Pretežit javni interes, pretežit javni interes, pretežit javni interes. Ok. Krenimo, recimo, od informativnih emisija. Na programu Vijesti u podne. Na ekranu slika belgijskih poljoprivrednika koji su traktorima blokirali prometnice. I onih francuskih. I onih njemačkih. »Nitko ne prosvjeduje k’o Francuzi«, ispali derište baš kao da je sve prosvjede EU poljoprivrednika od stoljeća sedmog naovamo odgledala iz prvog reda. Ne sviđa joj se, doduše, kad istovare kamion stajskog dreka pred vrata parlamenta, ali joj se sviđa sloga što je demonstriraju europski farmeri. Ocu joj se sviđaju gradele uz cestu i debeli odresci koji cvrče na otvorenoj vatri tako i toliko da su glasniji od motora skupih traktora. Ma, otac joj pojma nema što bi mislio o samim prosvjedima. Zapravo, u strahu je on.

Jasno je, i valjda svakom blisko, to zbog čega ljudi od polja i motike prosvjeduju. Oni bi da ono što proizvode proizvode čim jeftinije, a onda prodaju čim skuplje. Ili bi, a tome se potrošač uvijek nada, da omjer koštanja proizvodnje i cijene proizvoda u prodaji bude taman takav da zadovolji i poljoprivrednika i konzumenta. Ali ne ide to baš, ne ide skoro nikako jer poljoprivrednike diljem Europe, barem tako kažu, ubija uvoz jeftine hrane s jedne strane i pusti europski ekološki propisi s druge strane. Ekološki propisi su tu jer puk želi jesti zdravo. I to je ok, koliko god da je otišlo u ekstrem i koliko god danas bilo nemoguće staviti ruku u vatru da je zdravo išta pa sve da vam je vlastita mati ubrala limun sa stabla što pred kućom raste. Ali kad puk hoće i zdravo i jeftino, a hoće jer za skupo nema, e onda smo u problemu. Ne može. Ne može se proizvesti zdravo, a prodati jeftino, barem tako tvrde poljoprivrednici. Pa se žale na propise koji bi trebali osigurati da je ekološki sve. Država je tu u opakom problemu, između čekića, nakovnja i još tko zna čega. Država bi, i kad je dobra, da i puk i poljoprivrednici budu zadovoljni i da sve bude održivo, i da sve bude ekološki. S druge strane niti mogu, niti im se baš isplati spriječiti uvoz kad je slobodno tržište svetinja. Dodajte ovome geopolitiku, skore EU izbore, Orbane i one koji to nisu i eto nas do nagradnog pitanja koje glasi – a gdje je to, svega mu, EU poljoprivreda uopće jeftina!? Odakle dolazi taj jeftin proizvod!? I je li ovo tema od pretežitog javnog interesa ili nije!? Valjda jest kad se želuca tiče, jer kroz želudac sve prolazi.

Pretežit javni interes, pretežit javni interes, pretežit javni interes. Vijest s malih ekrana vodi do vijesti s novinskih stupaca. Fortenova grupa, a to su oni koji su naslijedili Agrokorovo sve da s njim upravljaju, evo traži kupca za poljoprivredni biznis. Počelo je ispitivanje interesa za potencijalnu prodaju, opipava se bilo u onih koji bez svega mogu, ali bez grude plodne zemlje ako im već zemlja k’o zemlja nije prestiž. A bome jamačno bi se i štogod od prodaje zaradilo. Sve što se zaradi, kažu iz Fortenova grupe, upotrijebit će se za daljnje smanjenje zaduženosti poduzeća, odnosno strateške investicije u druga područja osnovne djelatnosti maloprodaje i proizvodnje hrane. I u redu je to, ima vlasnik pravo baratati svojim kako voli. Ali običnom smrtniku koji ne zna baratati s novcem ni na dnevnoj bazi, a starina mu je odavno zarasla u korov od kojeg ploda ne može više ni biti, srce se momentalno propara kad vidi da vrijedan komad zemlje ide na prodaju. Jer tako su nas učili. Jer malokad se dogodilo da onaj koji kupi bude prema zemlji i onima koji od nje žive milostiviji. Nije ovo ispitivanje interesa u kupaca zapravo priča ni o Fortenovi, ni o mogućem kupcu pa bio on i parajlija iz susjedne Srbije, a ni o Podravci kao spominjanom željenom kupcu kad nam taj željni kupac evo umake u tubu pakuje. Ovo je klasik o bogatstvu što ga Hrvatska ima, a ne zna što bi s njim. Ovo je priča o vodi koju ne znamo zaštititi uvjereni da će vazda biti tu i naša, o hrani koju ne znamo proizvesti, a godinama se kunemo kako će zelena brazda hraniti plavu i obratno, o vjetru koji smo izdali i kompromitirali sumnjivim vjetroelektranama, o suncu koje ćemo zatamniti čim dignemo ljeti cijene još malo u nebesa. Može li se država, smije li se odgovorna država uplesti malo u sve te slobode od tržišta pa zaštititi štogod, ili joj je vjerovati u puk i njegovo sazrijevanje svake vrste pa da imamo i slobodno tržište i nepresušne izvore svega i svačega!? Nekidan se tako okupila stranka Možemo! na dogovor predizborni, pa netko upita Sandru Benčić otprilike i to misle li oni da pitanje ekopoljoprivrede i klimatskih promjena uistinu zanima birača. Reče ona da zanima poljoprivrednike, one kojima poplave ruše usjeve, a suše prže polja. U pravu je, ali daleko je to od mase koja odlučuje tko će biti na vlasti. A pitanje od pretežito javnog interesa.

