NA KRAJU KRAJEVA

Maškarana pustopoljina

Siniša Pavić

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

U malo dana dva su pusta visjela, s tim da je jedan »silom« skinut dok se drugi još na špagu ginga. Vrag će ga znat’, možda je to scenarij Čavjanskih maškara od početka, sve po onoj »pusti Nepalca, ubij novinara«

placeholder


Maškare, karneval, karnevalski običaji, to ili vas uzme ili vas ne dotakne uopće. Negdje svoje odradi tradicija, a negdje ta potreba da se jednom u godini pretvarate da ste netko drugi ne bi li jednom u godini legitimno udarili brigu na veselje jednostavno ne pada na plodno tlo. U konkretnom slučaju nije se primilo. Tim je čuđenje bilo veće kad je član one najuže rodbine otišao put Primorja poslom, tamo se oženio i onda u trenu preobratio pa se cijeli dao u maškaranje. U konkretnom slučaju međutim ni selidba ništa ne bi donijela. Od sveg maškaranja kroz život pamti se samo onaj pokušaj trojice dobrih prijatelja da se posve neinventivno obuku u žene, pa da osvoje koju »mušku« dušu. Maska je bila loša i na brzinu sklepana, ali unatoč tome dovoljno šarmantna da je jedan šeik, ili šeikica, zamolio »damu« za ples. I bome, lijepo se tancalo. Šteta je samo što je šeik nakon plesa odjahao u noć, pa je do dandanas ostalo nepoznanicom i kojeg je spola, i kojih godina, i koje boje kože, da vjeru i ne spominjemo. Jednostavno nije bilo važno. Važno je bilo zapamtiti ples.


Od tog bala pod maskama prošlo je ohoho godina. Kroz te godine dogodilo se s nama svašta i promijenilo se oko nas svašta. Dobro, naš svijet i opet odlazi raditi vani, onako kako su onomad odlazili naši ljudi u Njemačku, ma za razliku od onda kod nas je danas našeg svijeta voljnog raditi sve i svašta taman toliko malo da nam radna snaga dolazi iz dalekih nekih zemalja. Nepal, Indija, Pakistan, makar ih mahom sve redom zovemo Nepalcima. To se nama čini da je od milja, ili slijepo vjerujemo da nas nikada oni razumjeti neće, ako već veleposjednički nismo uvjereni da nemaju pravo ni na kakvu reakciju sve da nas i razumiju. Nepalci su u trgovinama, na malim motorinima dostavljaju hranu, voze taksije, rade na građevini. Muče se s jezikom, trude se biti ljubazni i hodaju za slobodnog vremena onako u grupicama možda i u strahu od nezgodna nekog svijeta što svakom i svemu iole drugačijem vidi stranca i prijetnju. Ma, ako vas put nanese zagrebačkim pothodnikom, tom žilom kucavicom što spaja centar s ostatkom svijeta, pa prođete uz poslovnicu Hrvatske lutrije, vidjet ćete i tamo Nepalce. Gledaju koeficijente, šaraju brojeve na listićima od lota, križaju kućice u onoj igri što se zove »Sve ili ništa« i valjda jedina na svijetu nudi lijep dobitak ako ne pogodite baš ništa. Sve to rade rame uz rame uz umirovljenike, nezaposlene, ili pak svijet što jurca s posla doma i mašta kako će ga onaj dobitan tiket konačno učiniti bezbrižnim posve. Nepalci se, eto, nadaju dobitku. Sve isto k’o i mi koji Nepalci nismo.


