Od svakodnevnog pitanja »što ćemo sutra kuhati«, gore je samo svakogodišnje pitanje »što ću ti kupiti za Božić«. Nema u toj kupovini više ama nikakve radosti, odnosno ima je tek malo nešto, a da je stvar dotjerala do zida svjedoči i činjenica da ozbiljni tjednici ugošćuju ozbiljne obrtnike da bi nam ozbiljno pojasnili treba li poklon biti velik ili mali, pamti li se bolje i duže dobiveni predmet ili dobiveni ugođaj (!?), a tu je dakako i bonus ili ti hrpa savjeta trgovaca na temu »pazite da vas trgovci ne prevare za blagdana«. Nuklearna fizika, a bome i kvantna, obična su beletristika lake kategorije naspram znanstvenih udžbenika što ih valja proučiti prije blagdanske kupovine. I to što ste teoretski potkovani najčešće ne pomaže ništa, taman da onaj kome se poklon kupuje, pa još po njegovoj želji, i opet bude nekako nezadovoljan jer mu se u izlogu predmet želja činio glamuroznijim i nužno potreban.

A nije da se svega pod borom ne nalazi i ne stavlja zadnjih dana. Evo, recimo, svinjogojci su dobili pod bor dozvolu da mogu klati svoje svinje u svojim dvorištima. Jest da nije lako naviknuti se da se svinja tranšira pred Božić a ne na veliki praznik one bivše države, ali što su navike nego idealan teren za promjene svake vrste. Pod bor je Vlada stavila i nove stanove za one koji su dom izgubili za potresa u Glini i Petrinji. Kako reče jedan od onih koji su konačno dočekali svoj krov nad glavom, nije moglo boljeg poklona biti u ovo blagdansko vrijeme. I nije, stan je uvijek dobar poklon i pravo je da se ljudima koji su život morali stisnuti u kontejnere dade konačno prostora da dišu, rade, vole. A je li moglo prije, moralo prije!? Umjesto odgovora neka netko objasni gdje nestade ona dobra stara da se poklonu u zube ne gleda. Pobrinula se Vlada za još gdjekoji poklon pod borom. Umirovljenici evo trljaju ruke, a kako je krenulo imat će bolju mirovinu nego što mnogi plaću imaju. I neka će, jer i lijepo je i dobro i pristojno onima koji su nama dali sve vratiti bar nešto. A ako ćemo pravo ta umirovljenička populacija valjda je jedina koja se svakom poklonu zna razveseliti i zahvaliti iskreno. Uglavnom, vrijeme je darivanja i tog se naša čeljad uredno drži. Nevolja je jedino, kao što rekosmo, kad ozbiljni ljudi ne znaju sakriti da im se poklonjeno ne sviđa, kad su, na primjer, poput biskupa Košića koji toliko loše darove podnosi da mu i kobasica adventska daje na ganglije.

Poklonio je tako premijer i poziciji i opoziciji, i sebi i drugima, novog ministra gospodarstva. Damir Habijan se čovjek zove i kako god da se gleda to je posve unaprijeđena verzija ministra ako ga se usporedi s prošlim modelom. Gospodarstvenik možda i nije po vokaciji, no lijep je niz uspješnih ministara i gospodarstava kojima su na čelu ljudi koji su se za mladosti mislili baviti posve drugim poslom. A to što pazi na svoje tijelo pa vježba, i trči, i skače, to bi svuda u svijetu bio samo plus. Kod nas je, eto, minus. Skočila opozicija na čovjeka zgrožena njegovim fotografijama u kupaćim gaćama, baš kao da u more ulaze u ronilačkom odijelu. A on onda brže-bolje povukao sve slike iz javnosti, uvjeren da kad si ministar nemaš pravo ni na što drugo nego na selfie u odijelu. U blagdansko vrijeme svekolikog praštanja i razumijevanja napadosmo čovjeka, ako već nismo dobrano zašli s onu stranu poštovanja ljudskih sloboda, a sve zato jer nam se poklon nije svidio. Pritom smo pomalo licemjerno zaboravili kako nam je bilo toplo oko srca kada smo naokolo tražili fotografije bivše finske premijerke dok tulumari, ili se jednostavno fotografira onako kako mladost voli. Čudili smo se Fincima što se tolikoj slobodi čude, da bi se na koncu složili kako je njurganje glede ponašanja finske premijerke samo pokazatelj lošeg odnosa prema ženama, jer i premijerka ima pravo oblačiti se kako hoće i plesati s kim hoće i kad hoće. Pa ako je ona mogla plesati kako hoće i biti premijerka, što ne može štovatelj pozamašnih bicepsa biti ministar gospodarstva!? I zašto ne dati onom koji poklanja, a to je u ovom slučaju premijer, da unese u taj darak i lijepu dozu sitne provokacije koja otvaranje šarenih kutija u ponoć i čini tako dramatično zavodljivim.

