Godina na izmaku i nije bila tako loša da lošije ne bi moglo. Godina koja je pred nama bit će kakva bude. Za sada je sigurno samo jedno, da je 50 centi za pišanje na autocesti puno i previše
Osvrt na 2023. i pogled, ako ne i planovi, u 2024. godini. Nema tko se toga nije dohvatio, makar je posve jasno da ono što se dogodilo popraviti ne možemo, baš kao i to da su želje jedno a mogućnosti drugo, da realizaciju i ne spominjemo. Ali, u ovo doba godine omiljen je to sport. U političara nije ni sport već je više stvar navike, baš kao da im je obaveza narodu podastrijeti rezultate inventure prije nego ponoć otkuca. A to svođenje računa je taman takvo da je sve u pravilu bilo sjajno, osim što su loši politički takmaci zbog kojih najvažnije i najgenijalnije ideje i projekti, eto, malo ne uspijevaju kako se zamislilo. No, kud svi Turci… Pa, osvrnimo se i zagledajmo u budućnost u isti mah, pazeći dakako da nam vratni mišići izdrže taj poprilično protuprirodan spoj dvaju posve oprečnih radnji.
Godina 2023. Siječanj. Imamo euro! Logično je koliko i strašno. Strašno je kad shvatiš da upad u sasvim običan WC koji je jučer bio ili mukte ili sića neka, sada košta 50 centi. Bogte, preko tri i pol kune. A nekada davno smo se ljutili kad je mala nužda bila dinar, kunu. Mahnito se po kući traže kovanice, iz jastuka vade papirnate kune, računa se, preračunava, kune zbog kune sve po spisku ako ste euroskeptik, pozdravlja euro ako ste ljubitelj otvorenih graničnih prijelaza. A zapravo, uzalud vam trud brojači. Nema se kud nego sempre drito. Drito je euro, a to što se taj stiska u džepu da ga se jedva napipati da, bit će da je zbog visoko kvalitetnog materijala od kojeg je štampan.
Godina 2024. Siječanj. Imamo euro! Nemamo dvojno iskazane cijene. I ne trebaju nam. Ne treba nam računanje, šparanje, kalkuliranje i slične radnje. Ne treba nam bojazan da ćemo osiromašit skroz. Jer, plaće će kroz godinu rasti, posla će biti, inflacija će stati, turizam će cvasti i tamo daleko od svijeta imat ćemo dom. Platiti 50 centi da bi se ušlo u WC benzinske crpke nacionalne kompanije bit će sitničica, baš kao isplatiti pet eura za dvije kave na bilo kojoj benzinskoj crpki. 35 kuna! Nema računanja! Bez računanja je to sve puka simbolika.
Godina je 2023. Banija. Vide se kontejneri. U njima žive ljudi. U njima ljudi koji već koju godinu čekaju obnovu svojih kuća stradalih u potresu. Dva ministra su se potrošila a da ništa mrdnulo nije. A država je jaka koliko joj je jaka najslabija karika. Ova je karika od loše neke legure. Ne gradi se, komplicira se, puše i na hladno da ne bi tko što zamarčapijao, kalkulira se. Ljudi u obnovu kreću ljuti, nervozni, razočarani, a sve u kraju iz kojeg se uvijek i samo odlazi. Tema idealna da se oko nje pozicija i opozicija kolju. Dok ljudi zimuju u kontejnerima.
Godina 2024. Sve se obnovilo. Svi su ključevi novih stanova svečano uručeni korisnicima. Svi su kontejneri »izgnani« s Banije. U Glini cvate IT industrija. U Petrinji kontinentalni turizam i industrija zdrave hrane. U Sisku grad pulsira u ritmu mladosti. Imenovanje Branka Bačića za ministra pokazalo se uspješnim, a nitko se više i ne pita zašto su trebale dvije krupne kadrovske greške da bi treća bila sreća. Blagostanje je toliko da nema te političke opcije koja bi to mogla pokvariti. Obnova više nije tema, a to jest čudo.