Nije to jedino što nas veže i spaja. Nekidan tako napadao snijeg, a oni istrčali na ulicu, parkove, livade da ga se nauživaju. Smiju se snijegu, vesele mu se, grudaju se, bacaju po snijegu. Bit će da su ga prvi put i vidjeli, onako kako je grupa mladih rokera, odnosno pankera, u čudu otkrila da tanak led pod teškom cipelom puca. Krckanje leda ih je bacilo u delirij sreće. Zna to nekad snijeg, bit će i zato što mu je apsolutno svejedno po kakvim će glavama padati. Uglavnom, u malo vremena je potrebno onima što su u nas došli, došli zaraditi za svoje živote i živote svojih bližnjih što im ostadoše u rodnim zemljama, suočiti se s drugim jezikom, običajima, kulturom, vremenskim prilikama. Pa to i čine, baš kao što se i domicilno stanovništvo uči suživotu za koji su jamačno donedavno mislili da se nama dogoditi ne može koliko god svijet bio globalno neko selo. A onda su se ukazale Čavjanske maškare. Na stup srama digli su oni nekidan pusta imena Škuribando Fureštić. Stavili mu na glavu turban i podarili mu bradu da ne bi bilo baš nikakve zabune da je, ako ne iz Nepala, makar iz Indije. Neka visi stranac iz tmine prije nego ga se na kraju karnevalskih svečanosti spali jer je kriv za sve što nam se u godinu dana loše dogodilo. Ne treba biti zadojen karnevalskim običajima da bi se znalo kako se pustom odašiljala strelica žestoke kritike put moćnih, jakih, velikih, onih koji su inače nedodirljivi i onih u kojih je i sukno i škare. Znalo se ići i mrvu preko granica dobra ukusa, vješati predsjednike, političare, ali i opet je nekako prolazilo sve jer za maškara se može sve i moćnici su u pitanju. Na slabije od sebe se ne ide. Ili se barem nije išlo. Sve dok se netko nije sjetio kako bi valjalo da visi Škuribando Fureštić. Što li im je samo Mračni Stranac od tog silnog zla jednogodišnjeg zla učinio? Je li kriv za inflaciju, za to što trošimo najskuplja jaja na svijetu, za male plaće, za kilavo zdravstvo? Ja li on onaj korupcijski mag zbog kojeg smo svi potonuli u kaljužu od korupcije? Je li taj uzrok pandemijama, epidemijama, ili činjenici da se škovace gomilaju dok se led tamo negdje na sjeveru topi? Čelnici Čavjanskih maškara spomenut će da je »strani čovjek« prepriječio put »našem čovjeku«, makar policija ništa vrijedno intervencije nije utvrdila, kamo li malomišćanski spomen pokušaja otmice. Poručit će i kako su stranci dobrodošli dok se ponašaju po domaćim pravilima, primjereno skroz. Tim se sve samo čini gore, jer ne da se uprlo u sve naše Nepalce, već se uprlo prstom i u konkretna čovjeka. Pa su se na noge digli sociolozi, etnolozi govoreći kako se granice ni u maškarama ne smije prijeći. Poruka je jednostavno loša, a bome je i posve neduhovito onoliko koliko je glupo. Poruka je zapravo taman takva da tjera na tugu i susramlje i na strah da će biti i gore. U javnosti se, u svakom slučaju, povela rasprava koja se Čavjanskim maškarama nije svidjela. Stoga su odlučili skinuti Škuribanda Fureštića i valjda prvi put u povijesti maškara pusta koji je već visio čekajući lomaču zamijeniti drugim.




Na svečani čin pozvali su i novinare, obećavši pritom da će još jednom objasniti što su i s prvim i s drugim pustom htjeli reći. A onda su objesili Novinarka Škandalića, jer novinari nisu o slučaju pust pisali »fer i korektno«. Pritom nisu novinarima dozvolili da postave ijedno pitanje, ali su zato najavili da će tužiti redom sve medije koji su »senzacionalistički pisali o ovom slučaju«. I sve bi bilo u redu da nije i već viđeno i slabo duhovito, da i ne spominjemo kritičku oštricu koja bi za maškara morala ubadati tamo gdje je najbolnije, ma ne može jer je tupa skroz. Tupa je jer ne gađa put onih koji su izvorište problema što nas tište, već udara u glasnike vodeći se onom logikom da problema ne bi ni bilo da se o njima ne govori. A baš nas je to da se sve mete pod tepih i dovelo do tu gdje smo danas i učinilo tako ogorčenima, bijesnima i mrziteljski nastrojenima.


Bilo kako bilo, u malo dana dva su pusta visjela, s tim da je jedan »silom« skinut dok se drugi još na špagu ginga. Vrag će ga znat’, možda je to scenarij Čavjanskih maškara od početka, sve po onoj »pusti Nepalca, ubij novinara«. Pa će se i opet povesti polemika na društvenim mrežama u kojoj će se u manjoj mjeri braniti ljudskost, a u većoj pljuvati one koji ne razumiju koncept maškara kojima je sve dozvoljeno. K vragu, valjda nešto o tim granicama i dozvolama diktira i zdrav razum, a i neće baš biti da su sve te zabrane, korektnosti, pravila ponašanja skrojili novinari. Nisu novinari skrojili ništa, jer im krojiti ne treba. Kroje, k’o što rekosmo, oni u kojih su i sukno i škare.


Njeno ime je Danica Baričević. Saborska je ona zastupnica HDZ-a i vijećnica u skupštini Splitsko-dalmatinske županije. U emisiji Otvoreni studio na Televiziji Dalmacija ona reče: »Evo, ja koja dođem u Zagreb, prolazim ulicom i šetam, puno je više tih škurih, crnih i malih. Mislim da se tu baš nismo dobro pripremili, da tu ima prostora da napravimo nekakvu strategiju. Ali gledajte, ako vama nema tko raditi, a njima su vam ove plaće bogovske, s obzirom na uvjete u kakvima oni žive tamo.« Ako lažu novinari, ne laže snimka. Ma, svejedno je Baričević poslije objašnjavala kako je njezina izjava zlonamjerno interpretirana. Pa je, među ostalim, pojasnila i to kako se većina stranih radnika u Hrvatskoj ponaša vrlo pristojno. Novinari, ako to već nije kakav Novinarko Škandalić, usput su otkrili da su masline njenom ocu pomogli brati Pakistanci!?! Mali i škuri.


Čavjanske maškare objesile su već dva pusta. Možda je put k sreći tek pokušaj treći!? Evo, recimo Severina. Ako ju je sustav očito odabrao za krnju, i to ne prvi put, neće ni ovo društvo od maškara garant s tim imati baš nikakvih problema.