Prvo je, dakako bio tekst, sjajan tekst. Možeš ga ne primijetiti samo ako novine ne čitaš uopće. Britko, znalački, humorno, kritički, onako feralovski u najboljem smislu riječi. A autor malo mrk, bar na slici, isto feralovski ako ćemo pravo, taman toliko namršten i namćor da ti bude to lice i drago i da te je strah da se i sam ne nađeš na meti opravdane neke kritike ako zaglajzaš, pa makar bilo i ljudski nevino. A opet, što ćeš se plašiti kad čovjek piše k’o sveto pismo. Može te polemikom samo učiniti boljim. I može ti samo biti mrvu žao što je talent prevagnuo na njegovu stranu.

Onda je, ako pamćenje ne vara, bio sud. Isti neki besprizorni lik koji tuži i dvojac novinarski koji se zbog sličnih tekstova našao na sudu. Bit će da smo se tad i prvi put čuli. Vlado je bio vičniji sudovanju, imao je štono bi se reklo utakmica u nogama, sve papire, svu arhivu, znao o tužiteljima sve što je bitno, znao o zakonima sve što treba znati i sve što je imao nesebično je podijelio, od papira, do savjeta. Bilo je lijepo znati da si s njim na pravoj strani. A da je strana prava potvrdilo se kasnije kroz proces. Od tužbe ne ostade ni t.

Onda je bila Andrea. Novine pišu »njegova partnerica«, ma ispravnije bi bilo reći ljubav, samo da mediji u nas takve istine znaju podnijeti. Kako je u njega bilo majstorstva u raščlanjivanju dobra i zla, u raskrinkavanju malignih pojava u društvu, u tjeranju na čistac nevaljala svijeta poglavito onog iz redova politike, tako je u nje talenta za reportažu. Pustiš je među ljude s blokom u ruci, i eto pjesme. Ona jednostavno ima oko koje vidi sve i vještinu da sve što vidi uglazbi da je čitko, pitko i ni malo plitko. To što su njih dvoje zajedno u startu se činilo kao najlogičnija stvar na svijetu. To što su zajedno i bave se istim poslom, činilo se još logičnije. Ti su tekstovi mogli od tog zajedništva samo profitirati i biti bolji. I bili su.

Onda je bio Facebook, društvene mreže, Vladini statusi britki i precizni. Sve da se nekad s njegovim stavovima i ne složiš, nije im se dalo odoljeti. Jer svaki je bio kratka lekcija dobrog novinarstva, pa i kad je najosobniji. A onda je preko tog Facebooka došla poruka. »Pozdrav, smetam li«, pisalo je. Ne da nije smetao ni malo, već je to bila prepiska koja je svakim svojim čitanjem dragocjenija, makar u njoj zapravo i na prvu, pogotovo nekom sa strane, ništa posebno ne piše i nema.

Pričali smo o HRT-u jer je to ono što smo i novinarski pratili, pričali smo o nagradi HND-a za internetsko novinarstvo što ju je više nego zasluženo dobio što najbolje zna raskrinkani doktor znanosti Vice Mihanović, pričali smo o kamenicama koje znaju kadikad teško pasti na želudac. Pričali smo i kako kuburi s autoimunim bolestima, ali je Vlado to spomenuo taman tako da se onaj s druge strane žice ili tastature ne brine za njega. Jer, sve će biti u redu. Zapravo, bilo je nekog sitnog zadovoljstva u tom što su nas dohvatile taman takve godine da možemo pričati o lijepom vremenu, lošim kamenicama i žaliti se na zdravlje.

Pred sam kraj prepiske složili smo se kako ljudi, općenito, ne cijene dokolicu dovoljno. Pao je dogovor za neko viđenje čim se dogodi da smo u istom gradu. A onda je majstor za kraj napisao: »Pozdravi sve aspekte svoga života i čuvaj se.« Sve aspekte svakoga života… Bolje, ljepše, mekše, važnije i ne može.