Pretežit javni interes, pretežit javni interes, pretežit javni interes. Ni zagrebli nismo u tematiku i već se vidi da ono što je top tema vani ne mora biti top tema i po kući. Jedino što nas trenutno veže i spaja su izbori svake vrste i dovijanje kako osigurati pobjedu. Je li onda pretežit javni interes onaj za izbor glavnog državnog odvjetnika. I ako je, može li ga običan neki svat posve imun na stranačka prepucavanja svesti na znanja što ih je o glavnim državnim tužiteljima, sucima, odvjetnicima stekao kroz literaturu, film. U filmu »Anatomija jednog umorstva«, u toj američkoj sudskoj kriminalističkoj drami redatelja Otta Premingera, bivšeg državnog tužitelja, a sada odvjetnika igra James Stewart. Nakon što ga nisu ponovo izabrali za državnog tužitelja, a prije nego se dohvati teškog slučaja, on svira klavir i ide u ribolov. U češkom, odnosno čehoslovačkom filmu »Ševe na žici« tretman državnog odvjetnika je malo drugačiji. Tamo u jedno sparno ljeto u provinciji, početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, skupina politički nepodobnih radnika i zatvorenika provodi dane na prisilnom radu na starom odlagalištu metala lokalne željezare. Među njima i trgovac, i profesor književnosti, i žene koje su htjele bježati preko granice, i saksofonist čiji je instrument proglašen simbolom buržoaske dekadencije, a bome je veliki redatelj Jiri Manzel tu smjestio i državnog tužitelja čiji je grijeh bio to što smatra da se optuženi ima pravo žaliti na presudu. Između ova dva filmska primjera smjestio se cijeli jedan svijet, no oni su tu prvenstveno da se pokaže kako je svijet umjetnosti čovjeka na tako važnoj funkciji vazda zamišljao krajnje televizičnog i zanimljive priče. Ivan Turudić nije taj. Čak ni HDZ čija će većina u konačnici donijeti i ovu odluku ne radi ništa da Turudić bude taj. Televizičan nije, rečenica mu je nezgrapna, a ta priča da je izvjesni Turud zaslužio odijela od čovjeka što je pod ozbiljnom istragom ne pomaže imidžu nimalo tko god da Turud zapravo bio. Imidž ne čini čovjeka, ali nije ni da je nevažan sudeć’ po filmu, knjizi. Je li onda to tema od pretežitog javnog interesa!?

Pretežit javni interes, pretežit javni interes, pretežit javni interes. Tko je je taj koji će procjenjivati što jest pretežit javni interes, a što nije i na koju će se taj praksu pozvati, da je samo znati. Zvone Boban i Leonarda Boban opet su zajedno. U profesionalne vojnike primat će se i momci s tetovažom. Pas rastrgao staricu. Dijete umrlo nakon što mu dvije godine nisu mogli naći mjesto u domu, a ministar veli kako je tu svoje odradila priroda. Nikad nas se manje nije rađalo. Nikad nismo bili stariji. Zrak zagađen, suci štrajkaju, Modrić se ne da iz Madrida, predsjednik Sabora se smješka dok i opet ne otkriva novinarki Hrvatskog radija kad će datum od izbora, Orban popustio pa će se pomoći Ukrajini. Pretežit javni interes, pretežit javni interes, pretežit javni interes. Teoretski može sve, a u praksi bolje se ne pačat. Jesmo li se za to borili? Jesmo li se uopće borili!? I jesmo li ikad definirali ikakav interes što javnosti, što države, što društva!? ‘Ajmo mi prvo to i samo da nije onaj privatni.