U srijedu, 1. studenoga, na blagdan Svih svetih, uistinu ama ništa nije radilo, tek gdjekoji kiosk za duhanske ovisnike i ništa drugo. Na tržnicama nikog, osim tu i tamo kojeg cvjećara za one što su po cvijeće došli zadnji čas. Na parkiralištima velikih centara samo nekoliko vozila sa zbunjenim vozačima što su, poučeni iskustvom što ga imamo s neradnim nedjeljama, do zadnjeg trena vjerovali da će biti onih trgovaca što zovu dobra blagdanskog prometa neće odoljeti.

Ni kvartovski dućan radio nije, ni pekara, a to je već ravno čudu. I neka čuda. Jer, ulice su bile prazne, a grad, onako pust, odavno se nije činio ljepšim. Lijepo je, ako ništa, podsjetiti se svako toliko na činjenicu da se nekada promišljao urbanizam, pazilo na arhitekturu, gradilo da traje, sadilo da je zeleno i da je šetnica. Neradni dan učinio je još blažim taj blagdan od tišine i poniznosti, dan kad se spominjemo svojih pokojnih, a zapravo im se ispričavamo na besmislenom što smo napravili otkada ih nema. I sve bi bilo baš kako treba biti da se na sve bukvalno nismo popišali.

Nema, naime, neradnog dana za maloumnike. Da rade oni svakodnevno posvjedočila je snimka koja se brzo proširila portalima, jer za ludu ti maloumnost ako je nećeš podijeliti s cijelim svijetom. A na snimci, s leđa snimljen dakako da mu se junačko lice ne vidi, »junak« piša po kipu Miljenka Smoje nedavno postavljenom na splitskoj Matejuški. Po vlastitom maloumnom priznanju, jer se eto za potrebe snimke individua i glasa, urinira on po Srbinu i komunistu. I smiješno mu je. I herojski mu je. A zapravo vrijedno je samo toga da se organi nekog kakvog takvog reda s pišačem pozabave. Neće, dakako, nije to kip Ocu Domovine da se ganjanju oni koji po njemu aktivistički šaraju, a trebalo bi zbog mali milijun razloga.

U Gazi rat. Padaju bombe, ginu djeca, žene, nevin svijet, nema vode, struje, hrane. Gine se od trena kad je Hamas izveo jednu od najgorih terorističkih akcija ikada. Svijet se dijeli po pola. Svijet se dijeli tako da čelnici nekih država stanovništvo spreme za velike ratove. Prve izbjeglice odlaze iz Gaze. Odlaze svjesni da se i neće imati čemu vratiti, da ostavljaju prijatelje i svoje najbliže, uspomene koje znače život da bi preživjeli, tko zna kako i tko zna gdje. Evo i kod nas polemika je li Hrvatska trebala glasati protiv UN deklaracije o humanitarnom primirju, ili nije, tim više što pamti ova naša zemlja štošta, a junak na Matejuški eto piša.

U Ukrajini rat. Rusija i Ukrajina još su u ratu, a to što se pažnja medija usmjerila na Gazu ni malo ga nije učinilo žalosnijim, krvavijim, bezumnijim. To što su analitičari nestali s malih ekrana ne mijenja ništa onima koji su na tom ratištu izgubili očeve, sinove, kćeri, majke, susjede, prijatelje. Nekad se čini da samo Sveti Otac ima tu naviku da makar redom pobroji sva krizna žarišta kad se obraća svijetu ili novinarima što s njim lete na daleke pute. Tko bi ga znao kolika je korist od tog spomena, ali bar se čovjek sjeti. Mi smo pomalo zaboravili, ako nam već i nije dosadio taj rat u susjedstvu. Sjetit ćemo ga se kad nestane žita, ili stane protok nafte, kad se već poremeti neko tržište pa i opet bude skuplje sve i neizvjesnije sve i trusnije sve. Do tad će Europa bauljati i mi s njom. A junak s Matejuške, eto piša.

Na domaćem terenu imamo, recimo, Ivana Penavu, čovjeka koji i opet pokušava tragediju Grada Heroja ispolitizirati, ako ništa ono tako da mu na službenom plakatu skore 25. kolone sjećanja ono slovo u bude vidljivo veće od drugih slova. Čovjek bi rado da može narediti tko smije, a tko ne smije u kolonu, taman da normalnom svijetu i opet ubije volju za ičim, osim da u nekoj svojoj samoći obilježi svoje neke tuge. Pijetet, suosjećanje, dobar odgoj na koncu, gdje to sve nestane za malo grabeži i grozničave potrebe da se »zasluži« neki novi simpatizer, pa na koji god da je način. Ali, on na Matejušci eto piša.

