Robert Jarni igrao je na poziciji lijevog beka i to sjajno. Jednostavno je znao em sačuvati svoju stranu od protivničkih napada, em letjeti tom svojom stranom sve tamo negdje do pred korner zastavicu da otamo uputi upotrebljiv centaršut put svojih napadača. Ono što je radio Jarni danas je standard kad se o bekovima govori, ma onomad je bilo skoro pa revolucionarno. Ne čudi stoga što se sastav one opjevane Ćirine generacije hrvatskih reprezentativaca nije mogao zamisliti bez Jarnija na lijevoj strani. Tu je Jarni bio doma. Tu je bio majstor. Tu se davao svojski. I tu se i natrčao, i nacentrirao, a bome znao je i neke antologijske golove zabijati. I bio nam je on i divan i krasan i prihvatljiv skroz dok je šprintao lijevom stranom i šutio.

I Jarni je, baš kao i mnogi iz te spomenute generacije Bobana, Prosinečkog, Asanovića… i u inozemstvu napravio zavidnu karijeru. Ma, kako je za nas malo sve što nije Real, Barcelona, Milan… njegova se igranja za španjolski Betis iz Seville spominju valjda samo najveći fanovi nogometa kao takvog. Lakše je pamtiti Jarnija u dresu Reala ili Juventusa. Boje što ih nose igrači Real Betisa ostale su samo Jarniju u dragoj uspomeni. I ne čudi to, i lako ga je razumjeti pogotovo ako kao i on imate te neke godine malo preko 50, taman da na početku druge polovice života shvatite koliko vrijedi prijateljsko okruženje i život s čim manje stresa. Što može biti ljepše za jednog našeg nogometaša pečalbara nego da ga doma i ne spominju dok on živi neke posve kvalitetne godine svoga nogometnog života.

Uglavnom, možda bi na Jarnija i zaboravili da se godinama kasnije nije pojavio u televizijskim studijima kao sukomentator i stručni gost za utakmice hrvatske reprezentacije. Ne pamti se doduše što je govorio, ali se pamte njegova odijela, recimo ono s debelim plavo-bijelim vertikalnim prugama. Puk mu se smijao, a ono Gianfranco Ferre. Uglavnom plovio je Jarni nekim uobičajenim rutama i morima kojima bivši nogometaši plove, ukotvio se i na mjestu selektora nekih mlađahnih reprezentativnih kategorija a onda ga ubi prejaka riječ. A onda je na najbolniji mogući način doznao da iskrenost nije na cijeni i da bi mu pametnije bilo da je dio svog života posvetio učenju diplomatskih fraza što ne govore ništa, ali čuvaju tur.

Elem, za sve kriva bi utakmica Dinama i Betisa u onoj Konferencijskoj ligi, natjecanju što je nekog smisla imalo još onomad davno kada se sve to zvalo Kup UEFA. S obzirom na to da je igrao za Betis, pitali novinari Jarnija za koga će navijati, a on reče za Betis. I još reče: »Pa, nego za koga ću navijati? Betis je ipak moj klub, u njemu sam proveo tri prekrasne godine, a u Dinamu nisam igrao. Ne znam tko bi mi to mogao zamjeriti. Ja sam usto i hajdukovac u srcu.« I možda bi sve prošlo baš onako ispod radara, kako i zaslužuje bekovska izjava, izjava koju čistog opreza radi ne govoriš u nas na glas, pogotovo kad si trener one U-17 reprezentacije, da koji dan poslije ne upita netko za komentar Dinamova Brunu Petkovića. Čovjek koji od karijere ime tek koji promil onoga što je u kopačkama uspio napraviti Jarni, jednostavno je starijeg kolegu po kopačkama proglasio klaunom. Klaunom, jer: »Ljudi koji predstavljaju hrvatsku državu, a ne navijaju za hrvatski klub, su obični klauni. Slobodno to napišite. Čovjek koji navija protiv hrvatskog kluba u Europi, a Hrvat je, to je klaun.« Prvo je bila budalasta izjava, a onda bezobrazluk. I sve bi bilo taman za jedva se osvrnuti da ne bi odluke Hrvatskog nogometnog saveza da smijeni Jarnija. Iz HNS-a su priopćili da je jednoglasnom odlukom Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza, Robert Jarni razriješen dužnosti izbornika hrvatske U-17 reprezentacije nakon neprimjerenih izjava u medijima. Vrijedi pročitati to priopćenje u cijelosti. Jer u njemu se kaže: »Izvršni odbor HNS-a podržava pravo svakog pojedinca, pa tako i svakog nogometaša – uključujući reprezentativce – da navija za koji god klub želi, pa i protiv hrvatskih klubova u Europi, iako se takvo razmišljanje ne smatra poželjnim. Međutim, HNS je vrlo jasnog stava da za sve hrvatske izbornike vrijede viši standardi te da je neprimjereno, nepoželjno i nedopustivo da osoba na čelu jedne hrvatske reprezentacije otvoreno navija protiv bilo kojeg hrvatskog kluba u europskom natjecanju. Promicanje zajedništva unutar hrvatske nogometne obitelji uvjet je bez kojeg se ne može uspješno voditi neka hrvatska selekcija. Izbornici hrvatskih selekcija imaju jasnu zadaću promicati zajedništvo, suradnju, poštovanje i međusobno povjerenje između svih hrvatskih klubova, pa HNS smatra ovakvu odluku jedinom ispravnom kako bi se zaštitilo jedinstvo hrvatske nogometne obitelji.«

