Velikih i važnih 18. Punoljetnost što donosi prava i obaveze, obaveza možda i više dok poštanski sandučić pune obavijesti banaka, HZZO-a i pitaj svevišnjeg koga sve ne. Nanjušila je država punoljetnost pa u kovertama šalje ‘čestitku’. Ma, kog briga. Velikih je 18, treba to proslaviti bučno, veselo, da boli sutra glava pa da ona odluka da će se ubuduće rođendani slaviti u nekom intimnijem, manjem društvu dobije na legitimitetu. Doduše, ako su državne institucije, ili one novčarske, spremne preko noći klince svrstati u gotove ljude s onim obavezama i pravima, u realnom nekom vremenu i svijetu ide to malo sporije. U tri ujutro treba pokupiti za sobom smeće, očistiti skupo plaćenu prostoriju za rođendane, pomoći toj dobroj djeci da dođe doma, odspava i čim blaže, a opet čim hrabrije, krene dalje u taj neki veliki svijet. Gledaš ih kako rastu, liježeš sretan da je proslava pošla u redu i zadovoljan da sve ide nekim svojim normalnim tokom. A onda se jutrom budiš, hvataš mobitel u ruku i shvatiš da je počeo – rat!

Rusija je napala Ukrajinu. Gazi je tenkovima, gađa projektilima, ulazi duboko sve do Kijeva, tjera ljude u skloništa. Televizor gori, nižu se slike koje si već vidio, živio, ali svejedno ne vjeruješ. Rat, možda i svjetski, tu u Europi nakon svih ovih godina, desetljeća, stoljeća, sad kad bi nam trebalo biti bolje nego ikada!? Kako je to uopće moguće!? Kako je moguće da jedan čovjek i njegovo ludilo vodi u smrt ljude poput nas, one koji su praktički do jučer gradili i sanjali neke normalne živote!? Gdje smo, dovraga, i opet pogriješili!?

U maloj vali kraj mora što se pomalo budi iz zimskog sna, njih dvoje ‘staraca’ došli su obić’ kuću, otvorit prozore, pogledat biljke. Vrijeme izmišljeno, sunce, bonaca. Našlo se i štogod za bacit’ na gradele. Mir je, u pravom smislu riječi mir. No, njoj se po glavi mota Artur! Zove, pita bi li mu trebalo složiti mejl, kazati mu da se čuva, ponuditi mu da dođe s obitelji k nama, dati mu do znanja da na njega mislimo. Zapravo, ne pita ona ništa, već ‘naređuje’ da se piše mejl Arturu. Artur, naš Ukrajinac.

U malu valu na ljetovanje, iskren valja biti, ne dolazi bogata klijentela. Dolazi normalan neki svijet, oni ostaci srednje klase, ili njeni najbolji primjerci koji su sve krize preživjeli, dolazi svijet koji cijeni što je more bistro, što je vala vazda zaklonjena od vjetra, što gužve na plaži nema, a domaćini su toliko autohtoni i predani gostima da golim rukama ribu na gradelama okreću. U Frane će rado Poljaci, jer je od starta, vjerojatno pukim slučajem, zacrtao tu hrvatsko-poljsku rutu prijateljstva. U oca onog momka što jutrom u kombiju vali nosi kruh, mlijeko i novine mahom su Česi, a za to su, koliko je znano, i neke rodbinske veze zaslužne. U nje su Slovenci najjača karika zahvaljujući jednom vojnom roku od prije sto godina, onom u Požarevcu taman tad toliko dalekom da se momče iz Splita i momče iz Cerknice ćute tamo k’o braća. Tu i tamo koji gost iz Rusije tek bi prozujao pored kuće, dok automobil s ukrajinskim registarskim tablicama valjda nikada tu nije ni viđen dok nije došao – Artur!

Vraga bi ga znao kako su Artur, supruga mu i dvije odrasle kćeri odlučili na odmor doći baš u malu valu. Bit će da je slučaj u pitanju, neki dobar predosjećaj, mrva avanturističkog duha ili činjenica da na more idu zbog bazičnih morskih radosti, mora, sunca, hrane, mira. Ono što se zna – ma koliko se danas s vremenske distance svakom od aktere taj prvi put čini mrvu drugačiji – jest da se dolazak gosta iz Ukrajine čekao s popriličnom dozom nestrpljenja i radoznalosti.

