Poklopilo se, onako kako se to i inače u životu dogodi. Poklopilo se da ministrica poljoprivrede izađe pred novinare pa govori na temu afričke svinjske kuge i prosvjeda slavonskih svinjogojaca taman na datum koji se onomad, u onoj bivšoj nam državi, slavio kao Dan Republike. Praznični su to bili dani, a zazimilo bi taman toliko dovoljno da se izađe na dvorište pa praščić, što ga se cijelu godinu gojilo sa svim mogućim simpatijama, ganja naokolo dok ga se ne ulovi, pošalje u vječna lovišta, a onda tranšira. Zvuči grdo, ali samo ako ste zakleti protivnik svega mesnoga.

Zvuči sjajno, ako ste ikad uronili cijelog sebe u onaj komad svinjetine što bi ga baka, dok svinjokolja još ni završila nije, bacila na vatru. Nema bolje ni od tog zalogaja, ni od čudesa što će uskoro vijesti podno plafona stare pušnice, onog što je od ima već dobrano kroz godina pocrnio. Pršut, panceta, čvarci, divenice, pečenice….. Činilo se pomlatku tad da ne može niti hoće ikada svanuti dan, a da nema sela, nema djeda, nema konobe u koju se ‘ladno ulazi i veselo izlazi s naramkom svega suhoga. Panceta iz supermarketa!? Nema šanse! Pa se dogodilo. Pa smo se s tim pomirili, barem oni čiji su djedovi imali na godinu u vrh glave dva praščića, onako za vlastite potrebe.

Bit’ će krajnje pojednostavljeno za kazati, ali pamtila se ta bivša republika i njen dan i zbog te svinjokolje. Ako ćemo pravo svaki je praznik dobar praznik u zemlji gdje se praznični dani tako vješto spajaju, pa kako onda neće biti dobar praznik koji se uza sve još obogati svinjskim delicijama. U međuvremenu nije se samo rastočila ona država, pa da zato nema praznikovanja u dane od svinjokolje. Em se klima promijenila tako i toliko da je u studenom proljeće, em je sela nestalo, em gurui od prehrane biglišu kako svinjetina nije zdrava, em ju je inflacija poskupjela, em smo dio Europske unije taman da sklepani svinjci više nisu opcija. I baš kao da nam to nije dovoljno evo ti svinjske kuge afričke.

Nekad smo se tresli od ptičje gripe, pamti se i da su krave imale ludilo, COVID-19 još preboljeli nismo i tko zna kad ćemo, pa to da je i kuge među svinjama i nije neko iznenađenje baš kao ni začudna sljedba onih koji u svemu vide bjelosvjetsku neku zavjeru dok im hripavac, tako necijepljenima, kida kašljem grlo.

Ali, ni gripa, ni ludilo nisu natjerali seljaka na cestu u prosvjed ovako kako je to učinila kuga i svinjokolja. Stvar je, lako moguće, političke neke naravi. A kad je tako onda je i logično da se poklopi i da ministrica poljoprivrede o svinjskoj kugi oštro govori baš na Dan Republike. Jer, samo na velike praznične dane brani se stečevina, sve da se i svinjokoljom zove.

Nije ta svinjska kuga, naime, od jučer. Valja se i našim terenom ima nekih pet mjeseci, dok su je svijet i Europa upoznali i ranije. Dobra je vijest da na čovjeka neće osim ako vam ne uvale kakav proizvod od zaražene svinjetine, pa da ga termički dobro ne obradite. Loša je vijest što se kuga raznašala naokolo na vrhovima čizmi podosta vremena prije nego li je država krenula u akciju. Kad je krenula zaraženim svinjama, koje svo ovo vrijeme nitko ništa i ne pita, nije se moglo pomoći nikako drugačije nego da ih se eutanazira. I bome su te slike usmrćenih svinja bila strašne.

I bome su nekim svinjogojcima poslovi, ako ne i život normalan, došli u pitanje, premda se u državnu kasicu dobrano zahvatilo ne bi li se šteta ljudima nekako nadoknadila. I tuga je to tim veća što se radi o Slavoniji i Slavoncima, o selu koje je u nas, kako god okreneš, na margini svega, o ravnici koja iz samo nama znanih razloga ne daje hrane da je vani izvozimo već se sve svelo na puko preživljavanje onog od milja zvanog malog poljoprivrednika.

Jednostavno je odavno u nas krivo postavljeno sve što s poljoprivredom ima veze, svejedno je li tomu tako zbog nazovi politike poticaja, ili zbog trgovačkih lanaca koji sve što na njivi raste imaju jeftinije, ili zbog starih nekih navika koje je vrijeme jednostavno pregazilo. Kućercima što su svinjci trebalo je, za reć’ pravo, odavno odzvoniti, ali treba nama i to Europa reći. Kuga, je nažalost, samo procese ubrzala.

Svoj muci unatoč činilo se da će sve biti onako kako biti mora. I bilo bi samo da je kuga znala kako je brzo Dan Republike. Ali ne zna kuga koja je muka kad ti ne daju da u vlastitom dvorištu zakolješ svinju, nadjeneš kulen i kulenovu seku, pa da se makar ima što za narezat’ kad navrati putnik namjernik. Ako je koja svinja i bolesna, klat će se one zdrave, to je otprilike ideja.

