U SAD-u malo fali da se kotač zavrti daleko unatrag, jer je već 26 konzervativnih država spremno na bezuvjetnu zabranu pobačaja. Da je pak Amerika tu negdje iza ugla, pokazao je i slučaj zagrebačke trudnice kojoj su tri bolnice odbile napraviti prekid trudnoće iako je utvrđeno da nerođena beba ima golem tumor

Imala mater dva sina. Dobro, ne mora bit’ mater, može i ‘imao ćaća dva sina’. Tko god da je imao dva sina početak je taman takav da je lako zaključiti kako će jedan sin bit onakav, a drugi ovakav da zapleta nekog ima. Elem, imali mater i ćaća dva sina, pa su ih odgajali u doba od socijalizma. Moglo je biti i neko drugo doba, dakako, ali tako se potrefilo silom godina rođenja. Ako se rodiš četrdeset i neke godine prošlog stoljeća i nisi mogao djecu odgajati na ovim prostorima nego u socijalizmu.

Mati je radila u trgovini, dvokratno. Otac je radio u tvornici, jednokratno. On se dizao ranije, znatno ranije i vazda mu je jutrom ritual bio isti. Pusti sat da zvoni triput, digne se, stavi vodu za kavu, dok voda uzavre ode u banj pa se obrije, skuha kavu, popije je i ravno na kapiju tvornice gdje će udarit’ onu kartelu na kojoj piše da je došao minut prije nego je trebao. Ona je, k’o što rekosmo, radila jedan dan ujutro, a drugi popodne. Taj je sulud raspored diktirao i kad će se kuhati, kad čistiti, kad peglati. Nekad bi navečer kuhala za sutra, nekad bi jutrom jurcala spraviti nešto prije nego ode na posao. Kad bi radila subotom, a subote su bile radne, onda bi kuhao otac. Znalo se da je kad on kuha na meniju ili juha i lešo, ili kokoš s krumpirima, ili manistra usuvo. Ta pašta s njegovim toćem bila je božanska.

Imala mati dva sina, muža radnika i posao u trgovini taman da je na nogama onih osam sati rada. Njegov rad je ipak bio mrvu fizički teži, grublji, nezdraviji sa svom onom bukom, azbestom na plućima, teškim alatom. Ali, nisu oni to nikada tako mjerili. Nego, ona dva sina…. Kako su se podstanarski stanovi često nalazili kraj gradskih tržnica, tako je onaj stariji sin od malih nogu bio zadužen da u spizu, spežu, da po namirnice ide. Volio je on to jer je volio jesti. Ali, volio je on to i zato što se učio ekonomiji za tih svojih pothvata. Mati bi mu, naime, dala spisak onog što valja kupiti, dala bi mu novac, a ostatak ako ga bude mogao je zadržati za strip, sladoled, možda LP neki kad se kusura dovoljno prikupi. Znale su ga sve žene s placa. Znao je i on na kojem banku treba kupovati, a kojeg se mora u širokom luku zaobilaziti. S vremenom je dobio i nova kućanska zaduženja i opet vezana uz kuhinju. Nekad majka jednostavno ne bi stigla dovršiti ručak prije nego krene na posao, pa bi njemu dala u zadatak da dovrši započeto, da upali pećnicu, ili podgrije nešto. I to je on volio. To paljenje pećnice bilo je njemu malom veliko, velika odgovornost i popriličan test sposobnosti, lojalnosti i tko zna čega sve ne. Samo, imala je majka dva sina. Onaj mlađi, kraj starijeg i nije morao raditi ništa tog tipa. Mlađi je i stariji će to bolje. Mlađi se, možda i zato, dao na ćaćinu stranu i pokupio sav talent za one ‘muške’ poslove. Govorilo se da taj rukama zna sve.

Imala mati dva sina. Učila ih je za djetinjstva koječemu, pa, makar i deklarativno, ravnopravnoj participaciji muškog i ženskog svijeta u obavljanju kućanskih poslova. Kuhanje se, kao što se i vidi, dijelilo, kupovina isto, račune je, ako pamćenje ne vara, plaćao otac, veliko čišćenje bilo je zadatak svih, ma ipak su dnevni neki poslovi od čišćenja do peglanja i pranja robe padali njoj na leđa. Dva sina toga nisu bili ni svjesna, onaj mlađi pogotovo, dok im se ne bi reklo da pokupe tanjure sa stola, očiste prašinu, usisaju stan. Dobar dio krivice za to je njen. Ona je to radila brže, ona je to radila bolje, ona je, onako duboko u sebi, i mislila da to jest ponajprije njezina dužnost. Jest socijalizam, ali jest i odgoj, djedovi i bake u kojih je odnos bio taman takav da djed zna za koga će baka na izborima glasati. A onda su sinovi odrasli i pošli u svijet.