Onom tko putuje dva dana da se mora nauživa baš u maloj vali ne možeš se nego veseliti dok se misliš što mu bi. A onda je veliki džip stao pred kućom i iz njege je izašao isto toliko veliki vozač! Artur, anesteziolog, dobroćudan div vazda dobra raspoloženja. Kako je izašao iz automobila tako je postao naš, bilo dok uči kako očistiti ribu, bilo kad viri što to Stara kuha u velikom loncu, bilo dok nazdravlja bevandom. Ponekad stavi i neki kapicu na glavu, veliku toliko da mu jedva tjeme pokrije, šarenu da se čini da je dio kakve narodne nošnje. Čini to kad je posebno dobre volje, a kako je dobra volja u pitanju, domaćini se i nisu trudili doznati odakle kapa. Sve je to, uostalom, velika zemlja Ukrajina o kojoj, realno, i ne znamo mi puno. Ali ako je dobrohotna k’o Artur, dobra je to zemlja.

Jedino čega su se domaćini plašili jest da je Kijev toliko daleko da se Arturovoj obitelji neće isplatiti opet dolaziti u malu valu, da će mijenjati adrese ne bi li čim više toga vidjeli, posjetili. Artur je mislio drugačije. Vratili su se oni, jednom, dvaput, a kad je za rođendan dobio mornarsku majicu, bilo je jasno da je Artur naš. Misliti u ljeto prošle godine kako bi između Artura i male vale moglo stati išta, bilo je jedva moguće. Misliti da će Rusi napasti Ukrajinu bilo je nezamislivo. Misliti da će se na ovom europskom tlu odškrinuti vrata posvemašnje naše propasti naprosto nevjerojatno. A onda je jučer valjalo pisat Arturu mejl.

Četvrtak je počeo s ratom. Od jutra na malim ekranima, na portalima, radiju izvještaji i analize. Na društvenim mrežama svega, od žestokih polemika, do fotografija s ukrajinskom zastavom u znak podrške. Redaju se analitičari no svejedno ostaje krajnje nejasno kako je moguće da jedan čovjek posve iracionalan em vodi tako veliku i lijepu zemlju kao što je Rusija, em ima prst na dugmetu koji bukvalno može uništiti svijet. Sva se tu izmiješalo, ili došlo na naplatu, sva ta nebriga Europe i svijeta za ono što ‘nisu naša posla’, svo to toleriranje nedemokratskog, svi dilovi ispod stola u ime profita, sav prezir prema gladnom, žednom, siromašnom, izbjeglom. Nije taj Putin od jučer, niti je od jučer da Gari Kasparov upozorava svijet na sve što bi nam se zbog Putina moglo dogoditi. Pa se sve te sankcije čine zakašnjele, dok na malim ekranima gledaš zemljopisnu kartu Ukrajine i na njoj sve više teritorija u rukama ruskih vojnika.

Dok ide vijest kako američki obavještajci tvrde da Kijev pada za narednih 96 sati, strah te kako će Ukrajina biti žrtvovana, sama, ostavljena na vjetrometini dok se u njoj gine. Spasiti je mogu jedino Rusi, onaj normalan svijet koji je već izašao na ulice da se pobuni protiv rata makar ih i hapsili zbog toga. Samo, na stranu analitika, vijesti, izvještaju. Slika i opet govori sve. A na slici, na snimci Ukrajinka koja u dvije tri riječi sažima sve što je normalno, što je do jučer bilo normalno, što bi trebalo biti normalno jer je ljudska potreba Putinu i ljudima poput njega tako strana. »Želim voljeti sve, zagrliti ovako…..«, kazuje ona plačnim glasom u kameru dok širi ljude u jedan tako običan i tako velik i važan zagrljaj.

U srijedu je dvoje klinaca slavilo punoljetnost, onako kako se to uraditi mora, da sutra boli glava i da se ima zašto donijeti odluka da će se ubuduće rođendani slaviti u intimnijoj nekoj atmosferi, da ih nije baš 50. U četvrtak, jutrom dok je punoljetnica spavala, Rusi su napali Ukrajinu. Baš kao da se nismo te lekcije odavno i višekratno nauživali život nas i opet podsjeća koliko je krhak. Bojeve glave, nuklearna postrojenja, vojna sila, projektili praktički tu u susjedstvu, jer sva je Europa tek malo veća četvrt. I ovo će 21. stoljeće bit’ tužno s tek pokojim trenutkom nade i radosti, veselja. Vidi to i punoljetnica i to je zapravo najveća tuga. Na dan kada je počeo rat Stara je obišla kuću, biljke. Našlo se štogod i za gradele. Navečer zove, psuje rat i onog tko ga je pokrenu i kaže kako je sjedeći pred kućom promislila da joj ništa više od tog mira i ne treba. A onda je naredila da se Arturu pošalje mejl da dođe tu, među svoje.

Na televiziji voditelj kazuje neke nove vijesti o ratu. Broj poginulih raste. Ima tekstova za koje želiš da traju, ima i ovaj za koji želiš da ga vrijeme i događaja pregaze čim prije. Pa kad se pojavi u novini da rata više i ne bude, pa da bude besmislen skroz.