I zbog te ideje ponajprije krenuli su seljaci traktorima na cestu, pa će, ako im se ne udovolji i u blokadu prometa, granica, svega. Krenuli su uz podršku Domovinskog pokreta i Mosta, krenuli su vođeni profesionalnim štrajkačima i aktivnim članovima spomenutih stranaka, krenuli su uz svako toliko spominjanje braniteljskih zasluga. Krenuli su taman tako da premijeru mora past mrak na oči sve da odojka na ražnju samo na slici gleda, jer mogla bi mu do sada beskrajno vjerna izborna baza okrenuti leđa zbog »obične« šunkice.

Svinje su u čas postale posve nalik onim plinskim bocama što su ih onomad usred Zagreba na ulici izvadili šatoraši tražeći svoja prava, a zapravo rušeći aktualnu vlast. Karma je katkad kurva reklo bi se, makar bi u svinjskom slučaju sve ipak moglo završiti po vlast zeru bolje. Zeru, jer ako je istina sve o čemu se zbog svinja šuška, čeka nas suočavanje s teškom ekvilibristikom ne bi li se na vlasti ostalo i do vlasti došlo. Ili će sve, pa i ti skori izbori u koje su upleli svinje, biti tek pitanje abecede!?

Slavonija je, nije tajna, vazda bila onaj dio Hrvatske na koji je HDZ mogao računati. Tamo se pobjeđivalo svim lošim ministrima, načelnicima, gradonačelnicima usprkos. Nije tajna ni to da su baš zato svinjogojci na cesti došli k’o budali šamar svim strankama što su desnije od HDZ-a, Domovinskom pokretu i Ivanu Penavi ponajprije.

Računica je u njega jasna; što je više nezadovoljnih seljaka, to je veći i njegov koalicijski potencijal, pa još u situaciji kad se čini da će se HDZ dobrano namučiti ne bi li sastavio neku novu Vladu, ako dakako na izborima pobijedi. Samo, kako će Penava s Pupovcem kad ga vidjeti ne može, i Plenković s Penavom kad je odavno rezolutno kazao da neće!? Lako, tvrde čelnici Mosta, oni koji su pohrlili na cestu da se i njih vidi sa svinjogojcima što prosvjeduju, pa se kući vratili bogatiji za saznanje da nas čeka – PPP koalicija. A da ne bi bilo da i oni nemaju talenta za koaliranje, eto ti Mostova bombardera Nikole Grmoje da zamuti vodu priznanjem kako mu se to da on i SDP-ov Peđa Grbin zajedno jašu ako treba njemu uopće nije nezamislivo. To što su do jučer bili svatko u svom rovu odjednom mu se ne čini nemoguće.

Pojednostavljeno rečeno, svi kojima prezime počinje slovom P će na jednu stranu pri čemu su dobrodošli i oni koji se zovu Pavao, a svi kojima prezime počinje velikim slovom G će na drugu. Ljuti protivnici progutat će pljuvačku i splesti ruke u neko novo kolo, bilo da se s vlasti ne ode, bilo da se na vlast uđe. Slagat će nam koalicije abeceda, a ne ni politika ni ideologija i to sve zbog svinja koje i dalje nitko ništa ne pita. Jest, plinske boce su »pukle« snažnije, ma i učinak traktora na cesti mogao bi dobrano odjeknuti makar bilo s kojim mjesecom odgode.

A gdje je tu na koncu svinjokolja, kolinje!? Kad ovaj tekst osvane u novini već će se, lako moguće, znati koji dan u prosincu će se moći još jednom kolinje odraditi po starom. Pa će se pustiti praščići na dvorište, oni kojima smo sve svoje simpatije davali cijelu godinu, prije nego se ulove, pošalju na vječna lovišta i tranširaju na milijun malih, lijepih i jestivih komada. U tren će se zaboraviti tko je tu pobjednik, a tko gubitnik, ako ne i na to da je afričke svinjske kuge ikada bilo. Navike ćemo na selu mijenjati dogodine, a u gradu se miriti s tim da nam svinjetina nikad nije bila skuplja. Sve će se i opet poklopiti samo od sebe, jedino što datum od kolinja neće biti Dan Republike. Te Republike više nema.

Nema, a i što bi je bilo kad, kako netko lijepo reče, imamo najljepšu zemlju na svijetu, imamo more jadransko i ono panonsko, i drevni Dubrovnik imamo, i Istru imamo, imamo rekordne turističke sezone, imamo i inflaciju, imamo i stalna poskupljenja, imamo svoje bitke i ratove, imamo svoje svetinje na koje ne damo, imamo one koji žale za prošlim režimima, imamo narodne neprijatelje, izdajice i vanjske ugroze, imamo SUBNOR, imamo sporu i ogromnu administraciju, imamo vikendice na koje ne želimo plaćati porez, imamo spore i dotrajale vlakove i iste takve trajekte imamo, imamo slabo plaćene radnike i privilegiranu elitu, imamo partiju u koju se uputno učlaniti ako želiš uspjeti u životu, imamo mladost koju nam kvari zapad i tehnološke novotarije, imamo kulturu koja ne postoji mimo državnih novaca, imamo genijalne sportaše i odličnu nogometnu reprezentaciju koju na putu prema najvećim uspjesima uvijek zaustave sudačke nepravde, imamo turbo-folk i imamo Mišu legendu.

Treba to čuvati kao zjenicu oka, ako je nužno i praščićem i abecedom.