Vrč ide na vodu dok bojler ne prokisne! Može i tako glasiti inačica one stare o vrču i vodi, s tim što je kod bojlera problematika jer voda stvarno dotjera do gležnja, ako se već nije junački probila na susjedov plafon.

Sve se nevolje događaju u nedjelju, da nema uokolo ni kučeta, ni mačeta, ni majstora. Sve se nevolje u kućanstvu otkrivaju slučajno, recimo kad kreneš za češljem a on, ničim izazvan, mokar. Zašto mokar, sunac mu, pomisli čovjek, a onda otkrije kako iz bojlera na češalj kapaju kapi u pravilnim razmacima. Sva se nevolje u kućanstvu brzo pretvore u katastrofu zato jer glava obitelji osjeća potrebu da sam problem riješi. Pa kreneš zatvorit’ to gdje kapa, pa okreneš plastično nešto na onu stranu gdje se okrenuti dade, pa voda šikne u mlazu takvom da nema druge nego zaurlat’: »Kćeriiiii!« I dotrči ona još bunovna, taman da se ušeprtljaju oboje prije nego u pomoć pozovu onog tko uistinu jest glava kuće, a onda i majstora da makar telefonski utješi i one koji će dan, dva ostati i bez grijanja i bez tople vode, a onda smiri i susjeda koji se sada podičiti može flekom na stropu koja je posve nalik Floridi kad je čovjek u zemljopisnim kartama gleda.

Dobro, moglo je sve i gore, ima nešto čari i u starinskom grijanju vode na štednjaku, a bome kad se sve sleglo bi taman tako da su se i neki potezi ove Vlade učinili posve razumljivi.

– Znaš da će u prva četiri razreda škole uvesti učenje vještina – veli on potomku.

– Kakvih vještina? – pita potomak.

– A ne znam, valjda k’o što se u moje vrijeme učilo domaćinstvo – kaže on.

– Tako i treba. Da sam ja to imala, možda bih ti i znala štogod pomoć oko bojlera – mudro zaključi potomak.

Domaćinstvo. Svega mu ako stara mati još ne čuva onaj komad platna na kojem su se bodovi vezli. Na domaćinstvu se i srdela čistila, kuhala krumpir salata, na tehničkom nešto sitno pililo, ali nije se, ako sjećanje ne vara, mijenjao lanac od bicikla, niti pregorjeli osigurač, da bojlere ovako moderne i ne spominjemo kad ih onomad takvih nije ni bilo. Ove praktične vještine, što se u našem školstvu tek trebaju dogoditi, ipak će nekim drugačijim putem. Kažu, naime, da će osnovni elementi novog kurikuluma biti – Samostalnost i briga o sebi, Sigurnost, promet i prva pomoć, Dizajn i izrada rukotvorina, Dom okruženje i kućanstvo, Financije i ekonomija te Participacija i poduzetništvo. Sve to, a samo sat tjedno Praktičnih vještina. Ali, glavno da se krene, jer izazovi ne čekaju da prvašići stasaju. Izazovi nikog ne čekaju!

Financije i ekonomija te Participacija i poduzetništvo. Da je toga bilo nesretnoj generaciji koja Woodstock pamti makar kroz maglu, lakše bi se odlučili treba li im ili ne treba kupiti koju državnu, pače narodnu obveznicu. Ona koja se razumije u financije – a one su te koje plaćaju račune štogod da vam muškarčine govorile – najprije je mudro kazala da je to lijepa prilika za ulaganje, da su kamate za tu svojevrsnu štednju veće nego što ih za štednju daju banke, da je država stabilna grmilo sijevalo i da je tu zagarantirana dobit sigurna k’o oklada na, štajaznam, novu izbornu pobjedu HDZ-a. Vlada je tako obećala da će građani na svaku tisuću uloženih eura zaraditi najmanje 60 eura u dvije godine i to je k’o u kamen uklesano. Ma, njega je kopkalo ovo što je obveznica narodna, pa je posegnuo za rječnikom i potražio definiciju naroda. I k’o za vraga naleti na definiciju u kojoj ga već prva rečenica poprilično ubi. Jer narod je: »Velika skupina ljudi istog ili sličnog ekonomskog, društvenog i političkog položaja, po kojem se razlikuje od gornjeg društvenog sloja; puk.« Narod jedan od dva sloja, pa će jedan će sloj obveznice kupovati, a drugi baš i neće. A narod jedan!? Nit’ je, nit će ikada biti, odnosno kad bude, možda nam obveznice koje bi da su narodne više neće ni trebati.

