Kako ono narod veli, ono da se željezo kuje dok je vruće, baš kao i to da i nije dobro vruć svašta kazivat’!? Hoće to narod, za sve u životu nudi više opcija, pa se ti braco misli. Više opcija, višestranačje, više je manje i manje je više, to je valjda i bit te demokracije koja se nikad nesretnijim rješenjem nije činila. A opet, boljeg od nje nema. Ne vruć govorit, ne vruć ‘ladne vode pit’, a kako nećeš kad eto svako malo novog povoda. Samo se niže otkada je počelo; red Plenkovića, red Milanovića, red premijera, red predsjednika, red sadašnjosti, red budućnosti. Red do reda, a sami nered. Jer, otkada je aktualni predsjednik države svojski zajunio biti premijerom, bome se štošta u tom svijetu domaće politike dalo čuti i vidjeti.

Predsjednik koji bi da je premijer!? Bome, to još nikada nismo imali i to nitko nikada i nije očekivao. Jer da jest valjda bi koja rečenica o tome u Ustavu bila, a ne da svatko tumači što mu drago, pa još prijeti prstom onako kako prstom prijeti dok govori predsjednik Ustavnog suda. Onaj koji je ovakav kraval možda ponajmanje očekivao je ipak, vjerovali ili ne, Nikola Grmoja. Kratkoročno je baš njega predsjednik svojom objavom najviše zaribao, jer lansirati video kojim te stranka, a stranka je Most, kandidira za premijera na dan kada s Pantovčaka stiže paklen plan, dokaz je one kako se gore roditi, da prostite, bez one stvari nego bez sreće. Na stranu sad činjenica da je uradak produkcijski i idejno mizeran, na tragu 90-ih, ma da je i bolji izgorio bi zbog nesretna tajminga. Ali, tko je mogao znati!? Nitko, baš nitko. Valjda je i zato, zbog tog faktora iznenađenja, zbog činjenice da je tektonski prodrmao sve, taj tajfun s Pantovčaka djelovao najblaže rečeno simpatično. Jer uspjelo je onom tko se nikad viđenog manevra dosjetio momentalno nešto što godinama, pače desetljećima politici ne uspijeva, ako uopće politička elita to želi. Stari je, naime, u startu svega imao na sve samo jednu rečenicu za kazati: »Nas troje smo se dogovorili da ćemo ove godine svo troje izać’ na izbore.« Eto ga na! Tamo gdje se i za misu na velike blagdane delegira jedan da u ime svih nosi kuhano jaje na blagoslov, ovaj put je u trenu dogovoreno da će put glasačkih kutija svi. I to je, realno, ravno pravom malom čudu.

Priznati se mora i kako je krajnje zabavno bilo gledati političke aktere odavno navučene na besramno samozadovoljstvo kako su se na naglo uzmuvali, uskomešali, a sve zato što su prisiljeni tražiti nove alate i puteve. Koliko god svjestan bio čovjek da Milanovića pogone i neke kvarne sile, slika društva koje se mora snaći u situaciji u kojoj nikada nisu bili istinski je zabavna, ovako sa strane. Ali od radikalizacije s kojom su nas počeli plašiti, do redikulizacije s kojom se već dugo navikavamo živjeti, malen je korak. Slovo jedno mijenja sve. To pak vodi do pitanja svih pitanja na koje nikada nismo dobili odgovor, niti ćemo ga dobiti. Zbog čega je HDZ tako inzistirao na imenovanju Ivana Turudića, a onda i na famoznom lex AP!? Da toga nije bilo odvili bi se izbori u miru i dobru, svatko bi ostao na svojoj poziciji i živjela bi ova zemlja kao i do sada koliko god to da je pravo ili posve krivo. Ako je i laiku to jasno, teško da nije bilo jasno i onima koji su birali, ali svejedno se dogodilo. Da sve bude čim začudnije onako kako se onomad govorilo da premijer bira Turudića da sebe zaštiti, sad se govori da predsjednik silno želi biti premijer da sebe zaštiti. Turudić kao najmoćnije čeljade ove male zemljice!? Valjda je ipak u pitanju nešto drugo.

Svašta, eto, živom čovjeku prolazi kroz glavu ove dane, recimo dok gleda kako se HDZ čudom čudi nezadovoljstvu u građana baš kao da nikad ništa kvarno odradili nisu, ili dok gleda SDP na čelu velike koalicije koja se svakim danom više smanjuje, ili dok motri što sve SDP-u pridružene stranke traže zauzvrat i dok se pita što će, svega ti, biti sa strankom Možemo! kad se nisu dali ni u jedan od dva velika tabora. Nikada u novinama valjda nije bilo više tekstova, a da su prepuni upitnih rečenica. Jer, ništa se tu ne zna osim da je Katarina Peović ostala dosljedna sebi po cijenu da u parlament i ne uđe, ni ona ni spomen radništva koje ionako u nas već desetljećima taj politički creme de la creme jednostavno prezire. Ne zna se ništa, osim poprilično promašenih slogana zahvaljujući kojima će se oni što ih se valjda koristi »za sve izazove« kao da su neko magično sredstvo za čišćenje s reklame, suočiti s onima što sami sebi tepaju da su »rijeka pravde« koja, jamačno, idilično teče zelenim prostranstvom. Poseban upitnik su programi, to što se nudi ako se uopće nudi išta, to što nitko ne zna što konkretno donosi eventualna pobjeda predsjednika koji bi da je premijer, koje ljude, koje politike. Jer, kako to lijepo opisa Ivan, ovo s Milanovićem malo daje na temat iz domaće nam filmske uspješnice »Stric«, one što na horor baca. Odnosno, sve »baca« na ono »kad bi malo je reć’ luckasti rođak davnih dana za Božić iz Njemačke s poklonima došao, pa ti donio novu loptu i familiju trgne iz letargije socijalističkog sivila.«

