Onaj tko izmisli jumbo plakate, uopće nije dobronamjeran neki lik. Da jest, ukalkulirao bi taj koliko stresno može biti kad te dok voziš otvorenom cestom dočekaju tri velike nasmiješene glave, momci opasani odijelima strogog kroja, samo da ti znakovito poruče: »Glas razuma«. Prvi put ih vidiš, a sitna slova i ne stigneš u vožnji pročitati pa da shvatiš iz koje to stranke progovaraju, jer što će nego biti stranka kad smo usred nikad čudnije izborne kampanje. Nego, glas razuma. Što to zapravo znači!? Znači li to da razum ne slušamo inače? Ili da se razum glasa prigušenim glasom? Ili da je trojka sa slike ona koja nam razum donosi onako kako su Tri kralja nanijela onomad koječega u onu najpoznatiju rađaonicu na svijetu, ako to već nisu bili mudraci. Milijun je tu nejasnih poruka, milijun dvojbi, ili nijedna sve ovisno od toga kako se odnosite prema derneku (jer za sada se dernekom sve ovo čini) što se događa jednom u četiri godine. Na sreću, niz ulicu malo dalje vrebaju plakati s akcijskim sniženjima, vabom da se posjeti najpoznatiji grill u gradu, baš kao i onaj na kojem su raskošni mišići u onih koji redovito idu u teretanu. No, razum nalaže da se malo ipak pozabavimo položajem u naroda ovih dana, jer kako to naglašava pametan neki svijet, kad smo već Ustav dobrano oskvrnuli, ostaje samo da narod povuče potez od kojeg nas neće boljeti glava i to dugoročno. Elem, kako je ovih dana narodu, i što se sve radi za narod, i kud bi taj narod uopće…

Narod ove dane između ostalog ima tu mogućnost, pače zadovoljstvo, da iščitava sva ta silna kandidatska imena na izbornim listama. Ako je zeru ambiciozniji, otići će pripadnik naroda i na stranice Državnog izbornog povjerenstva da upikne tamo koji detaljčić više, no već i dobre stare novine nude lijep materijal. I čitaš tako ta imena, i vidiš na vrhovima lista neke znane face, pa vidiš da se kandidiraju i gradonačelnici, načelnici i svi oni koji su tu samo reklame radi makar nemaju ozbiljne ambicije sjediti u Saboru, onda vidiš i da je malo mladosti, a bome ni žena nema bogzna koliko pa još da su na listama visoko. Baš kao i uvijek, tu su i oni koji nikakve šanse nemaju, ali valjda se bez njihova sudjelovanja sve to skupa ne bi zvalo festivalom demokracije. A onda, bome iznenađenje na posve osobnoj razini! Tamo negdje na jednoj od lista, sve da je i nezavisna, bljesne pred očima ime vlastita urologa. ‘Ajde da je pedijatar, pulmolog, ili nešto već tog tipa, ali da pred glasačku kutiju dođeš svjestan da je tamo i ime čovjeka koji ti prilazi krajnje intimno ne bi li ti život učinio boljim, to je bome itekakav izazov za onaj gore spomenuti razum. Jer tu listić bačen u »krivu« kutiju bome utječe na zdravlje kao takvo. A ako još imate već dogovoren kontrolni pregled desetak dana iza izbora, neće li uspjeh garantirati bezbolniju pretragu sirote prostate, baš kao što bi se neuspjeh mogao materijalizirati u krajnje invazivan pristup osjetljivoj zoni.

Eto dileme, dileme o kojoj, primjerice, društvo s Kaptola i iz biskupskih palača, bože tebe, ne razmišlja dok se poprilično izravno upliće u izbore. Nedostajalo je samo da članstvo komisije Hrvatske biskupske konferencije imenom i prezimenom spomene onog čije se ime spominjati ne smije, pa da sve bude jasno, makar i ovako im se dade odati veliko priznanje na vještini da mu ime ne izgovaraju, a da jasno bude tko je u pitanju. Da nije priprosto previše, ovo bi društvo garant sjajno funkcioniralo u svakoj igri pantomime. Zapravo i spomenuše ga oni u jednom trenu i to tako da su ustvrdili da predsjednik Republike mora biti neutralan jer mu parlamentarni sustav tako nalaže. Inače, Crkva bi malo bila lijevo kad je radništvo u pitanju, i poprilično desno kad je pobačaj u pitanju, makar će sve to zapravo pripisati svojoj posvemašnjoj neutralnosti. Bome, razigran neki pogled na neutralnost kao takvu, pri čemu posebice upada u oči potreba da se biskupsko društvo oglasi jednom do dvaput na godinu, baš kao da inače oko nas teče sami med i mlijeko. A i kad se oglase, teško je u tonu poruke ne prepoznati poruku s jumbo plakata, onu koja dvoji vezano za razum svojih ovčica, pa im razum servira u formi gotovog jela što ga je nekad maestralno proizvodio »29. novembar«.