A onda je 5. kolovoza na zaslonu mobitela, za posve nevinog surfanja portalima, bljesnula vijest da je Vladimir Matijanić umro. Dok su na malim ekranima kamere lovile grimase u Plenkovića dok govori Milanović, pa grimase u Milanovića dok govori Plenković, pa ministre i kojekakve druge persone, stigla je vijest da je Vlado umro. I svijet, istina je to, na trenutak zna stati. Istina je i da se u niti minutu može čovjek sudariti s mali milijun emocija od tuge i nevjerice, do životinjskog bijesa, i opet posvemašnje tuge i razočarenja. Jer, nitko ne bi smio umrijeti ovako kako je umro Matijanić. Nitko ne bi smio umrijeti jer je pristojan, ponizan i vjeruje u sustav, onaj isti sustav koji je svakim člankom pokušavao učiniti boljim. Nitko ne bi smio umrijeti tako da moli hitnu da ga odveze u bolnicu, bolnicu da ga hospitalizira, a na vapaje se svi oglušuju jer ne vjeruju, ne žele, ne znaju, ili im se jednostavno ne da, ili je sustav takav da te jednostavno neće. Ti telefonski pozivi kojima je Matijanić molio pomoć nešto su najtužnije na svijetu. Taj njegov glas koji svakim pozivom biva tiši, bolesniji, nemoćniji, najtužniji je glas na svijetu. A ta lakoća s kojom se s druge strane žice ignorira i ne čuje kako teško diše dok pristojno moli za pomoć, je poraz svih nas i svega za što smo mislili da jesmo. Nismo mi ništa.

Kažu, svojom smrću Vlado nam je dao najveću priču, ostavio moćno svjedočanstvo o tome kakva nam je država. Milijun priča se zapravo otvorilo, milijun sumnji, milijun pitanja. Dakako, ispuzali su ispod kamena i čovječuljci, no o onima koji nad smrću likovati mogu ne treba trošiti papira. Ne treba osim kad u statusu liječnici neki ne izraze čuđenje zašto Matijanić, onako kako svi to rade, nije nazvao kojeg prijatelja koji zna kojeg doktora pa da bude i hospitaliziran i liječen kako valja. Ne treba dok se ne javi ljudstvo što piša po svima koji se drže reda, a ne prečaca, kako u zdravstvu, tako i svemu drugom. Tako to u nas ide, tako su ti koji se čude da Vlado nije potegnuo vezu svijet uredili. I takav svijet oni koji bi trebali urediti ovo društvo toleriraju bez imalo namjere da išta promijene.

Bi li hitna i bi li bolnice, bi li Beroševo zdravstvo ignoriralo poziv da je s druge strane netko njima važan? Ima li i drugih koji su umirali tko zna kako jer su čekali pristojno da na njihovu skrb dođe red? Što na koncu danas-sutra ako ikom od nas zatreba pomoć, na što ćemo se osloniti, na sreću, na vezu, na sustav ili na jedan poziv koji mijenja sve!? Kako nakon ovoga ikome vjerovati, kad je ovako trulo, naopako, pa bome i usko politički postavljeno!? Pa se po kući diskutira, ljuti, traži rješenje. Pa jedni vele kako trebamo krenuti od sebe, mijenjati se, poštovati red i propise, a ne plemenske zakone, dok drugi i opet pitaju vrijedi li zbog toga riskirati život svoj i svojih najbližih. Prijatelji iz regije tvrde da ni kod njih nije ništa bolje, da je sve stvar sreće na koga ćeš naletjeti i da se boljeg ne vidi. A derište to sluša i ne govori ništa, jer kad ti je tek 18 misliš da te se ta tema i ne tiče. Nažalost sav taj naš glib, korupciju, protekciju, nepristojnost, neljudskost, neuređenost, tu bešćutnost sustava o kojoj je ustrajno pisao Vlado kad nitko više i nije, izbjeći i ne može osim ako ne ode negdje gdje joj se čini da je svega toga manje.

Vladimir Matijanić sahranjen je u četvrtak. Ranije dogovorene obaveze nisu dale da se u Split na sahranu ide. Kakav je bio, bit će da bi amenovao da se pođe u Baranju na jelo i pilo, a ne na komemoraciju kad je ionako cijeli život iskreno mislio da nije on zaslužio nikakve počasti. Ma, makar se išlo u sasvim drugom pravcu, lako je bilo zamisliti sve ono što je Andrea napisala da će sahrana biti. Lako je bilo zamisliti glazbu, lako je bilo zamisliti knjigu žalbe umjesto knjige žalosti, lako je bilo zamisliti Vladina četveronožna ljubimca što se Puka zove kako se druži s ljubimcima onih koji su došli pozdraviti Vladu pa ih poveli da Puka ne bude sama.

Dok automobil grabi na posve suprotnu stranu od Splita, po milijunti put čita se ona prepiska, ono »pozdrav, smetam li?« i ono »pozdravi sve aspekte svoga života«. Sve aspekte svoga života…. Bolje od toga, bolje od svijeta što ga je Vlado rudarski i donkihotovski gradio, veće od toga i nema i ne može.