Dobro, nešto se iskvarenog uma ipak dotaklo, selektivno dakako. Dalo bi se ruku u vatru staviti da s ustaškim pozdravom momče spuštenih gaća nema problema. Kako bi ih imao kad je praktički do jučer, odnosno do trena kad se kompletno čelništvo nogometne nam zajednice prestravilo da bi zbog takva skandiranja mogli ostati bez velikih i unosnih natjecanja, sve bilo dozvoljeno. Komisije, kompromisi, dvostruka mjerila, zatvaranje očiju, a onda malo hapšenja, ali ne zbog higijene, nego zbog baluna. Tako to kod nas ide, taman da posve ohrabren djelovanjem društva na Matejušci lola piša dok mu se priviđaju komunisti.

Zato mu jamačno ni na kraj pameti nije sušta istina da smo se odrekli svega zbog ono malo grabeži, da nam ništa nije sveto, pa ni stabla što rastu na gradskoj zemlji. Svejedno ćemo pikirati zemljište makar gradsko bilo, platiti koga god treba da ga prisvojimo, naručiti nacrt za zgradurinu u kojoj je mali milijun majušnih luksuznih stanova, pa ih skupo prodati jer je lokacija za pet. A onda nanovo; (pot)kupiti, srušiti, betonirati, prodati, asfaltirati. Bitno je da u lancu svi dobivaju, jer nije lanac piramida da se uruši, već je da se uredno podmazuje. Eno, doduše, dogradonačelnika, u ovom slučaju Splita, kako stoji pod stablom, zadnjim na parceli na kojoj je netko jak namjerio graditi kao da nije gradska zemlja, ili barem gradsko zaštićeno stablo, nego mu ćaćina, spreman na istinsku žrtvu, baš kao i puk koji ne da da mu se sve zelenilo uzme. Ali, to besprizornjaka s Matejuške ne brine, on piša.

Ni inflacija, ni manjak radne snage, ni svinjska kuga, a kamo li zlostavljanje studenata na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Zapravo, ovo zadnje je vjerojatno onom koji piša po kipovima posve nejasno i nepojmljivo, jer zašto bi mladost izlazila na ulice i mijenjala svijet na bolje, zašto bi se borila za ljudska prava i slobode, kad se može jednostavno popišati po vlastitim nogama. Vijest s portala bila je jednostavno tužna. Govori ona i o zapuštenosti, i o razini obrazovanja, o nečitanju i nerazumijevanju onog što se možda i pročitalo, o zatucanosti, o neznanju i o nekulturi dakako. Nezrela nacija rađa nezrele sinove kojima je pri tom pišanje opsesija.

Nije Matejuška, već gusto naseljena četvrt metropole. Tamo gdje je do jučer bila potleušica, preko noći je niknula zgrada. Napravljena je tako da se iz jedne ulice može poprijeko proći u susjednu, jer ulaz zgrade ulice spaja. Nekada su sve zgrade bile građene tako da se može lakše i brže iz ulice u ulicu, a onda su počeli stanari dizati ograde snervani navikom ljudskom da, gle bezobrazluka, hoda. Ovdje ograde još nema, ali ima grmalj koji će iskočiti pred vas, pogotovo ako psa šetate, samo da kaže: »Kud ćeš ti!?« Pa kad ga u čudu pogledaš zaderat će se: »Ne može! Ovo je moj put! Ja sam ga platio! Nisam ga platio da tvoj pas ovuda piša! Znam ja tebe, i kćer ti znam! A šta da je tebi pišam po fasadi!? Ne može«. Dodajte ovome još koju psovku i samozadovoljno udaranje po vlastitom dupetu i eto nas u čas na Matejuški. Svaki je grad ima. Pa ćemo braniti prvo prolaz psima, onda ljudima, a onda će na red doći ostali. Sve dok se netko ne sjeti šapnuti kakvoj inspekciji da je sirovina taman dao da mu se sklepaju montažni balkoni, tamo gdje su mimo nacrta i dozvola već bili nakalemljeni betonski dok im nije naloženo da ih sruše. Ma, lako za ilegalni balkon, lako za dozvole, ali pišanje je eto opsesija.

Elem, jedan savršeno miran dan, valjda prvi koji je dao legitimitet zakonu o neradnim danima i dogodilo se što se dogodilo. Vraća to u neku ne tako davnu prošlost. Kad su onomad minirali spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, jedan je mudar djed zapalio cigaretu i mirno rekao: »Minirat će jedan dan i njihove.« Ništa nam ne preostaje nego parafrazirat starinu, jer pišat će se jedan dan po svemu. Samo, od bronce se tekućina rado odbija. Nitko tu neće ostat’ suh.