Ivica Maštruko, veliki znalac ove tematike, kazat će jednom našem portalu kako ove posve precizne upute vjernicima pred glasanje na iste te vjernike neće imati nikakvog efekta. Vodi se taj narod nekim drugim kriterijima kad glasa, a ako ćemo pravo logično je da se na biračkom mjestu više bojite, ili više brinete zbog ovozemaljskog urologa nego doktora na visini koliko god da vam vjera bila jaka.

Mladost tih problema nema, s prostatom, a onda ni s kandidatima koji su liječnici, jer je jednostavno mladost. Mladost ima problema sa stranačkom omladinom. Ta se mladež među vršnjake i ne spušta, a zašto jasno je svakom tko je vidio makar djelić tribine što ju je Diplomatski klub Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu organizirao ne bi li mladi shvatili što im stranke nude. Mudar su i dobar potez studenti povukli pa ugostili neke čelne ljude stranačkih pomladaka (sve sami muškarci!?) ponajvećih stranaka u nas. Na stranu, međutim, sve što su govorili kad ih nastup, ako ne i izgled već poprilično u startu suspektnima čini. Kako ćeš vjerovati mladosti koja nastoji riječju, mišlju, gestom, outfitom biti posve nalik starijim kolegama koji su na vrhu stranaka kojima pripadaju. Tu da naleti s ceste čovjek odmah bi znao koji mladac kojoj stranci pripada. Možemovac će raskopčati nonšalantno košulju i puno mahati rukama, mostovac će biti skrušen i bogobojazan i kad se ogorčeno žesti, SDP-ovac onako na pola puta između svega kao da se cijeli život sprema biti oporbenjak, a HDZ-ov omladinac čini ama sve da se vidi koliko se liku i djelu svoga predsjednika divi. Ima li, svega mu, neke posebnosti, osobenosti, gesta a da je samo njihova, ili i ne možeš u tim strankama napredovati ama ništa ako nisi makar blaža kopija starijih kolega!? Ali, bar smo doznali da mladosti ima i da se zna spustiti u bazu za razliku, recimo, od biskupske čeljadi, makar ih se moralo na to natjerati.

Može li, zapravo, smije li, i ta mladost, a i starost željeti neke posve »prizemne« stvari, koje su miljama daleko od navijačke ostrašćenosti koja se jedina ustrajno promovira za ove kampanje. U Jutarnjem listu tako kolega Tomislav Čadež piše o šibenskom kazalištu. Piše o mladom ravnatelju koji je od gubitaša napravio pobjednika, a da nije programom podilazio niskim strastima. Piše o profesionalnom ansamblu, mada su se i lijevi i desni krstili i lijevom i desnom kad je čovjek to najavio. Piše o broju posjetitelja koji je veći od broja stanovnika ne samo Šibenika već Šibenika s okolicom. Piše o uspjehu momka za kojeg se govorilo na početku otprilike i ovo: »Ostao bi on u Zagrebu da je išta valjao.« Čitaš sve to pa se pitaš ima li igdje u svim tim stranačkim programima i totalno socijalistička namjera da i opet imamo sela i gradove u kojima kinopredstava, ili ona kazališna, neće biti svjetsko čudo, baš kao ni liječnik, ni dobar posao, ni infrastruktura!? Ima li igdje neke ideje koja bi od malenih mjesta srca naših učinila recimo neku Novu Goricu, slovenski gradić koji taman ima sve i taman tako decentno sve da će evo dogodine biti i prijestolnica kulture. Nema pritom veze što na brdu pokraj Nove Gorice i dalje velikim bijelim slovima piše Tito da se iz centra gradića vidi. Nitko tu ne vidi problem jer je ili premlad da ga vidi, ili razumije da se radi o povijesnoj činjenici koja će ako ništa biti zgodna lokacija turistima za učinit’ selfie. Ma, ne stižemo mi do tih prizemnih stvari poput kulture, kad još ni Ustav i korupciju riješili nismo. Pa je zato i general Rojs opet u igri, valjda da nas spasi.

Na malim ekranima i oni koji poručuju da ustanemo pa ostanemo. Zašto treba ustati da bi se ostalo i zašto se ostati ne može i ako ne ustaneš, to ni tvorci famoznog zakona o zaštiti hrvatskog jezika jamačno ne znaju. A oni koji su izmislili formu jumbo plakata uopće nisu dobronamjerni neki likovi. Glas razuma upozorava da je pitanje trenutka kad će osvanuti uz cestu neko društvo što nam majčinski poručuje: »Pamet u glavu!« A ako se to čudo desi, e onda će bit’ po onoj drž’ gaće. Tim više i tim prije ako ste i te sreće da je među kandidatima i vaš urolog.