Biljana Borzan je veliki borac. Borac za potrošačka prava. Ona svoje ratove uredno vodi i to na velikom europskom bojištu, i ne perlafinta. Doduše, nekad se čini utopijom to njeno nastojanje da vrijeme vrati unatrag, toliko unatrag da nam televizori i vešmašine traju u vjekove i da ih ima tko popravljati onako baš majstorski. Ali neka borbe, sve da je mic po mic. Tu puno malih pobjeda čini rat dobivenim, rat proždrljivih proizvođača kojima profita nikad dosta i malih potrošača što strepe za zdravlje svojih kućanskih aparata čim su ih kući zapakirane dovezli iz trgovine.

Hrvatski građevinski poduzetnici također vode svoj mali rat. Oni ratuju s nedostatkom radne snage. Oni su toliko u ratu sa spomenutom problematikom da malo fali pa da daju štampati plakate na kojima piše: »Na pitaj što miješalica može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za miješalicu!« Prije konkretnog plakatiranja u svijet je krenuo apel, poziv, vab našim bauštelcima na privremenom radu po Europi, koji se dade sažeti u stihove što vele da ih sunce tuđeg neba nikada neće grijati k’o ovo domaće. Odjednom je biti manoval na našoj skeli isplativije nego biti šljaker na skeli sred Irske. Hm…. Ali, boj se bije.

Začudan boj biju i oni što zakone pišu, donose i amenuju, Kazneni zakon recimo. U zatvor će svatko tko šapne na van detalje istraga što se vode, pa da ne daj Bože završe detalji u kakvim novinama, na televiziji, u medijima. Eto ga na. Pa ti istražuj, pa ti piši o kriminalu, pa ti upozori na korupciju, pa ti tekstom i slikom potjeraj državne organe da dejstvuju. Jok! Neš’ majci! Što se zviždalo, zviždalo se, što se pisalo, pisalo se. Umjesto toga, pustit ćemo da prođu mjeseci i godine prije nego se podigne optužnica i da se može legalno i o njoj prozboriti koju. Slikovito rečeno, ako je načelnik Murtera, kako to USKOK veli, čak i kahlicu kupovao na račun općine dok ga nisu mediji provalili, ubuduće će neki novi načelnik sličnih apetita moći svoje čedo dotjerati do fakulteta na tuđi račun a da nitko ne trzne. Jer, istraga traje pa se smije samo jezik za zube. Borba je to zato i za slobodu medija, s koje god strane zakonski prijedlog vezan za curenje informacija gledali. Šteta je samo što je oporba previše drčna da to vladajućima objasni, jer od drčnosti nekad vajde nema.

Ali, sve su te borbe od slatke vode naspram one koja nas tek čeka, ili se tek počela voditi. Na malim ekranima tako Pavle Kalinić, preko puta njega Tihomir Ladišić, a podno njih u dnu ekrana pitanje »vraća li se vojni rok« i to onaj obavezni. Derište prolazi sobom, osvrne se, pa u nevjerici pita: »Je li ovo ozbiljno!?« Nije još posve, tek je u formi ideje, prijedloga, ali kotrlja se dosta ozbiljno, s obzirom na to da Vladi, odnosno ministru obrane, pripalo da stjera mladost makar u tečaj krasni jednomjesečni. Što bi se na kratkoj obuci radilo, još se ne zna. Nacrti obuke su stroga tajna, ako ih uopće ima. Može li se u mjesec dana naučiti kako se rastavlja puška i maršira, pozdravlja domovina i čisti zahodska školjka po kazni!? Kažu stručnjaci da za sve to treba barem tri mjeseca, ako ne i četiri? Kažu i da starinski plan i program vojnog roka više ne drži vodu. Čast puški, ali trebat će tu i naučiti dronove gonjat, znati što se radi kad je poplave i potresa, uistinu naučiti kako se prva pomoć pruža, a ne da se to uči preko zooma, onako kako su brojni nazovilovci »preko zooma« zaslužili lovačke dozvole a da ni puške, ni šume, ni zvijeri vidjeli nisu. E, ta bi družina što šumom luta naoružana puškom i dozvolama plaćenim 200 eura, mogla prva na odsluženje tog budućeg vojnog roka. Nema veze što se i godina nabralo, kad je u njih tolike želje da se vatrom igraju. No, vratimo se meritumu.

»Što će i žene u vojsku!?«, pita ona, nakon što je ocijenila nemogućim da muškići, ovakvi kakvi su danas, ikakvu sobu zajednički dijele. I žene će na obuku. »Takva mi ravnopravnost ne treba«, brzo će potencijalna vojnikinja. Još brže dodaje kako joj s druge strane uniforma možda ne bi loše ni stajala. Taman da se svi nazočni slože kako bi buduća vojska bila vojska selfija. Selfi na straži, selfi uz kazan, selfi u menzi, selfi uz pušku, selfi salutiranje… Nema tog autoriteta tko bi ovoj mladosti mobilnu spravicu oduzeo na ulasku u kasarnu.

