Novo ljeto je počelo s raspravom kada se i do kada se mora raskititi jelka. Svako novo ljeto u nas počne raspravom kada i do kada se moraju s borova, kičasto urešenim u ime Božića i Nove, poskidati kuglice i svjećice. Treba li, makar bilo posve suprotno ikakvom duhu pa i onom katoličkom, silom poskidati sve prije nego li pravoslavni Božić stigne na vrata, ili treba poslušati naše stare koji su nakićen bor držali po sobama danima nakon Božića u onih što ga slave po julijanskom kalendaru!? Ili, a to bi bilo još i najbolje, treba slušati onaj svoj djetinji poriv pa ostaviti svjećice i kuglice da čim duže krase dnevni boravak, barem onoliko dugo dok starješinica svega kućanskog ne poludi zbog otpalih iglica i ne naredi promptno uklanjanje svih znakova što podsjećaju na dane obilja i posvemašnje sreće, da mir i ne spominjemo!?

Onom tko ne bere brigu kada će i kako će s jelkom baratati sve se to čini smiješnim. I jest, zapravo, smiješno bude dok ne izađeš pred kuću i ne prošetaš ulicom pa shvatiš da ti četveronožni kućni ljubimac zastaje kraj jedne odbačene jelke, pa kraj druge, pa kraj treće, a jedva da je novogodišnja noć prošla. No, kad uloviš susjedu od svojih 80 i nešto kako užurbanim pokretima skida lampice sa svog balkona da ne bi zašla u zabranjenu zonu, kako žuri koreći samu sebe zbog nehaja koji bi joj sad mogao kakvog susjeda domoljuba dovući za vrat, e onda postaje samo tužno. Tužno, jer u zoru 2024. godine to je nama tema za dijeliti se, to kad se mora raskititi jelka ako ti srce kuca za domovinu i za ništa više.

Ali ‘ajde, bude to i prođe. Ima tema još što u siječnju padaju nekako teško na želudac. Radna nedjelja! Eto evergrina! Radna nedjelja, pa još kad se sve spoji u dugi niz neradnih dana jer blagdani baš tako nekako kalendarski padaju. Sveta tri kralja u subotu, a neradna nedjelja u nedjelju!? Može li gore! Užgale se društvene mreže i portali dok se oni što ne znaju nego u kupovinu nedjeljom razapinju od strane onih koji smočnice drže vazda pune svim i svačim baš kao da će sutra, ne daj bože, rat kakav ili pandemija. Oni koji su se odlučili počastiti stajanjem u redu u ono malo otvorenih trgovina nevješto se brane, a zagovornici nedjelje koja je samo za obitelj i nikog drugog, štogod to spominjanje obitelji njima značilo, kese očnjake dok traže ideološke i svjetonazorske neprijatelje s kojima ih je spojila samo nesretna okolnost da dijele isti komad zemlje za živjeti.

»Nenormalan narod kao sumanut okupira shopping centre koji rade nedjeljom, stoje u koloni za ulaz u garažu, redovi za pekare. Za sve je kriv loš brak! Ne možete sjediti u kući s odabranicima, ne znate ispeći kruh! Netko u kući treba nešto znati i raditi«, napisala je tako na svom zidu od Facebooka Ivana Brkljačić, kladivašica. Olalala! Kako se samo ona čije je kladivo letjelo daleko i odlučno sve do bliske suradnje s pokojnim Milanom Bandićem obračunala sa ženama prije svega kad odabranike spominje, makar je danas, avaj i kuku, sve više muška svijeta koji se voli tijesta dohvatiti i od njega peći štošta. Kako je samo lako stavila znak jednakosti između lošeg braka i stajanja u redu ispred trgovine u neradne dane. Svi psihoterapeuti mogu ‘ladno baciti koplje u trnje, jer definicija je tu – loš brak je kad stojiš u redu pred pekarom umjesto da doma buljiš u odabranika, odnosno odabranicu srca svog! Da je samo biti na tren muha pa vidjeti kako to u stanu naše velike kladivašice izgleda, da je vidjeti tko u njenom domu koga milo gleda, a tko peče kruh, da je doznati što se to radi da se ubije dosadna nedjelja i da brak bude onako tradicionalan posve. Da je, na koncu, tečaja nekog gdje nas Brkljačić uči kako se kruh peče, gdje bi nam bio kraj. Letjeli bi kano kladivo!

Ali ‘ajde, svatko ima pravo na komentar recentnog nam svega, makar jest malo neobično kad računaš kako te to što si u braku čini automatski ekspertom koji ima zašto popovati cijelom svijetu. Siječanj je mjesec kad živci postaju nervozniji nego inače, a poslovična ljudska sklonost depresiji na naglo izađe na vidjelo.

