Bila je to jednostavno lijepa naslovnica, sve da i nije budila tako drag povratak u prošlost što se čini lijepa već zbog činjenice da je godina bilo manje. Bilo je jednostavno lijepo vidjeti fotografiju porinuća grdosije što se »Algoma Endeavour« zove, 225 metara dugog broda za prijevoz rasutog tereta što ga je brodogradilište »3. maj« izgradilo za kanadskog brodara.

Bilo je lijepo, koliko i dirljivo, vidjeti valjda nikad više Riječana koji su došli svjedočiti kako u more klizi čudo ljudskih ruku, jer koliko god tehnologija išla naprijed, bez iskri brusilica i aparata za varenje nema ni barčice ni ovolika broda. Ili, kako je to lijepo sročila novinarka Orjana Antešić, došle su tisuće što u strahu, što u nadi da ovo nije zadnje porinuće koje gledaju. Porinuću zato nazočni premijer odaslao je poruku da će ovakvih brodova biti još. Bilo bi lijepo da bude tako, ma teško je danas vjerovati u išta.

Trliši su odavno mahom zaboravljeni negdje na dnu ormara, a bome je emocija negdje duboko skrivena iz jednostavnog razloga što su emocije zajebana stvar, čak i kad su pozitivna predznaka. Nekada smo radili brodove, ponosili se onima koji rade brodove, voljeli miris škvera koji je otac donosio doma. Danas se taj rad u svom najbazičnijem obliku dade namirisati samo ako ste se, božemiprosti, domogli nekih nedozvoljenih sredstava, ili ako muku mučite s njušnim halucinacijama. I zato je bilo lijepo vidjeti porinuće na naslovnici, trknuti pomladak laktom i važno ga podsjetiti da valjda ni nje ne bi bilo da joj dida nije onomad iste ovakve mrcine od brodova gradio.

Da bi danas dobio makar koju mrvicu pažnje u vlastita djeteta moraš ga loviti trikovima, vabiti senzacijama, igrati na sentiment neki ili mu jednostavno pod nos poturiti bizarnost. Porinuće je bio takav trenutak, ma koji dan kasnije ukazala se, ha, i »bolja« prilika. Sat je kasan, derište je taman tu negdje nigdje, prije nego će se i opet zabuljiti u laptop i mobitel, idealno da joj se pod nos turi izravan prijenos sjednice Sabora. E da, nije svaki dan da sjednica traje satima, a ova na kojoj je oporba tražila izbore odmah i sad, onako kako je svojedobno radijska voditeljica Sonja Šarunić učila da nam valja biti »sad i ovdje«, trajala je satima. Kasnonoćni sendvič u ruke i ajmo, Sabor.

U kadru izvjesna Baričević koja govori da su svi ljevičari lijeni. Tako joj piše na papiru s kojeg čita. Ima u tom tekstu i pokušaja da se bude duhovit, ma sastav je jednostavno loš. Mladu gledateljicu i više od tog smeta teatralnost. Zato joj je simpatičan zastupnik kojeg je sudba smjestila u onu »magareću klupu« saborsku, na kraj svega i iza svih između dva nosiva stupa. »Ja bi’ to! Ja bi’ da mi je posao sjediti tu između dva stupa!«, smije se.

Sabor ide dalje. Na ono što je govorila Baričević ide niz replika i »naših« i »njihovih«. Spominje se i prvi hrvatski predsjednik, slažu podrugljivi slogani za izbore, eto ti i korupcije, nepotizma, propalih reformi, a svako malo krene i spomen nedavnog oporbenog prosvjednog skupa na Trgu svetog Marka. »Pa oni to k’o djeca!?!«, smije se mladost, prije nego se ipak povukla u svoje odaje. K’o djeca… Ima i pravo, ima tu nešto itekako infantilno u načinu na koji se i oporba i vlast obraćaju biračima, kakvi god da ti birači jesu. Zvuči poput brojalica dječjih to: » HDZ lopovi, presuđena zločinačka, korupcija, Turudić, trideset smijenjenih ministara…«

A dosadi i brojalica, jer samo djeca u sitnoj nekoj dobi i vole kad im se ista knjiga čita svaku večer. Svijet se mijenja opakom brzinom i to u lošem nekom smjeru. Tu su ratovi, kriza kapitalizma, klima koja je sve opasnija, a mi se i dalje nismo makli od »HDZ zločinačka«. S druge strane isto brojalice, o lijenim ljevičarima, o motanju trave, o prijateljima Rusije i neprijateljima hrvatskog jezika. Samo, lako HDZ-u, oni i ne moraju privući nikog na izbore u velikom broju da bi pobijedili kad im je toliko puta do sada bilo dovoljno da njihov vjerni korpus odradi svoje. Ali infantilne brojalice, s koje god strane došle, u zreloj dobi daju na posvemašnji mazohizam.