Uostalom, da je sve tako kristalno jasno, valjda bi ministri svi redom postupili jednako kao i njihov vođa premijer, pa jasno i nedvosmisleno kazali – dašta nego ćemo kupovati! Kad ono, samo je stameni ministar gospodarstva Filipović poručio da će investirati. Ministar financija je zato pao na ispitu državnih financija, ali je populistički zaradio koji bod u vlastitoj kući. Reče, naime, ministar Primorac da o kupnji narodnih obveznica mora razgovarati sa suprugom!? Sto pitanje otvara i na sto zaključaka tjera ova izjava, od one konzultira li se sa suprugom i kad o državnim novcima donosi odluke ili mu je to manja briga od kućnog budžeta, do onog kako je obitelj ipak u našega naroda najvažnija, važnija svakako od državnih obveznica. Ionako je magla sam ta riječ obveznica, jer tko se tu kome uopće obvezuje i na što!? Sa ženidbom je zato sve jasno, obvežeš se na vjernost pred svećenikom ili općinarom i nema mrdanja. A kako nema mrdanja, samo bi onaj bez pameti mogao doći kući kasno navečer i s vrata razdragan kazati: »Draga, kupio sam 10.000 eura narodnih obveznica!«

Za narodne obveznice ili si tip ili nisi. Evo ministar prometa Oleg Butković lijepo reče da ih kupiti neće jer ‘nije taj tip’. I to je to, živa istina, a nije ni stremila biti populistička već se samo mudro potrefilo. Zato je narod o narodnim obveznicama krenuo viceve smišljati. Recimo onaj koji kaže da ako kupiš obveznica za 500 eura, za dvije godine zaradiš 30 eura. A ako kupiš pive u limenci za 500 eura, dok prodaš limenke zaradiš 35 eura. ‘Oće narod tako. A sve bi, tko zna, možda bilo drugačije da smo se k’o djeca učili praktičnim vještinama.

Probajmo samo zamisliti kako bi Sabor drugačije izgledao, sastav njegov, rasprave, da se na vrijeme učila »Samostalnost i briga o sebi«. Ovako posve smo se nesamostalni i nesigurni dali mrežnim bespućima da nas vode, razapinju, na nas utječu, tjeraju da klečimo, trolamo, podrivamo sistem, napadamo slabije. Ma, kad umjetna inteligencija odluči sve te naše trude sublimirati i servirati nam ih pod nos, eto brige i bora na čelu što se mršti nalik onom u zastupnice Mosta Marije Selak Raspudić. Ne valja njoj ChatGPT, ta umjetna inteligencija, onaj što ga svašta možete pitati jer on na svašta svakakve odgovore daje, a ne valja jer je, kaže, politički pristran. Suspektan je taj ChatGPT skroz jer slavi Bidena a mrzi Trumpa, jer mu je Franjo Tuđman sumnjiv, a drug Tito nekritički drag. Rovari jer forsira Možemo!, a Domovinski pokret ignorira. Tko li ga samo kreira takvog ljevičarskog, sunac mu, pita se zastupnica! A da bar malo okrene put desno bila bi, valjda, ta umjetna inteligencija neosporan alat za svakoga, kreirala bi normalnost i zaživjela bi u punom sjaju onako kako u nas i dolikuje, malo lijevo, malo desno i nikad ništa. Tvrdi zastupnica i da su lijevo orijentirani i Wikipedija i društvene mreže te pritom traži da se Sabor ozbiljno tim pozabavi. Ali, kako ćemo se pozabaviti ičim kad nismo savladali praktične vještine i kad i za kupovinu narodnih obveznica ministar financija mora konzultirati suprugu!?

U tiskovinama na jednoj strani tekst koji se pita: »Inteligencija u Saboru: Je li ChatGPT lijevo ili desno!« Stranicu do članak koji kaže kako Google kupuje hrvatsku aplikaciju Photomath za više od 140 milijuna eura. Između toga smjestilo se ama sve, recimo gradonačelnik Pule kojeg je, lako moguće, vražji ChatGPT odvukao na mračnu stranu uskogrudnog slijepila kad koncerte u ‘svom gradu’(!?) zabranjuje jer mu se ne sviđaju ‘cajke’.

– A da mi prvo krenemo učit’ kako se tijesto mijesi, s obzirom na to da će uskoro pekare biti nedjeljom zatvorene – predlaže on potomku.

– A da vidimo kako se rade te aplikacije pa da budemo narod koji kupuje narodne obveznice – na to će potomak.

– A da pitamo ChatGPT ljevičarski za savjet – povikaše u glas dok je majstor darivao novi život starom plinskom bojleru.

Živjet će ovaj narod obveznički i dalje, i dalje, i dalje.