Godina 2023. Zagreb grca u smeću. Plave vrećice za mješoviti otpad svađaju susjede. Šetači pasa svoje ljubimce šetaju pod okriljem noći dobro pazeći da ih se ne ulovi kad ono malo psećih nusproizvoda zamotanih u mikrovrećicu odlažu u tuđu kantu. Kante se lancima vežu, onako kako se onomad izvjesni Milinović vezao lancima. Može li Možemo! koliko misli da može!? Eto pitanja. Bitka je rovovska. Duh bivšeg zagrebačkog vlastodršca lebdi nad metropolom k’o u nekoj Shakespeareovoj drami. Ona da valja počistiti smeće ispred svog praga valjda nikada nije bila aktualnija.
Godina 2024. Zagreb nikad čišći. Narod je preko noći naučio što je to odvajanje otpada. Jakuševec je apoteka. Kvart u kojem bi svi živjeli da mogu i da »kvadrat« nije po zlato. Delegacije velikih europskih gradova dolaze vidjeti izbliza to čudo. Susjedi se druže dok sortiraju. Djeca pjevaju dok sortiraju. Ljubavi se začinju dok se sortira. Može li Možemo! i više nego li su mislili da mogu!? Duh bivšeg zagrebačkog vlastodršca javlja da nema ništa protiv.
Godina 2023. Kako je počelo u siječnju, tako se nastavilo kroz godinu. Cijene divljaju, a inflacija pada. Kako to, kako to!? I dalje preračunavamo eure u kune kao da će išta biti jeftinije ako se preračuna. Vlada je odlučila koji su to proizvodi oni ključni da im zamrzne cijene. Carsko meso je na listi, čim je njegovo ime posve kompromitirano. Carsko, a jeftino. To naš čovjek podozrivo motri. Ovo je zemlja gdje se i darovanom konju u zube gleda. »Ko to može platit!«
Godina 2024. Ničim izazvani trgovci su zatomili potrebu za profitom. Biftek se kupuje po cijeni lungića. Marže su minimalne, a proizvođači razumni. Biznis svake vrste buja, domaća radna snaga i ona iz dalekih zemalja složno zemlju grade ruku pod ruku. Nitko ne izrabljuje nikog, planovi se kuju, para se ima. Pati jedino industrija igara na sreću, jer kraj ovakvog blagostanja bilo bi bogohulno potezat’ vraga za čuperak. Tko god da nas vodi, vodi nas nepogrešivo mudro. Hvala mu!
Godina je 2023. Prvi čovjek HEP-a nije više prvi čovjek HEP-a jer je bespravno kuću gradio. Prvi čovjek ministarstva gospodarstva je po tko zna koji bivši prvi čovjek gospodarstva jer mu se prvi savjetnik ulovio u Mrežu. Prvo čovjek vanjskih nam poslova zaboravio je prijaviti nešto milijuna u imovinsku karticu. Nešto bivših prvih ljudi raznih resora pod lupom je Europskog tužiteljstva. Korupcija nas izjeda dobrano i ne vidi se kako joj stati na kraj. Čini se, tko se u kolo neće dati, neće ga ni biti, a to je i ajme i kuku.
Godina je 2024. Nakon svih ovih godina zavukli smo ruku u bazen izvrsnosti. Čelni ljudi važnih resora sami su stručnjaci od formata. Kriteriji su znatno viši od onog zna li se koristiti semafor ili ne zna. Korupcija je zatrta u korijenu. Zatrli su je građani prije svega, oni koji se više ne daju u vrzino kolo igara preko veze. Sva je transparentno, sve je čisto, toliko čisto da je inspektorat smanjio broj ljudi na operativni minimum. Oporba više nema teme za raspravu. U parlamentu je tiho kao u kapelici.
