Drukčije je, jednostavno je drukčije. Da nije, ne bi mesar na centralnoj gradskoj tržnici, na pitanje treba li se zapisati za janjetinu i ove godine, složio sažaljivi osmijeh prije nego će reći da ne treba, da će svega biti jer gužvi nema. Drukčije je, ne samo zbog cijena što zbunjuju onako naoko male kada se u eurima prikazuju, i ne samo zbog toga što je potomak taman toliko izrastao da mu je bojenje jaja »sjajno« samo ako se nje ne tiče. Neće se, dakako, od običaja dignuti ruke, ali drukčije je dok smo zagledani u pod više nego li u sebe, kako bi se trebali naći odgovori na neka važna pitanja, kad se već više ili manje vjeruje da jedan dan, jedan tjedan, u vrh glave jedan uskrsni mjesec, može promijeniti sve. Kamo sreće da može. Možda, u nekom ludom scenariju, jednom i hoće. Ovaj tren je samo drukčije, makar se uspjelo trpezu učiniti vazda istom, da je na stolu i šunke i hrena, i jaja i rotkvice, i mlade janjeta i još mlađeg krumpira.

Teže je, teže biti usredotočen i fokusiran dok gledaš, ili slušaš, kako nadbiskup Hranić jedan dan brani župnika prozvanog za seksualno zlostavljanje, da bi tri dana poslije okrenuo ploču pa se ispričavao žrtvama tog istog svećenika Rajčevca. Tu negdje između podrške biskupu i isprike žrtvama stoji reakcija Apostolske nuncijature u Hrvatskoj koja je ocijenila da nadbiskup nije iskazao potrebnu i preporučenu empatiju prema žrtvama, više vjerujući samoobrani župnika nego prijavi majke jedne od žrtava. Sve je u toj priči toliko krivo da je nezamislivo, i da plaši, od gnjusnog zlostavljanja do činjenice da je u toliko visoko pozicioniranog svećeničkog lica nikakve empatije, da ne spominjemo to kako se pogled na problematiku u njega bistri tek kada ga po prstima udare šibom oni odozgo. Inače, garant, ne bi nikad. Pa se sada medijski vijeća je li mu isprika iskrena ili nije, dok nadbiskupske skute drže oni koji smatraju da doba od Uskrsa nije vrijeme za spomen zlostavljanja. Nije vrijeme!? Zar postoji dobro i loše vrijeme da se zlo iskorijeni!? A baš bi to uskrsno vrijeme trebalo biti ono kada se i postavljaju pitanja i traže odgovori. Javno, pa još na neradne dane, neće se to dogoditi, no svatko za se možda se ipak usudi.

I ove godine Zagreb je bio domaćin festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Vjerojatno posve slučajno, što god čistunci u haljama o tome mislili, hrlilo se na festival u preduskrsno vrijeme. Hodočastilo se u kina da se vidi kakav je taj svijet oko nas, gledan i sniman bez uljepšavanja. Išlo se da se vidi što nas muči, što nas čeka, što smo odradili loše, može li išta bolje, ili to neminovno srljamo u bezdan. I nije trebalo toga odgledati puno pa da se shvati kako stvari ne stoje dobro. Čak i ako je Happy Dox, čak i kad se film zove »Karaoke raj«, eto ti pred mikrofonom što liječi bol roditelja kojima je umrlo dijete, mlade teško oboljele žene, junakinje kojoj se otac ubio…. Samo, teško da išta čovjeka može pripremiti na ono što je ponudio pobjednički film »Manifest«. Malo tko zapravo može prije gledanja naslutiti što znači rečenica u programskoj knjižici koja kaže: »Oni koji su do jučer bili nedužne žrtve nasilnih postupaka učitelja, obitelji, države, brzo se prilagođavaju i uče kako tu okrutnost širiti dalje.« Na platnu klinci, djeca s mobitelima u rukama. Snimaju se od jutra do navečer, kako peru zube, kako gaze kroz snijeg u školu, kako sjedaju u školske klupe. Film i jest satkan od videa koje su ruski tinejdžeri učitali na društvene mreže i tim je sve skupa gore. Jer tu su i učiteljice i učitelji koji ih šamaraju i govore im da su debili, tu su prosvjetne radnice koje ih »uče« da žene mora biti podložna muškarcu jer je to jednostavno bogom dano, tu je ranojutarnje školsko zborno pjevanje ruskoj vojsci, tu se vježba evakuacija i spominje nuklearni rat koji samo što nije, i tu je vlast, tu je Putin, koja te tjera da se na koljenima javno ispričaš ako si objavom na društvenim mrežama uvrijedio koji vrhovni autoritet. Iz toga se rađa mladost koja više ne preza ni od čega dok nasiljem »liječi« svoju traumu. Iz toga se rađa svijet koji ne daje razloga za optimizam. Pa kad se svjetla u kinu upale nakon projekcije, bude muk i grč u želucu. Bude sve taman tako da se komotno može čovjek zapitati što bi na sve kazao Isus da se spustio među publiku ZagrebDoxa i da pogleda u što mu se to svijet pretvorio. Nije da je njegova krivica, naša je, ali bi li, ako može, povukao neki potez pa da ludilo makar malo jenja!? Jer sve je to, u većoj ili manjoj mjeri, kako u Rusiji, pa bilo tamo i najekstremnije, tako i tu kod nas u predgrađu, makar da je posve uglađeno i u rukavicama. Sve je taman tako nekako da bi Sina Božjeg da ustane sa stolca u petom redu kinodvorane garant zasuli prvo kokicama, a onda kamenjem, kakav god savjet za bolje sutra da nam da. Zato je, ako je navratio, i ostao on sjediti na stolcu dok zadnji gledatelj nije izašao, da ga se ne vidi. Spržit’ nas za kaznu ne može, nije on taj, a što se pomoći tiče, kako je dati onom tko vjeruje da mu pomoć ne treba!?