E, sada je ovo onaj dio priče u kojem bi jedan sin morao biti ovakav, a drugi onakav, jedan recimo kockar i baraba, a drugi ćudoredni birokrat. Ma, nije ništa tako dramatično. Odrasli su, oženili se i suočili s činjenicom da je tih kućanskih poslova puno i previše i da ih je majka ili štedjela, ili jednostavno loše informirala. Onaj koji i danas djelićem sebe vjeruje da je prašina zapravo dobra zaštita za namještaj kao takav, stvari rješava velikim akcijama rijetko zapravo, dok onaj koji odmalena zna kako se šufiga kapula, što ide stariji sve manje podnosi sve što daje na nered, recimo šalicu od kave što je pomladak ostavi da preko noći stoji na rubu stolića. Pa šalicu pokupi sam makar zna da griješi jednako kao njegova mati kad ih je ili loše informirala ili sve radila sama uvjerena da će ona to i brže i bolje. Pokupi on, opere suđe, objesi robu na štrik, sudjeluje, katkad i da mu se ne naredi, svjestan da poslove treba dijeliti. I zadovoljan bude sa svim osim kad ga takvog skrbnog svako toliko zapljusne nevjerovanje i podsmijeh jer još uvijek ne zna i nikao da nauči u koji ladicu veš mašine ide deterdžent, u koju omekšivač, a koja je ladica tamo za bezveze. Želja je jedno, talent drugo, pubertet u derišta treće, a razumijevanje najbližih za sva ta majstorska nesavršenstva je četvrto. Na tim hridima se poštena raspodjela kućanskih poslova često zna razbiti posve. A baš kao da je hridi za razbiti malo, eto nama i kutije keksa da nam bude još teže.

Domaćica! Da je anketu neku provest vjerojatno bi se pokazalo da je jedno dvije trećine ispitanika do jučer slijepo vjerovalo da se Krašev keks Domaćica tako zove jer se poručuje da je k’o domaći. Ali, avaj i kuku! Domaćica je domaćica a u Krašu su odlučili upozoriti da nam žene i dalje, uz redovan odlazak na posao, doma rade mahom sve kućanske poslove. Pa je krenula kampanja za početak tako da se na kutijama Domaćice još nadopisalo neko zvanje. Domaćica i pravnica, recimo. I užgalo se sve! I skočili u na noge mnogi uvjereni da se ovakvom kutijom Domaćice zapravo slavi činjenica da žene, kojeg god da su obrazovanja, i dalje obavljaju preko 80 posto kućanskih poslova. Marketinški stručnjaci koji su kampanju osmislili tvrde, međutim, da je tek počelo i da im je cilj baš to da se shvati kako se teret s ženskih leđa mora skinuti. Samo, ako je tu poruku tako malo svijeta razumjelo, znači li to da s kampanjom ipak nešto nije u redu!? Nakon ovakvog starta teško je vjerovati da će za narednih faza kampanje biti svijet, a što će se fotografirati dok pere pod ne bi li tako zaradio poklon paket. Ova svijest o potrebi da se participira u kućanskim poslovima ne diže se praznom kutijom keksa, već tesanjem do malena i to taman takvim da tu praznu kutiju keksa do kante za papir znaju odnijeti i nose svi ukućani redom. Ali, mi smo odlučili bojkotirat keks, užasnuli se, a sve zbog jedne slabo promišljene kampanje.

Keks je izazvao salvu reakcija krajnje emotivnih što možda i ne bi bilo loše da nam s druge strane ne promiču znatno važnije stvari. U SAD-u malo fali da se kotač zavrti daleko unatrag, jer je već 26 konzervativnih država spremno na bezuvjetnu zabranu pobačaja čim Trumpovi suci to amenuju. Ništa pravo na izbor, ništa neupitno pravo žena da odlučuju o vlastitom tijelu, ništa normalno već samo nazad. Da je pak Amerika tu negdje iza ugla i kad se kilometrima čini da je daleko pokazao je i slučaj zagrebačke trudnice kojoj su tri bolnice odbile napraviti prekid trudnoće iako je utvrđena da nerođena beba ima golem tumor. Prastari zakon, prizivi savjesti, politika nezamjeranja, pa još sve garnirano ‘prijateljskim’ savjetom trudnici da pođe u Sloveniju gdje će sve riješiti. Sve se vrti taman tako da ćemo i opet morati braniti neke normalna i teško stečena prava. Tu bitku neće dobiti kutija keksa, koliko god marketinška kampanja bila dobra ili loša. Dobit će je edukacija, dobit će je dobro obrazovanje, dobit će je političari s moralnim integritetom. Dobit će je hrabre žene poput onih koje su nekidan zaslužile nagradu »Strašne žene« jer se bore za ravnopravnije i pravednije društvo, za rodnu ravnopravnost, pravednost i socijalnu pravdu, onako kako to primjerice radi SPEAR tim na riječkom sveučilištu.

Nego, što bi s onom mati koja je imala dva sina!? Ni po stare dane ne zna ona odustati od kućanskih poslova. Čini joj se da će ona to i brže i bolje, makar se nada da će doći dan kad će njeni muškarci i prije nje obaviti po kući štogod bez da im se kaže. Čeka zahvalu neku za sve ove godine rintanja i doma i na poslu i veseli se kad navrati onaj stariji iz pečalbe pa praznu kutiju Domaćice, ničim izazvan, sam baci u smeće. I pita se, jamačno se pita, je li moglo i drugačije.