Godina je 2023. Oko nas ratovi. Oko nas krize. Oko nas raste popularnost ekstremnoj desnici. Oko nas ravnozemljaši. Oko nas život koji je sve izazovniji i u kojem se sve manje snalazimo, pa se, evo, i zastupnicima zdesna čini da umjetna inteligencija previše Josipa Broza gotivi.
Godina 2024. Oko nas mir. Oko nas blagostanje. Oko nas razum. Oko nas znanost koja garantira neku kvalitetnu budućnost. Oko nas mladost koja ima budućnost. Oko nas sjajan urbanizam, održiv turizam, vrhunska kultura, sjajno obrazovanje.
Godina je 2023. Zoran Milanović je, kao, predsjednik.
Godina je 2024. Zoran Milanović je, kao, predsjednik.
Dalo bi se ovako do sudnjeg dana, koliko god se onima što su najmrzovoljniji među nama činilo da je taj dan ionako blizu. Ma, bit’ će ovo dovoljno za ilustraciju koliko je katkad besmisleno osvrtati se unatrag da bi se gledalo naprijed. Pogotovo smisla nema ako je krajnje nekritički, a najčešće tako jest. Jer, ima nešto što se marketing zove i ispoštovati se mora da bi se sutra roba što se prodaje i opet dobro prodavala. Uza sve, godina koja je pred nama tražit će, više nego ikada, da mislimo svojom glavom dok konzumiramo mladu demokraciju. Pa kom obojci, a kom opanci.
Godina na izmaku i nije bila tako loša da lošije ne bi moglo. Godina koja je pred nama bit će kakva bude. Za sada je sigurno samo jedno, da je 50 centi za pišanje na autocesti puno i previše. I da je za svečanim ručkom najstariji u obitelji »mladosti« dao vraški težak zadatak poručivši im da u novoj godini budu jednostavno ljudi.
NA KRAJU KRAJEVA
Ne zna nova što joj stara radi
Siniša Pavić
31. prosinac 2023 11:52
Foto: iStock
Godina na izmaku i nije bila tako loša da lošije ne bi moglo. Godina koja je pred nama bit će kakva bude. Za sada je sigurno samo jedno, da je 50 centi za pišanje na autocesti puno i previše
Osvrt na 2023. i pogled, ako ne i planovi, u 2024. godini. Nema tko se toga nije dohvatio, makar je posve jasno da ono što se dogodilo popraviti ne možemo, baš kao i to da su želje jedno a mogućnosti drugo, da realizaciju i ne spominjemo. Ali, u ovo doba godine omiljen je to sport. U političara nije ni sport već je više stvar navike, baš kao da im je obaveza narodu podastrijeti rezultate inventure prije nego ponoć otkuca. A to svođenje računa je taman takvo da je sve u pravilu bilo sjajno, osim što su loši politički takmaci zbog kojih najvažnije i najgenijalnije ideje i projekti, eto, malo ne uspijevaju kako se zamislilo. No, kud svi Turci… Pa, osvrnimo se i zagledajmo u budućnost u isti mah, pazeći dakako da nam vratni mišići izdrže taj poprilično protuprirodan spoj dvaju posve oprečnih radnji.
Godina 2023. Siječanj. Imamo euro! Logično je koliko i strašno. Strašno je kad shvatiš da upad u sasvim običan WC koji je jučer bio ili mukte ili sića neka, sada košta 50 centi. Bogte, preko tri i pol kune. A nekada davno smo se ljutili kad je mala nužda bila dinar, kunu. Mahnito se po kući traže kovanice, iz jastuka vade papirnate kune, računa se, preračunava, kune zbog kune sve po spisku ako ste euroskeptik, pozdravlja euro ako ste ljubitelj otvorenih graničnih prijelaza. A zapravo, uzalud vam trud brojači. Nema se kud nego sempre drito. Drito je euro, a to što se taj stiska u džepu da ga se jedva napipati da, bit će da je zbog visoko kvalitetnog materijala od kojeg je štampan.