– A onda bi se rođo podnapio i počeo vrijeđat’ oca da je debeo, mater zbog haljine, a tebe da imaš glupu frizuru. A onda bi još popio i počeo vrijeđat’ Tita i komunizam koji su ga s rodne grude otjerali. »Ajmo mi leć’«, rekla bi mater. A ti bi iz postelje motrio loptu i bilo ti drago, ali opet si nekako nespokojan i san zbog rođaka nikako na oči, slikovito će Ivan.

Jedni koji su godinama na vlasti, taman da ih se čovjek zasiti i da je sve u najboljem redu, a drugi koji baca(ju) na Strica. Od svih upitnika najvažnijim se tako čini onaj hoće li gubitnik, tko god to bio, biti dobar gubitnik. Jer, pamti ovaj narod i plinske boce, kao što sad sa strahom gleda u šta može izrasti svekoliki populizam. Dobar gubitnik je zato onaj koji će dobiti ove izbore.

Prije koji dan, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, predstavljen je projekt s kojim će Hrvatska nastupiti na 60. međunarodnoj smotri vizualnih umjetnosti – Venecijanskom bijenalu. Predstavljat će nas projekt umjetnice Vlatke Horvat i povjerenice Antonije Majače. Ima umjetnost generalno, a suvremena pogotovo, tu neku naviku da objašnjava stvari kompliciranim jezikom, da govore umjetnici k’o fizičari o cijepanju atoma, ili neurokirurzi o žilicama u mozgu. A zapravo je projekt posve genijalan u svoj svojoj jednostavnosti. Vlatka Horvat pozvala je prijatelje, umjetnike i umjetnice, ljude koji su poput nje stranci u mjestima gdje žive, da joj crtežom ili dvodimenzionalnim radom prikažu svoje iskustvo života u dijaspori. Pa će ona te radove izložiti na Bijenalu, baš kao što će na Bijenalu nacrtati, izraditi svoj rad za njih i poslati im ga da ga izlože tamo gdje oni žive. Ono bitno u toj molbi je to da rad ne šalju uobičajenim transportom, već, kako bi to rekao Vojko V, da nađu čovika koji će to dragovoljno odraditi. Pa će rad u kofer nekog stranca, ili putovati iz prijateljske ruke u ruku iz grada u grad dok se mreža dobrih ljudi širi i dok se neke nove ruke nenadano susreću, isprepliću, upoznaju. Dijelit će se prostor, dijelit pripadanje i širiti mreža čistog povjerenja. Jer tema ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala i jesu stranci, Stranci posvuda. Jer svi smo stranci. Pa će nas jedna pošiljka spojiti onako kako povjerenje i solidarnost i prijateljstvo, dobra volja i velikodušnost ljude i spajaju.

Vlatka Horvat i Antonia Majača zigrale su na povjerenje, na kartu za koju znaju da je krhka koliko i sudbonosna. I vraća im se već po dobru, jer od nekih 150 umjetnika kojima je poziv da se umreže već stigao njih oko 120 je pozitivno odgovorilo. Naši kandidati za izbore povjerenje zato ne spominju, valjda svjesni da smo ga odavno izgubili. Umjesto toga, evo onog koji bi da je i premijer kako se ničim izazvan okomio i na migrante, taman da se čelnici sdesna već zadovoljno vide u onoj nekoj imaginarnoj i budućoj vladi nacionalnog spasa. Dok umjetnost prepoznaje kako smo svi stranci u današnjem svijetu, politika bi zatvarala granice. Pritom se računa na naše slijepo vjerovanje, za što smo uvelike i sami krivi. Ali, ako pitate jednog našeg uvaženog kazalištarca je li zadovoljan dramaturgijom ovog početka od izbornog ludila, on će kao iz topa kazati: »Jako!« Jer, kako reče, ovo ni teatar izmisliti ne može. Valja stoga ovu predstavu pažljivo odgledati, pritom je apsolutno legitimno i dobro se zabaviti, samo se ne smije zaboraviti na dogovor s početka – svi ćemo na izbore. Neće se ni jaje blagoslovit’, ni povjerenje nanovo sazidat’ samo od sebe.