U nikad kraćoj, a lako moguće i nikad začudnijoj predizbornoj kampanji, istinski junak, pače junakinja nije nitko od stranačke čeljadi, nitko od aktualnih političara i političarki, nije to ni opjevani glavni državni tužitelj koji se više i ne spominje, niti je to, recimo, prodavač magle i brodova Tomislav Debeljak koji je iskoristio predizborno vrijeme da se slika s radnim šljemom na glavi u društvu ministra Ivana Anušića dok se i opet neki brodovi dogovaraju. Junakinja i istinska trudbenica je Tatjana Munižaba, novinarka HRT-a. Zašto? Zato jer bi se i govorni automat pregrijao da mora svaku večer prije nego u centralnom Dnevniku pročita rezultate anketnog CRO barometra i opet objasniti biračkome tijelu da se tu radi samo o trendu, da broj ispitanika nije velik, da je statistička pogreška poprilična, da se to raspoloženje birača itekako može promijeniti na dan izbora, da je sve to samo orijentira radi i da nema razloga, štono bi se reklo jezikom Divljeg zapada, da se puca u pijanista. Realno, poštenije bi bilo da se upozorenje snimilo ranije, da ga mehanički izgovara onaj glas što u televizijskim reklamama za medikamente upozorava puk da se prije upotrebe lijeka ipak posavjetuju sa svojim liječnikom. Tako se, naime, porukom govornog automata, skida odgovornost s pleća. Javni servis je to odlučio odraditi drugačije, pa je Munižaba jedno pet, šest dana za redom nanovo ponavljala da je anketa tu samo da pokaže koji su trendovi. Ma, džabe je to i njoj i njenoj kući, jer vazda će biti stranačkih lidera koji će u svakoj anketi, osim onoj koju su sami proveli, vidjeti bjelosvjetsku zavjeru i ništa više. Anketari su njima i gori od novinara, nema veze što i jedni i drugi samo prenose ono što su čuli i zabilježili.

Uglavnom, ako je itko već sada pošteno odradio svoj posao za izbore onda je to Tatjana Munižaba. No, ima i drugi razlog zbog kojeg se vrijedi dotaći rezultata spomenutog ispitivanja raspoloženja u birača. Kad se sve zbrojilo i oduzelo, pa makar to bilo i samo orijentacijske naravi, samo koji dan prije nego konačno tutnemo te glasačke papiriće u kartonsku kutiju rezultati su taman takvi da izbore ne moramo ni imati. U parlament će u vr’ glave pet stranaka, ako se Umirovljenici zajedno ne pokažu najvećim iznenađenjem ikada, a tih pet velikih je u ove četiri godine od zadnjih izbora ili izgubilo jedan do dva mandata, ili dobilo isto toliko. To hoće reći da je sve što su stranke radile četiri godine, bile one na vlasti ili u oporbi, a onda i sve što su napravili u ovoj šizofrenoj kampanji, na glasački korpus imalo mali i nikakav utjecaj. Kako je, do đavola i bestraga, to moguće!? Kako je moguće da godina u kojima je ako ništa drugo bilo COVID-19, potresa, poplava i ratova što su skoro pa u susjedstvu, da sve naše mile i drage afere, privođenja, SMS poruke, korupcije, skandale i ne spominjemo, biračko raspoloženje ostane isto!? Tu nešto, sve se čini, nije u redu s biračima. I tu nema pomoći sve da je Munižaba sve četiri godine svaki dan u Dnevniku upozoravala da vijesti što će ih vidjeti nisu stvarno stanje stvari nego tek odraz trenutnog raspoloženja. Dva mandata tamo, dva mandata ‘vamo, bili vi HDZ i SDP, ili Most i Možemo!, ili Domovinski pokret. A činilo se na početku ove izborne balade kako će ovaj put sve biti drugačije.

