S kamika i mora

Mane 112 ne voli

Slavica Mrkić Modrić

Ovako ćemo bit još bolneja nacija leh ča smo. Va sakomu pogledu

placeholder


Ako se prehladin, vranić me zel ako neću poć tužit 112. Kako j’ to bezobrazno, sen poslat poruku da će nevrime, sneg, bura, črni led, mrzlina i ča ti ga ja znan ča se ne, a mane ni bu, ni mu. Ni prvi, ni drugi dan. I tako va neznanju, aš ki bi va sred zimi očekival ni sneg, ni buru, a o mrzline da ni ne govorin kad se to obično dogaja va sedmomu mesecu. O tomu da bi sneg va prvomu mesecu mogal padat va Gorskomu kotaru ale Like, ni da bi bura mogla puhat va Senju, a magistrala bit zaprta, da ni ne govorin. Ma, komu normalnomu bi to palo na pamet. Kako nisan dobila ni precjednikovo, ni bilo čigovo drugo upozorenje, lipo san zišla vanka na lahko obučena i sad čekan ću se moć vrnut doma aš sneg pada i spred Novoga lista i ću se va tomu čekanju i prehladit.


Škerac na stran, ma mi smo se si skupa dobro nasmeli okol te obavijesti ku su neki dobili, a neki i ne. Jedan je kolega rekal da se j’ kad je to počelo švikat i blicat skoro z auton razbil aš ni znal ča se dogaja pa se j’ prestrašil. A nas pet je sedelo va pušione. Ča kade, tr znate da se već let i let ne sme pušit leh va za to odrejenim mestimi i va životu, pa saka firma ka drži do sebe ima mesto za pušioničari, pardon – pušači. No, sedimo, fumamo i tambaškamo, kad najedanput pu njih četiri va isti čas sveti, tuli, zavija… Oni si va čudu čitaju da će nevrime, a ja sedin i – niš. Leh san prozborila – pu mane neće aš me niki ni upozoril. I ja se toga i dalje držin.


Ako j’ takov kraval nastal na mestu kade j’ sedelo četvero ljudi, moren mislet ča j’ bilo recimo va čekaonicami KBC-a, ale va busimi, a tek na Korzu… Moralo j’ bit jako veselo. A i o čemu bi ljudi povedali da ni bilo toga upozorenja. I kako to vavek bude, neki su za, neki su protiv, a nekimi je jušto sedno. Recimo, moju mater jako pojida kakovo će vrime, a ni mi jasno zač kad z kuće ne zihaja. Kad ju pitan da ča njoj se to vidi, reče da san ja vrit šla i da mane niš ne interesira. A kad san njoj rekla da nisan dobila tu sakramensku obavijest, odgovorila je – niki z vječno namušenin i obešenin drekon ne želi imet posla pa ni 112. Ča san pitala, to san i dobila.




Intanto j’ ta sneg pal. Zaspraven, doklen ovo pišen, po Zvonimirovoj lete pahuljice i ako Bog da ćemo poć snješka delat, a ja ću poć Supilu klast šal i kapu da mi se ne prehladi. Naravno da ne svoje, baš malo po redakcije gljedan ki ča ima da gren ukrast. Kad smo već pu krađi, ki’vo dan je neki pital da ako j’ ki komu ikada pusta ukral. Znan za neki slučaji, ma san mučala da ne bin morala na sud poć za svjedoka. A i ti pusti su sakakovi i nose sakakova imena pa bi za neki bilo bolje da jih ki ukrade. Recimo, smiron mislin ča j’ va glave onemi brižnemi Nepalcimi ki vide da na nekakovomu palu visi čovik sličan njimi. Je njin ki objasnil da mi nismo ksenofobi leh da smo malo na svoju ruku pa da imamo ti čudni običaji vešanja i važgavanja ljudi, ma da to niš ni za ozbiljno leh za nasmet se. Sad, za pravo reć, kako ćeš nekomu ki ni odovuda objasnit da nan je smešno ubijat ljudi. I to dvaput, najprvo vešanjen, a onput i ognjon.


Recimo, mane ni bilo ni malo smešno kad san čula da jedna karnevalska grupa misli pusta nazvat mojen imenon, a se zato ča njin dojden na reportažu vavek prvu sobotu pusta kad je to reda radi, i da ja to sigurno namjerno aš ih ne volin. Ma ni mane bilo briga ča se oni jade i ča ću viset, jedino mi j’ bilo grozno da me oganj poji pa san mislela i mislela i najzad se domislela pa nazvala ti isti i rekla – ja san ta i ta, čula san to i to i niman niš protiv, jedino vas želin upozorit da van ja kakova san ne bin gorela pa ćete se osramotit i va maškaranoj povijeste ostat zabilježeni kod jedini maškaroni kemi je pust preživel. Od srca su se nasmeli, pust je dobil neko drugo ime, a ja san još vavek živa.


Tuliko od pusta, a sad gremo na medicinu. Moj prijatel i kolega Gromičan ki celi život dočin ga glava zaboli popije kombinirani, čera j’ soval i zijal aš je čul da se ta sakramenski kombinirani već ne proizvodi. I da ča će sada on, i da kako i ovo, i kako ono. A kada j’ rekal da još lahko za njega, ma kako će stari ljudi ki već sto let saku bol leče z ten prahon, san se počela smet. Ne staremi ljudimi leh samoj sebe aš ne znan ni ja ča bin da mi neki reče da već neću moć aspirin kupit. Intanto, to ni lipo i ni va redu aš ako veruješ da ti neš pomore, onput je to već napol ozdravljenje. Ovako ćemo bit još bolneja nacija leh ča smo. Va sakomu pogledu. A ja još vavek mislin zač mane 112 ne voli.