Da je pitanje za milijun dolara, garant se ni članovi bliže mu rodbine ne bi znali sjetiti ijedne njegove mudre rečenice. Zato se pamti nedavni, nazovi verbalni, obračun ministra vanjskih poslova s predsjednikom.

Kad nestane frazetina krene loš folklor. Krene tvrdnja kako mu je otac bio vatreni navijač Dinama, baš kao da je to mjerilo dobra i zla, a ne samo odanost nogometnom klubu kao takvom. Pa krene upiranjem prstom u ime predsjednikovo, jer ako si Zoran, odmah si suspektan i garant ti je otac koji takvo ime daje sinu navijao, ako ne za Partizan, ono za Zvezdu.

Ali kad veli da je u vrijeme bivše države svako spominjanje imena Hrvat uključivalo opasnost i da se nije smjelo pjevati domoljubne pjesme, tad ministar vanjskih poslova nanovo otvara izlizano poglavlje povijesne nam zbiljnosti podcjenjujući i ono malo zdrava razuma u naroda kao takvog.

Kaže, bila je proslava Nove godine, on gimnazijalac pjevao je s još dvojicom »Vilu Velebita« i »Marjane, Marjane«, a policija, odnosno milicija ga je zato proganjala. Živio je on, Hrvat katolik, u stanovitom ropstvu. A u tom ropstvu, kako je u svojoj kolumni za Telegram pisala Sanja Modrić, njegov otac Ante bio je direktor jedne zagrebačke tvornice.

E tu sada dolazi onaj trenutak kad je sve što čovjek želi da sjedne za tipkovnicu pa Grliću Radmanu taksativno navede kako se to živjelo u ropstvu kad ti otac nije direktor ničega, nego radnik obični.

Samo, kao da bi do njega doprlo išta o pet podstanarskih adresa, o kreditima, o ‘nebrizi’ tko se zove Zoran a tko Gordan i brizi tko je kakav čovjek, o očevima koji ni vlastitu djecu nisu htjeli preko veze zapošljavati, o životu koji je skroman, o pristojnosti, razumijevanju, uvažavanju.

Ministru je otac omogućio školovanje u Švicarskoj. Bit će da je trebalo otići dovoljno daleko da se može punih pluća zapjevati »Vila Velebita«. Otac škveranin jedva je pustio pomladak u Zagreb. Nije ni svako ropstvo isto.

Formalna ljuštura nedavno je napukla i u našeg dičnog ministra zdravstva Vilija Beroša. Priča je planetarna već, ona o zadarskom kafiću, o konobarici koja je na štekat do ministra došla bez maske na licu, o njegovoj uvrijeđenosti te uvjerenju da ga provocira, o kavi koju nije ni popio, ali je zato stavio na stolu dvadeset kuna koje, priča se, nisu bile dovoljne.

Falile su još dvije kune. Ili nisu, kako se to upinje dokazati ministar. I da je ostalo sve samo na buntu ministrovom što se maske ne nose, još bi i bilo nekako razumljivo.

Ali, nakon svega se od ministra moglo čuti i kako novinarima veli: »Zar mislite da bi ministar u Vladi ostao nekome dužan dvije kune.«

Dalo bi se, dakako, sjesti za papir i olovku pa vesti priču bez kraja i konca o svom našim ministrima koji su nam ostali štošta dužni, ako nam već štogod i uzeli nisu, ma ne bi do ministra zdravstva doprlo.

Ne ni jer u njega je to uvjerenje da ministar u Vladi ne može ostati nikom ništa dužan, besprijekoran i bezgrješan već samim tim što je ministar.

Đilkoški jezik

Ministar, ili božanstvo, to bi mu valjda trebalo biti k’o isto. A kad si božanstvo, onda govoriš tim umjetnim jezikom koji troši puno riječi i kad ne govori ništa, da se od drugih i tako razlikuješ. Zoran Milanović odlučio je govoriti drugačije, onako kako su neki mladi filmaši u nas u jednom trenu odlučili snimati drugačije filmove.

Njegov đilkoški jezik nam je bliži, a zajapurenost u kolega mu što na takve manire naučili nisu posve nam je simpatična. Konačno malo živosti, reklo bi se, čak i onda kad udara predsjednik bez valjana razloga.

On govori, a oni su nervozni jer im kvari idilu. On izaziva i tako da premijeru poručuje da pošalje na njega lavove, a ne pudlice, svjestan da za sada ravnopravnog takmaca jakog na jeziku i nema.

Samo, jedno je zazivati lavove tamo gdje ih nema i s figom u džepu, dok se lagodno ubija dosadni dan u istom tom nedodirljivom društvu odnarođenom. No, što kad se javi dostojan takmac koji nit je zastupnik, nit vijećnik, nit političar!?

Novinar Boro Dežulović nekidan je napisao Otvoreno pismo predsjedniku mišu, pa još, kako kaže, jadnom i bijednom koji nije u stanju reagirati na devastaciju obale od strane čovjeka s kojim je poslovno surađivao.

»Vruja je upravo tematski park svega što ne valja i ne funkcionira u takozvanoj državi kojoj ste takozvani predsjednik«, piše među ostalim Dežulović.

Nije to ni Grlić Radman, ni Beroš style. No, predsjednik koji traži lavove na to šuti, onako kako na njegov opservacije odnedavno šuti premijer.

Znači li to da su svi njegovi vispreni verbalni izleti rezervirani samo za odabrane protivnike, one koje lako može dobiti!?

Ako je tako, ništa se promijenilo nije. Ta se igra i opet igra za vazda isti i zatvoren krug ljudi što s visoka gleda na živalj podno sebe.

A ako im se katkad psovka i otme, to je još uvijek onaj jezik ‘hrvatskog filma’, onaj obrambeni i rezerviran za ljudstvo stasalo u ropstvu što dugove ne priznaje.

Pa nas eto gdje smo i bili, tamo gdje pudla dlaku mijenja, al’ se rike od nje i ne čuje.