To podnijeti može samo onaj koji sjedi u sabornici, od svih sakriven između ona dva stupa. A kad je već politička retorika u nas, ova parlamentarna pogotovo, svedena na brojalice, onda i nema gore nego kad protivniku daš prigodu da neku novu brojalicu s pravom sklepa pa da uđe u narodne uši samo zato jer je nova. Za divno čudo za sve su krivi vaterpolisti.

To je ona družina stasitih momaka što se uspijeva u vodi oznojiti dok daju cijelog sebe za sport koji je taman toliko televizičan da ga vole i razumiju uglavnom samo oni koji su ga bar amaterski igrali. Jest, kuži čovjek da valja biti snažan da bi vaterpolo igrao, da treba biti mentalno jak za ginut’ na dva metra pod teretom protivničkih bekova, da su suci kvarni jer im je previše dano na volju, da su rivalstva velika jer sva su rivalstva država što su nekad činile Austro-Ugarsku monarhiju velika. I to je otprilike to, jer nikada vaterpolo neće biti nogometna obitelj.

Momci selektora Tucka otišli su u Katar izmoždeni zagrebačkim finalom Europskog prvenstva s prvenstvenom zadaćom da osiguraju nastup na Olimpijskim igrama u Parizu. Kad ono, svjetski prvaci! Taman da se nacija digne na noge onako kako se oduševljena digne na noge sve da smo svjetski prvaci u franjama. A kad imaš svjetske prvake, onda im organiziraš doček, i to ne bilo kakav, već na Trgu bana Jelačića. To je staro pravilo na koje je gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević jednostavno zaboravio. Pa ga je pozicija razapela, a njegovi mu zabili nož u leđa, dok je onaj narod slagao dobru šalu i pošalicu u kojoj je vazda i pola istine. Recimo u priči koja kaže: »Priča se da je Tomislav Tomašević onomad, kad se uselio u gradonačelnički ured, na dnu desne police lijevog ormara (možda je bilo i obrnuto) pronašao jednu tanku knjigu debelih korica.

Knjiga se zvala »Kako biti populist« autora Milana Bandića i cijela je bila napisana rukopisom. Na prvoj stranici nalazila se i posveta: »Dragom Milanu od prijatelja Milana«. S vidnim gnušanjem Tomašević, ali i s humanom idejom kako povijest ne počinje od njega, ostavio je knjigu sa strane. Ali vrag i niz nemilih događaja nisu mu dali mira pa ju je povremeno uzimao u ruke. Poglavlje prvo o tome kako nakon kakvog pucanja cijevi ili drugog incidenta u tren treba biti na licu mjesta pročitao je u dahu. Baš kao i drugo kako nema boljeg solidariziranja s radnicima (ipak je on zeleni ljevičar), primjerice Čistoće, od onog da u presudnim trenucima navučeš njihov trliš i kreneš s njima kopati po kontejnerima. Poglavlje treće o ideologiji mu je bilo potpuno nerazumljivo.

Upamtio je tek rečenicu podcrtanu crvenim flomasterom. »Iako ti je njegova Partija dala kruha, nipošto ne spominji Tita«. Do poglavlja »Dočeci sportaša« Tomašević još nije došao.«

Nije. I da stvar bude gora, dok su vladajući upirali prstom u njegovo sumnjivo domoljublje kad ni dočeka nema, isti oni sudruzi s velikog oporbenog prosvjeda, od gradonačelnika Splita nadalje, požurili su dočeke napraviti na svom bunjištu. A ako su tako spremno sudruzi poletjeli pokazati da su bolji od Tomaševića, onda je lako s popriličnom skepsom gledati na ikakvu mogućnost da toliko rogova u vreći dade neku novu Vladu, Sabor, ministre, dogovor.

Nije, doduše, da će pitanje dočeka vaterpolista biti ono koje će presuditi izbore, ali brojalica nova je tu i nastavit će se u vjekove pa da stoput premijer, gradonačelnik i crkveni velikodostojnik potpišu papire o gradnji novog nogometnog stadiona. Pozicija je samo zgrabila ono što joj se na pladnju dalo, a dalo im se jer se birače ili podcijenilo, ili precijenilo. A u knjižici, kuku i lele, sve piše.

– I do kada je trajao Sabor sinoć, pita ona.

– Do pet ujutro, stiže joj info.

– Do pet ujutro!? Pa o čemu su pričali!?, prasne u smijeh podmladak.

Samo tjedan ranije na naslovnici novina grdosija od broda i neka lijepa sjećanja. A nakon milijun sati duge saborske sjednice misli lete na izložbu »Mjesto okupljanja«, put onog što je slikao i govorio veliki psihijatar i čovjek Robert Torre, put rečenice iz jednog njegovog intervjua koja kaže: »Ovu zemlju volim kao dijete s posebnim potrebama: ne dam protiv njega, ali sam svjestan njegovih deficita. Hrvatska država danas, skoro trideset godina nakon njezina osnutka, još uvijek je nedovršen projekt.«