No, s druge pak strane, tko ima pravo mladosti oduzeti pravo na anegdote njihovih roditelja, ili ono pravo da si na podlakticu istetoviraju neko sidro, recimo. »Dođi, sunce djedovo (ili bakino op.a.) da ti djed ispriča kako je bilo kad su me u vojsci natjerali da dva dana čučim na Sljemenu«, govorit će naši mladi, ako već priča neće ići u smjeru lomnog nokta kojem je naštetilo rastavljanje one nesretne M 48. Tri mjeseca bez šminke, Netflixa, i Desingerice da te lupa tenisicom po glavi!? A sve zato što su se i u Švedskoj, da Srbiju ne spominjemo, sjetili da čovjek nisi dok vojsku prob’o nisi, tim više što svijet srlja u katastrofu. Ili, sve zato što se konačno osvijestilo da nema te majke ni oca koji mogu bolje od vojske naučiti momče krpiti čarape i zategnuti plahte na krevetu.

Mladost je za rasprave ipak pokazala neku zrelost, ako ne i potrebu da je se ozbiljnije konzultira. Zreliji neki svijet, onaj koji pamti i ozbiljno ratovanje, i ispričnice zbog anemije, i neuroze nuclearis, ove se teme, za pokušaja kratkog anketiranja, uhvatio s popriličnom dozom šale i pošalice. Krenulo je relativno ozbiljno, opaskom kako smo vjerojatno s tolikim spomenom vojnog roka krenuli jer ga Srbija ima. Onda je uslijedilo priznanje kako se sva roba za rezervu što je duže ionako u gnoj pretvorila, osim onog šatorskog krila što i dalje na selu čuva drva od kiše. Onda se rodila ideja da ne ide mladost u vojsku nego starost, plus 65, jer mladost ionako ode iz zemlje pa što ćeš na njih trošit resurse, dok stariji svijet iskustva ima i slabiji apetit. Netko se domislio i prigodnog realityja »Tri, dva, jedan – pucaj«, papiga Kuki javila se za avijaciju pa da bude k’o Hrabri Paro, Mišo je u grupu poslao sliku »bunkera« što ga zida. Jedino je dobri čovjek Neven pokušao priči vratiti ozbiljan ton, uvjeren kako je obuka od mjesec dana smijurija i kako se treba ugledati na neutralnu Švicarsku i njen vojni rok od nekoliko mjeseci. Ma…

– Od svih stvari, od svega, mi bi se na Švicarsku ugledali vojno!? Ako ćemo se već na njih ugledat’, ‘ajmo radije fokus stavit’ na čokolade, sir, satove, kad već banke nemamo, brzo je netko našao manu ovom ugledanju na Švicarsku.

Vojni jok, rojni vok, vojni aj bok, vojni šok… Štogod u konačnici bilo, kakav god da bude način na koji ćemo makar mladost suočiti s činjenicom da u nesigurnim vremenima valja naučiti kako se skrbiti o vlastitoj sigurnosti, ovo zgodno bacanje kosti među narod u vrijeme dok se vodi tisuću malih bitaka i opet nas je dovelo do onog što se zapravo sve vrijeme želi prikazati manje važnim, ako ne i posve nevažnim. Dok važemo treba li nam u vojsku opet ili ne treba, odavno smo izvagali pa nam je svejedno uzalud, da nam treba boljeg standarda, boljih plaća, boljih automobila na cestama, bolje kulture, boljeg zdravstva, boljeg sudstva, svega boljeg. Treba nam lovaca koji će u lov moći tek nakon što odslušaju teoriju i odrade praksu. Treba nam bijele tehnike koja se neće kvariti čim je krivo pogledaš, ili će i sama strepjeti od kvara da je Biljana Borzan ne dohvati. Treba nam građevinskih poduzetnika koji neće vabiti naše bauštelce na privremenom radu u Irskoj i Njemačkoj stihovima, već konkretnim nekim stvarima, od plaće i stalnog posla, do zajamčenih radničkih prava. Treba nam zdravih medija i zdravog društva pa da nam zviždači više i ne trebaju kad je sve transparentno i po zakonu. Kad toga svega bude, činit će se da je vojni rok, ili vojna obuka, sa svrhom i razlogom. Dok to ne bude, lamentirat ćemo.

»Achtung: Schnee, stürmischer Wind, gefährliche Verkehrsverhältnisse am Freitag!«, pištalo je i bljeskalo čudo od mobitela ususret vikendu, bilo da je upozorenje zbog nadolazećih vremenskih nepogoda pisano da je predsjedničko, bilo da je HR-ALERT pisan za normalan svijet. Oni koji su dobili upozorenje samo na njemačkom jeziku, posve logično su zaključili da u Njemačkoj smak svijeta samo što nije. Eto još jedne teme o kojoj će se na vojnoj obuci morati raspravljati. Misliti da je dovoljno znati kako »piše Hund, ma piše i Mile« dok se smak svijeta sprema na njemačkom jeziku, bilo bi za svaku naciju posve pogubno.