Baš kao da je političko neko tijelo, a ne strukovna organizacije i udruženje, HNS je gonjen gorivom što se zove super izborna godina odlučilo na oltar domoljublja žrtvovati čovjeka koji se svojski za života znojio da se čelnici HNS-a ne moraju znojiti ni malo, pa da im je svejedno posve dobro. Obitelj je odlučila žrtvovati svoga sina u ime »višeg cilja«. Ima u priopćenju i savjet što je to poželjno razmišljanje. No, posebice se ističe upravo »sjajna« poruka kako svatko u svoja četiri zida može biti što hoće i odjenuti se u dres koji god hoće, ali na cesti, odnosno na zelenom bunjištu, odnosno na teritoriju kojim vlada HNS, mora postupati po zadanim pravilima. Kada te gledaju i slušaju i vide, navijati se može samo za obitelj. Neke mudrije grupe ljudi riješile bi sve gospodski, s više takta, sazvale recimo presicu kad nauče svog čovjeka kako se oblikuje nesretna misao, a usput bi i disciplinirali svog čovjeka kojem fali kućna odgoja. Ali, busanje u domoljubna prsa je bilo jače. Vazda je jače, taman toliko jače da se ugledni španjolski mediji pitaju jesu li se to Hrvati vratili srednjovjekovnim nekim običajima.

Dakako da je društveno-mrežna zajednica i opet našla dobar razlog da promptno reagira, da se podijeli po pola k’o sjekirom, da navija i da zbija okrutne šale. I to bi, dakako, sve bilo za zaborav da ne bi i visprena zaključka koji kaže: »Ako si Jarni ne možeš navijati za Batis, ali ako si Turudić možeš za HDZ.« Nije dakako Jarni Turudić, ni Turudić Jarni koliko god, sudeći po onom što se kroz medije objavljivalo, dijele opaku strast prema odijelima. Ali analogija i nije posve promašena i možda u dobroj mjeri objašnjava zbog čega je došlo do toga da je i onaj neki običan svijet ovih dana ozbiljno razmišljao valja li mu se makar na tren pridružiti prosvjedu na Markovu trgu, prosvjedu protiv aktualne vlasti zbog forsiranja Turudića kao glavnog državnog odvjetnika, pa makar da ga organizira i tzv. lijeva oporba. Lako je, naime, u toj priči o izboru glavnog državnog odvjetnika podijeliti uloge, prepoznati tko je Jarni, tko je Petković, a bome zna se i tko je HNS koji će u ime viših ciljeva tjerati mak na konac makar da nikakve političke logike u svemu tome nema, ili je se slabo vidi. Ili je, a to bi onda bilo vrijedno divljenja, strateg najjače naše stranke jednostavno procijenio da igra nema smisla ako je rezultat posve izvjestan, pa odlučio unijeti mrvu napetice u cijeli proces makar bilo i preko Turudića. Pa je natjerao oporbu na Trg svetog Marka da se ili »samoubije« nikakvim odazivom, ili da pokaže kolika joj uistinu snaga pa makar bila i velika.

Ovisno od viđenog, slagat će veliki strateg taktiku. Samo, loše bi bilo zaboraviti na onog običnog birača i njegovu ćudljivost, na one posve nesvrstane u kojih je gadan običaj da im jednostavno dade na živce taj nepogrešiv osjećaj kako nam je put strogo zacrtan pričali mi o navijanju za omiljeni klub, ili o izboru glavnog državnog odvjetnika. Na papiru puste slobode, a u zbilji samo se u četiri zida može sve. Izvan njih postoje nepisana stroga pravila protkana samim domoljubljem u koje se ne dira, koje se ne propitkuje i na koje samo odabrani imaju pravo. Saznanje je to, a ne oporba, koje tjera na ulicu. Jer, dokle god Turudić može što Jarni ne može, džaba smo krečili. A može.