Uglavnom, dalo bi se o poklanjanju i poklonima, svjesno ili nesvjesno upakiranim, biglisati još. Ništa u ovo doba godine nije slučajno, čak ni naoko sitnice poput uredno podšišane frizure u našeg Predsjednika taman da se srdačno može družiti s novim ministrom obrane. Puno je ljepše gledati zajedništvo u duhu borbene spremnosti, nego i pokušati shvatiti zašto to biskupu Košiću smetaju kobasice. Realno, pravo na nezadovoljstvo poklonjenim ima samo bivši ministar Tolušić. Samo, drugo je nešto ionako tema od blagdana, drugo je nešto evergreen stres i drugo je nešto razlog za brigu čak i onda kada se brige ne smije imati. Nije, naime, u nas kriza od poklona, nije kriza niti od ministara jer ako ih je bilo 30 za potrošiti, bit će ih i 50, nije kriza niti od poluge koja nam vojskom i obranom upravlja, nema krize niti za umirovljenike, niti je zime za stradale u potresu. U doba blagdana jedina je prava kriza odojačka kriza!

Odojak! Taj mitski predmet žudnje kojem se, ako ćemo pošteno, purica ili tuka nikada nije približila ni blizu koliko god je tu i tamo neki istinski štovali. Odojak, pa još da je onako mliječan i taman tolike veličine da lako može i u pećnicu i na ražanj, sve ovisno od toga koliki je i kako ga spraviti volite. Odojak i njegova hrskava kožica u koje se zubi, ako je sreće i ako mati dozvoli, zariju netom nakon što se kući s ponoćke dođe jer shvatit će naš pastir kako je to kad si odojka željan. Elem, odojak o čijoj kvaliteti ovisi sve, pa i ona konačna ocjena je li nam Božić uspio ili je podbacio posve. Zato se zbog komada praščića kroz stoljeće stvaraju veze s mesarima, stoji u redovima, rade rezervacije mjesecima prije, smišljaju opravdanja zbog čega se otišlo put kupovine više kila kad se moglo obitelj prehraniti i s manje. Samo, odojak nije bio nikada skuplji. I nikada do njega nije bilo teže. I nikada više u mesare nismo sumnjali. I nikada više nismo bili u kušnji da ga zamijenimo s nečim da se, realno, ima s čim. Odojak je ove godine jednostavno pojela, ubila statistika, one brutalne i bezdušne brojke zbog kojih naslovnice vrište dok kazuju: »Tradicijska blagdanska košarica za tročlanu obitelj nikad skuplja – čak 418 eura!«

Olalala, 418 eura skuplja! A samo o trpezi pričamo. Ako to nije poraz politike kao takve, gospodarstva kao takvog, socijalne osjetljivosti kao takve, onda što je. Ako to nije dokaz kako su nam i pozicija i opozicija miljama daleko od života kad se bave mišicama u Habijana umjesto plećke u odojka, onda što je. Da sve bude perfidnije i da je, lako moguće, dio neke šire bjelosvjetske ujdurme, sugerira čitav niz što radijskih što televizijskih emisija koje nas ove dane uče da ne bacamo hranu, da kupujemo onoliko koliko nam treba, da, avaj i kuku, jedemo onoliko koliko nam treba. Pa se izgovaraju u eter normativi, oni minimumi jestiva po glavi stanovnika. Pa se pršuta smije feta, francuske salate žlica, a odojka se smije samo gledati. Dobro, kolika je cijena svemu gledanje se čini najekonomičnije. Samo, proplakat će duša tako…

Božić samo što nije, Nova godina je blizu, a hrvatsko stanovništvo živi i opet svoju odojačku krizu. Ta nam je najdraža, jer je uvijek nekako riješimo, makar odavno nije bila ovako teška i zahtjevna. Zavukli smo ruke duboko u džepove i uspjeli, opet. Ma, neće to moći dovijeka ovako. Valjalo bi učiniti sve da dogodine krize ne bude, ili da nam plaće budu taman takve da nam je svejedno pošto odojak. Premijer nam je u to ime poklonio novog ministra gospodarstva. Možemo se samo nadati da mu se odojak nije za života i tko zna zašto zamjerio. Možemo se samo ufati da ga vježbanje nije skrenulo s pravog puta.