A možda je, tko zna, pogledao i film Damira Markovine »Dezerteri«. U njemu redatelj priča o generaciji srednjoškolaca iz grada Mostara, onoj što ju je rat pogodio baš u to ponajljepše doba pred zrelost, studij. Morali su izbjeći, rasuo ih je taj rat kojekuda po svijetu, a dok se čitaju pisma što su ih s raznih adresa pisali i slali protagonistu redatelju prije 30 godina, u dvije ponajteže ratne godine, bude ti i toplo nekako oko srca, i užasno zbog mladosti koja je morala, ni kriva ni dužna, odlučiti je li im ostati ili bježati. Gledaš i vidiš da ne znamo mi o Mostaru ništa, ili da znamo onoliko koliko nam je dovoljno da se ne pitamo ništa. Pojednostaviti znamo sve, lakše je nego se suočiti. Ali zato vidiš da se povijest, ta nesretna povijest, svako toliko ponavlja u još gorim oblicima jer ne učimo iz nje ništa. No, nije ovo film samo o bijegu od rata, ovo je film o bijegu ljudi od ljudi, što se događa i u miru kad ratova nema. Priznao je poslije projekcije to i Markovina. Pisma su se prestala pisati, život je sve odnio negdje gdje se lako zaboravlja, a teško prisjeća. Zato je dobro da se čudo katkad dogoditi zna ako se nađu stari druzi opet za istim stolom. I zato je lijepo i ljekovito bilo čuti da je Markovina optimist, i što se tiče Mostara u koji dugo prije filma nije dolazio, i što se tiče nas. I zato je ljekovito vjerovati da bi junaci njegova filma, oni što su mu pisma pisali, danas bili baš takvi kao i onda, iskreni, dobrohotni, pravični ljudi.

Tko zna, zapravo, kakav filmski ukus njeguje taj nadnaravan netko i koji bi ga film privukao da se kojim slučajem za Velikog tjedna spustio baš na ZagrebDox. Ali, ako bi već bio tu, onda je za vjerovati da bi i konzultirao medije da vidi što se to zbiva u Lijepoj Našoj. Nakon što bi se opako rasrdio zbog svećenstva što zlostavlja maloljetnike, možda bi se suočio s izvješćem pučke pravobraniteljice koje sugerira da biti među 15 najdržava Europe, ne znači automatski i imati život dostojan čovjeka, ili bi se čudio cifri od 100 eura više na plaći koja očito čini razliku kad zbog nje staje štrajk radnika splitske Čistoće. Ili bi ga ponajprije zainteresiralo i djelovanje europskih istražitelja i tužiteljstva koji marno uhićuju u nas svakog tko im je sumnjiv. Najnovijoj aferi ime je Sortirnica, prigodno nekako baš. U Sortirnici su zapeli mahom SDP-ovi ljudi, makar bili »samo« simpatizeri, pa još mahom riječki. Sve se čini kako korupcija u nas ruši i najčvršće utvrde, taman da se poigra puk s onim o prigodama i jagodama, o prstima u pekmezu, a onda krene brojiti na kojoj je strani, lijevoj ili desnoj, tih uhvaćenih s prstima u pekmezu više, a na kojoj manje, prije nego li se konstatira kako su svi isti. Barem nema nikog da svisoka apelira da se o Sortirnici ne govori baš sad i tako kvari ovo uskrsno vrijeme. Bit’ će da je tu jasno da se u sortirnici otpad odvaja po vrsti i da je to tema o kojoj se uvijek da raspravljati.

Potpredsjednik Vlade Oleg Butković mudro se ne naslađuje, a zašto i bi, već veli: »Ova Vlada, kao ni jedna do sada, ulaže u Rijeku, i zato nam je još i više stalo da se ova istraga što prije okonča jer se povjerenje u institucije, kako na gradskoj, tako i na državnoj razini, vrlo teško stječe, a puno lakše gubi.« Na malim ekranima »Batman«, zadnji snimljeni film serijala, onaj u kojem je Riddler umalo poplavio Gotham i scena za kraj u kojoj buduća gradonačelnica na ruševinama grada pokislom puku govori kako moramo vratiti povjerenje u institucije. Ljudima treba nada, zaključuje Batman. Bit’ će da je do istog zaključka došao i onaj gledatelj iz petog reda, outfitom tako nalik onom kog’ se ove dane željno iščekuje.