U trenu kada je predsjednik države »upao« na presicu predsjednika SDP-a i najavio da je on taj koji će biti premijer kad Rijeke pravde poteku u proljeće napekli smo kokice uvjereni kako će se pred nama odviti najzabavnija kampanja i izbori ikada. I bilo je tako dan, dva, tri, da bi se zabava brzo svela na petparačko podbadanje između SDP-ova čovjeka za premijera i aktualnog ministra prometa. Lopta je izdužila nevjerojatnom brzinom, toliko brzo da ni naprasni odlazak Ave Karabatić na listu Ivana Pernara nije uzburkao duhove, makar one političko-estradne. Život jednostavno tjera dalje izborima usprkos. Jedan dobrano posrnuli redatelj kao da je, umjesto stranačkih spotova za izbore, izrežirao cijelu kampanju, jer njegove su predatorske navike o kojima se, sve se čini, godinama šutjelo, pojele interes za političare. I sunovrat NK Hajduka je pojeo izbore. I sulude cijene hrane su pojele izbore. Stranački PR-ovci to ili nisu znali ili nisu željeli pratiti, taman da kampanja koja je na početku toliko toga obećavala postane jedna od najgorih i najbljeđih ikada. Kako i ne bi bila kad HDZ ne nudi ništa osim dosadašnjeg sebe, a opozicija ne nudi sebe već jedino kontru tog HDZ-ovog sebstva. Pa je mandat gore, mandat dolje. Pa je sve isto. U ovom trenutku. S tendencijom da isto bude i kad se punti zbroje. A to onda čovjeka tjera da promisli kako može, božeprosti, i bez izbora.

Brzodušeća kampanja u ovome trenu ne garantira čudesne obrate. Možda ih ne treba ni biti i možda je ovaj narod samo takav da mu za bilo kakve promjene treba smjena barem dvije generacije. No, ako je sve isto to znači da nas tek kad se glasovi prebroje čeka cirkus dok se budu po džepovima tražili žetončići svake vrste, ako se već sami velikodušno ne ponude. Tko god da pobijedi, morat će plijen dijeliti naokolo šakom i kapom, jer malo je onih koji će se i poslije izbora voditi idealima i svetim ciljevima. Ponekad dođe čovjeku da se nakloni velikim strankama kad vidi kako su stranke od dva čovjeka dobro tržile svoj mandatiće. Vabit će se u pobjednički šator svakog, žicati fotelja za podršku, tražiti funkcija za vjernost, voditi pregovori kakve smo stoput vidjeli. Pa ćemo grintati, pa ćemo upirati prstom u moral, pa ćemo vaditi iz naftalina grijehe što se nikada riješili nisu taman da odu u zastaru, da bi nakon četiri godine bilo i opet mandat dva gore, mandat dva dolje. Kako je to moguće, bome i nije najjasnije, ali tako je, barem u ovom trenutku. Odnosno, u ovom trenutku je tako da bi svi mogli ‘ladno staviti prst u uho i tako dočekati srijedu. Ma, ako ravnodušja ima u birača nema ga u stranačkih lidera.

Slučajno ili ne, nezavisno kazalište Lutonjica Toporko poigralo se s »Tvrdom kohabitacijom«, napravilo predstavu u kojoj su premijer i predsjednik zaglavili u liftu taman da komunikaciju izbjeći ne mogu i taman da talentirani redatelj i glumci naprave predstavu satiričnu skroz. Nije taj spomen tvrde kohabitacije od jučer, ali ne rade se predstave preko noći pa je ova premijeru doživjela taman usred nikakve službene izborne kampanje. Predsjednik nije imao vremena doći na premijeru, dok se iz Vlade RH nisu udostojili ni odgovoriti na poziv. Tako je to u naših političara, oni se smijati znaju samo vicu koji su sami ispričali. Lako, međutim, za to. Ono što brine jest da su plakati što zovu na predstavu poskidani silom s nekih izloga sve u strahu što će stvarni likovi reći ako im se pogled sretne sa satirom na njihov račun. Do tud smo, eto, dotjerali. Nema tu one željene zabave. A kad je tako, ostadoše one spravljene kokice netaknute.

Elem, za koji dan odosmo svi, manje više, put svojih glasačkih mjesta. Kako god glasali, neće se dogoditi ništa. Pri tom još jednom ponovimo; u trenu kada se finišira ovaj tekst, to da se neće dogoditi ništa samo je odraz trenutne atmosfere, pokazatelj raspoloženja na minimalnom uzorku, mišljenje podložno popriličnoj statističkoj pogreški i lako može biti posve krivo i drugačije od konačnih rezultat izbora. Zato ne pucajte na pijanista, bili nakon svega zadovoljni uspjehom vašeg tima ili nezadovoljni skroz. Za četiri godine i onako imamo opet priliku ne promijeniti ama ništa.