Godina 2024. Siječanj. Imamo euro! Nemamo dvojno iskazane cijene. I ne trebaju nam. Ne treba nam računanje, šparanje, kalkuliranje i slične radnje. Ne treba nam bojazan da ćemo osiromašit skroz. Jer, plaće će kroz godinu rasti, posla će biti, inflacija će stati, turizam će cvasti i tamo daleko od svijeta imat ćemo dom. Platiti 50 centi da bi se ušlo u WC benzinske crpke nacionalne kompanije bit će sitničica, baš kao isplatiti pet eura za dvije kave na bilo kojoj benzinskoj crpki. 35 kuna! Nema računanja! Bez računanja je to sve puka simbolika.
Godina je 2023. Banija. Vide se kontejneri. U njima žive ljudi. U njima ljudi koji već koju godinu čekaju obnovu svojih kuća stradalih u potresu. Dva ministra su se potrošila a da ništa mrdnulo nije. A država je jaka koliko joj je jaka najslabija karika. Ova je karika od loše neke legure. Ne gradi se, komplicira se, puše i na hladno da ne bi tko što zamarčapijao, kalkulira se. Ljudi u obnovu kreću ljuti, nervozni, razočarani, a sve u kraju iz kojeg se uvijek i samo odlazi. Tema idealna da se oko nje pozicija i opozicija kolju. Dok ljudi zimuju u kontejnerima.
Godina 2024. Sve se obnovilo. Svi su ključevi novih stanova svečano uručeni korisnicima. Svi su kontejneri »izgnani« s Banije. U Glini cvate IT industrija. U Petrinji kontinentalni turizam i industrija zdrave hrane. U Sisku grad pulsira u ritmu mladosti. Imenovanje Branka Bačića za ministra pokazalo se uspješnim, a nitko se više i ne pita zašto su trebale dvije krupne kadrovske greške da bi treća bila sreća. Blagostanje je toliko da nema te političke opcije koja bi to mogla pokvariti. Obnova više nije tema, a to jest čudo.
Godina 2023. Zagreb grca u smeću. Plave vrećice za mješoviti otpad svađaju susjede. Šetači pasa svoje ljubimce šetaju pod okriljem noći dobro pazeći da ih se ne ulovi kad ono malo psećih nusproizvoda zamotanih u mikrovrećicu odlažu u tuđu kantu. Kante se lancima vežu, onako kako se onomad izvjesni Milinović vezao lancima. Može li Možemo! koliko misli da može!? Eto pitanja. Bitka je rovovska. Duh bivšeg zagrebačkog vlastodršca lebdi nad metropolom k’o u nekoj Shakespeareovoj drami. Ona da valja počistiti smeće ispred svog praga valjda nikada nije bila aktualnija.
Godina 2024. Zagreb nikad čišći. Narod je preko noći naučio što je to odvajanje otpada. Jakuševec je apoteka. Kvart u kojem bi svi živjeli da mogu i da »kvadrat« nije po zlato. Delegacije velikih europskih gradova dolaze vidjeti izbliza to čudo. Susjedi se druže dok sortiraju. Djeca pjevaju dok sortiraju. Ljubavi se začinju dok se sortira. Može li Možemo! i više nego li su mislili da mogu!? Duh bivšeg zagrebačkog vlastodršca javlja da nema ništa protiv.