Nije to, dakako, sve oko čega smo se pohvatali na početku novog ljeta. Evo je i gradonačelnik Dubrovnika dobio prijeteće pismo u kojem mu preoravanjem Straduna i vješanjem prijete neki nazovi branitelji, a sve zato jer je u novogodišnjoj noći na Stradunu pjevao Zdravko Čolić. Franković je kriv jer »poziva srbske pjevače i cece srbske«, piše na nepotpisanom papiriću. Ono »srbske« govori tisuću riječi, o obrazovnom sustavu ponajprije.

Politika se, začudo, nekako i suzdržala od uplitanja u kićenje i kruhovanje, nije joj bogu fala bilo sporno ni pjevanje vječnog mladića uz čije pjesme i danas odrastaju neki novi klinci, ali zato ljuta desnica nije mogla protiv sebe kad je kombi pun imigranata skrivio prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama na autocesti. Optužiše vlast da je zato kriva, a to je, uistinu nonsens. Činilo se, ali samo činilo, da je više štofa bilo u istupu Grmoje i drugova koji su bili uvjereni da će priča o Perušku i Vujnovcu, o Konzumovim trgovinama i zemljištu, o trgovini i nikakvoj kupovini te pustim nekim milijunima uzdrmati Hrvatsku. Očekivati da će u ovo zagristi oni koji brinu o kićenju borova i o tome jesu li moderni brakovi dokinuli vještinu pečenja kruha bilo je, bome, previše ambiciozno i posve naivno. Zapravo, nitko se više na te priče u kojima je tajkuna i milijuna u nas i ne osvrće, sav interes za te teme ubile su pravosudne sapunice i rad za opće dobro taman da se tim stečenim tupilom u naroda politika kao takva može samo pohvaliti.

Samo, onda su huligani u Vukovaru prebili klince, maloljetnu djecu jer im se učinilo da neki od njih govore ekavicom. Pa se i opet pokazalo da smo odavno pali na ispitu i da ne znamo kako ovaj ispit položiti. Jest, politika je mahom osudila zločin iz mržnje, zauzela se za primjerene kazne, zazivala suživot, ali u pravu je novinar Saša Kosanović kad podsjeća na dugogodišnje nečinjenje koje je do svega i dovelo. To da batine dobije itko samo zato jer govori ekavicu, to je posljedica nečinjenja, dugogodišnjeg gledanja kroz prste huliganima, stalnim kompromisima i maženja onih koji su »naši dečki«, ignoriranja činjenice da nam treba građanskog odgoja na kojem će se i učiti i podsjećati koliko smo svi zapravo satkani od istog materijala. To je posljedica činjenice da nam je sve bilo i jest preče osim gradnje društva koje će biti pravednije, ravnopravnije, sućutnije, osjetljivije. Nije se radilo, nije nam bilo u fokusu, nije nam bila tema, pa smo tu gdje jesmo, na zelenoj tratini gdje kladivo leti do štednjaka i pećnice.

A kad je tako, onda valja priznati da nije ni lako kreirati iole ozbiljnijih izbornih tema, a da one privuku pažnju obamrlog biračkog tijela. Ako će se sve svesti na spomen migranata i to po zlu i rad nedjeljom jer samo to zanima prosječnog birača, onda je posve jasno da ćemo propast svijeta kao takvog osvijestiti tek kad se dogodi. Za to vrijeme, naime, s ratom u Ukrajini više nitko ne zna što bi, pred svima nama u Gazi nestaje jedan narod, a to da bjesni građanski rat u Jemenu, siromašnoj zemlji koja ni losose nije uspjela uzgojiti, pojma nemamo. Znamo da je otišao jedan od najvećih, veliki der Kaiser, veliki Franz Beckenbauer i to, lako moguće od muke i jada, baš na dan kada su u Njemačkoj izbili veliki prosvjedi koje podržava radikalna desna stranka AfD. U Francuskoj je Le Pen i oni što zastupa popularnije od Macrona, a krv se lijepo ledi u žilama kad se čuje i vidi kako stotine talijanskih neofašista dižu ruke u zrak usred Rima. Doda li se ovom recimo i to da bi se u Bijelu kuću mogao vratiti čovjek čije su pristaše prije dvije godine htjele nasilno srušiti vlast, ili pak da se Šveđani spremaju za rat, jasno je da se velike stvari valjaju iza brda. I da ništa od toga nama neće biti tema.

Tinejdžer iz Oklahome dotjerao je Tetris do ruba, do kraja. Nema više. Game over. U nas još uvijek leti kladivo. Do kad će, ne zna se.