Godina 2023. Kako je počelo u siječnju, tako se nastavilo kroz godinu. Cijene divljaju, a inflacija pada. Kako to, kako to!? I dalje preračunavamo eure u kune kao da će išta biti jeftinije ako se preračuna. Vlada je odlučila koji su to proizvodi oni ključni da im zamrzne cijene. Carsko meso je na listi, čim je njegovo ime posve kompromitirano. Carsko, a jeftino. To naš čovjek podozrivo motri. Ovo je zemlja gdje se i darovanom konju u zube gleda. »Ko to može platit!«
Godina 2024. Ničim izazvani trgovci su zatomili potrebu za profitom. Biftek se kupuje po cijeni lungića. Marže su minimalne, a proizvođači razumni. Biznis svake vrste buja, domaća radna snaga i ona iz dalekih zemalja složno zemlju grade ruku pod ruku. Nitko ne izrabljuje nikog, planovi se kuju, para se ima. Pati jedino industrija igara na sreću, jer kraj ovakvog blagostanja bilo bi bogohulno potezat’ vraga za čuperak. Tko god da nas vodi, vodi nas nepogrešivo mudro. Hvala mu!
Godina je 2023. Prvi čovjek HEP-a nije više prvi čovjek HEP-a jer je bespravno kuću gradio. Prvi čovjek ministarstva gospodarstva je po tko zna koji bivši prvi čovjek gospodarstva jer mu se prvi savjetnik ulovio u Mrežu. Prvo čovjek vanjskih nam poslova zaboravio je prijaviti nešto milijuna u imovinsku karticu. Nešto bivših prvih ljudi raznih resora pod lupom je Europskog tužiteljstva. Korupcija nas izjeda dobrano i ne vidi se kako joj stati na kraj. Čini se, tko se u kolo neće dati, neće ga ni biti, a to je i ajme i kuku.
Godina je 2024. Nakon svih ovih godina zavukli smo ruku u bazen izvrsnosti. Čelni ljudi važnih resora sami su stručnjaci od formata. Kriteriji su znatno viši od onog zna li se koristiti semafor ili ne zna. Korupcija je zatrta u korijenu. Zatrli su je građani prije svega, oni koji se više ne daju u vrzino kolo igara preko veze. Sva je transparentno, sve je čisto, toliko čisto da je inspektorat smanjio broj ljudi na operativni minimum. Oporba više nema teme za raspravu. U parlamentu je tiho kao u kapelici.
Godina je 2023. Oko nas ratovi. Oko nas krize. Oko nas raste popularnost ekstremnoj desnici. Oko nas ravnozemljaši. Oko nas život koji je sve izazovniji i u kojem se sve manje snalazimo, pa se, evo, i zastupnicima zdesna čini da umjetna inteligencija previše Josipa Broza gotivi.
Godina 2024. Oko nas mir. Oko nas blagostanje. Oko nas razum. Oko nas znanost koja garantira neku kvalitetnu budućnost. Oko nas mladost koja ima budućnost. Oko nas sjajan urbanizam, održiv turizam, vrhunska kultura, sjajno obrazovanje.
Godina je 2023. Zoran Milanović je, kao, predsjednik.
Godina je 2024. Zoran Milanović je, kao, predsjednik.
Dalo bi se ovako do sudnjeg dana, koliko god se onima što su najmrzovoljniji među nama činilo da je taj dan ionako blizu. Ma, bit’ će ovo dovoljno za ilustraciju koliko je katkad besmisleno osvrtati se unatrag da bi se gledalo naprijed. Pogotovo smisla nema ako je krajnje nekritički, a najčešće tako jest. Jer, ima nešto što se marketing zove i ispoštovati se mora da bi se sutra roba što se prodaje i opet dobro prodavala. Uza sve, godina koja je pred nama tražit će, više nego ikada, da mislimo svojom glavom dok konzumiramo mladu demokraciju. Pa kom obojci, a kom opanci.
Godina na izmaku i nije bila tako loša da lošije ne bi moglo. Godina koja je pred nama bit će kakva bude. Za sada je sigurno samo jedno, da je 50 centi za pišanje na autocesti puno i previše. I da je za svečanim ručkom najstariji u obitelji »mladosti« dao vraški težak zadatak poručivši im da u novoj godini budu jednostavno ljudi.