Godina 2030. čini se daleko običnom smrtniku koliko i enormni dobitak na lotu ili ona zadnja rata stambenog kredita, ako ne i pronalazak cjepiva
Godine 2017. Vlada je pokrenula proces izrade Nacionalne razvojne strategije. Ta će strategija, kako je za njenog predstavljanja upriličenog 12. studenog 2020. kazao premijer Andrej Plenković, za građane značiti sustavan i strateški iskorak prema uspješnijoj i razvijenijoj Hrvatskoj 2030. godine. Premijer Hrvatsku 2030. godine vidi kao konkurentnu, inovativnu i sigurnu zemlju prepoznatljivog identiteta i kulture, očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve. Eto.
Samo, godina 2017. davno je minula i tko je se više sjeća, a godina 2030. čini se daleko običnom smrtniku koliko i enormni dobitak na lotu ili ona zadnja rata stambenog kredita, ako ne i pronalazak cjepiva što će nas štititi od svih novih covida koji će se, avaj i kuku, možda pojaviti kroz tolike godine. Sve se čini nestvarno daleko jer je i ovaj studeni 2020. godine u nas taman takav da potvrdi kako je sve na svijetu promjenjivo, ali ne i navade marno kovane otkada je te samostalne države što će 2030. godine doživjeti konačan procvat.
Za mrvu žbuke
Slika prva iz recentne nam 2020. kazuje i ovo.
– Evo nam je Bandić bio u školi – školarka će uzgred budi rečeno.
– ?? – roditelji će.
– Mahali mu s prozora, pa mahao i on – smije se.
– Bit’ će da je već u kampanji – otac će.
– To je rekla i profesorica, ona koja nikad ništa ne komentira. Ma, koji će to mladi za njega glasati!? – dijete će.
Stvar je, zapravo, jednostavna. Lako je, naime, pretpostaviti da je sredstvima grada zažbukano par rupa na fasadi načetoj potresom, taman da se kraj zažbukanog podsjeti biračko tijelo tko je žbuku platio. Doduše, nadobudna mladost u slučajnom mahanju oca hrvatske metropole ne vidi razlog da se na izborima za njega glasa, ili glasa uopće. Štoviše, ne vide oni, baš kao ni opozicija u nas, da grada uopće ima dalje okretišta tramvaja, da Hrvatske ima, baš kao što ne razumije da ima onih koje bi gradonačelnik promukla glasa mogao impresionirati.
To je dokaz ili da ne prate pažljivo dnevni tisak, ili da pojma nemaju. Jer, taman tu negdje oko posjeta jednoj od mnogih ustanova o kojima grad skrbi, isti taj gradonačelnik je izjavio kako će se vlasnici stanova u centru što su nastradali u potresu načekati obnove jer prednost imaju vlasnici kuća stradalih na periferiji. Pri tom je, da ne bude zabune, gradonačelnik za Radio Sljeme, a kako preneseše 24 sata, kazao:
»Bogami, neće biti prioritet Grada Zagreba dok sam ja gradonačelnik oni koji su ‘45. godine došli na telefon i tako došli do 150 ili 300 kvadrata u Donjem gradu, oni će malo pričekati. Moj prioritet su ljudi u obiteljskim kućama koji su žuljevitim rukama miješali mort i zidali kuću ploču po ploču s tehnologijom koju su poznavali i novcima koje su imali.« Da ne bi bilo da je borba samo klasna, bilo je tu i nešto spomena partizana i ustaša i branitelja, taman da svima bude jasno – čovjek je u kampanji! I obraća se svom biračkom tijelu, odlučan da i opet bude to što jest – gradonačelnik!
Permanentne kampanje
Slika druga vodi nas u jednu od bolnica. U igri je kontrolni pregled, ništa pretjerano strašno, a opet strašno je kad na put do liječnika prođete sve te silne šatore u kojima se u red dovode pacijenti, gleda tko u bolnicu smije tko ne smije, tko je sumnjiv jer je fibrozan a tko nije. Pod šatorom je ajme, ali je u hodnicima i zbog šatora manja gužva i brže se na red dolazi. A kada končano dođeš sučelice doktoru s kojim te veže kirurški rez star jedno deset godina, i neobavezan razgovor vodi do korone.
– Ja ne razumijem da su politici svadbe toliko važne – veli doktor opasan maskom, istinski sluđen činjenicom da nam je politici zdravlje manje važno od sreće mladenačke.
Samo, lako svadbe, lako sprovodi, lako misna slavlja, lako sve no što ćemo s kolonom sjećanja!? Dok sami Vukovarci koji su itekako rata osjetili kazuju kako je Vukovaru stradanja dosta i kako je svako okupljanje novi rizik za stanovništvo napaćena grada, s druge strane ide odluka da se u kolonu ide uz pomalo lakonsku opasku da bi se ljudi i ovako i onako okupili. Pa će ovako, kazuju što politika što stožer stručnjaci, barem toliko koliko sve iskontrolirati.
Siroti doktor nema kud nego spustiti nemoćno ramena i konstatirati kako su svi ti savjeti i stožeri zapravo politička neka tijelo. Ne shvaća on, ili mu je teško priznati, da su i Plenkoviću razno razni izbori pred vratima i da je i on, baš kao i stranka mu, zapravo samo u permanentnoj kampanji, i da se obraća svom biračkom tijelu tako da i dalje bude – premijer! Zato će u kolonu sjećanja 500 ljudi a možda i više, taman da stvar dotjera do apsurda tolikog da su se evo javili i ljubitelji Advent evenata s mišlju kako će za Adventa ljudi ionako izaći na trgove pa čemu adventske priredbe zabranjivati. Sve se da izrelativizirati, sve se da objasniti kako kome paše, sve se da prilagoditi vlastitim potrebama, samo se ne znamo držati reda. Jer, ako vlast čini tako zašto ne bi i narod.
Hrvatska je možda i jedina zemlja na kugli zemaljskoj u kojoj su stalno izbori za nešto, pa se sve kroji sukladno očajničkoj potrebi da se izbori dobiju. Bandić obilazi škole, Stožer dozvoljava okupljanja po potrebi, Vlada piše projekcije za 2030. godinu a u isto vrijeme prekraja Zakon o lokalnim izborima tako da ne promjeni zapravo ništa osim što možete do zadnjeg dana pred izbore vagati u kojem mjestašcu Lijepe naše će te se kandidirati. Ne treba više prebivati nigdje bar pola godine, glavno je htjeti, smjeti i imati podršku svoje matične ćelije. Papiri će se već nekako srediti. I to govori da su u nas izbori toliko permanentni, česti i opaki da stranke više ni kadra nemaju, već će prelijevati iz šupljeg u prazno ‘najjače’ kandidate. A to onda govori i to da ćemo se prije riješiti Covida nego potreba da nam izbori svake vrste diktiraju život.
Nije pjesma strategija
Svoj izvještaja sa sjednice Vlade na kojoj je premijer predstavio Nacionalnu razvojni strategiju, novinarka ove tiskovine Jagoda Marić započela je ovako: »Sve ono što je Hrvatska propustila učiniti u tri desetljeća svoje samostalnosti odradit će, planira Vlada, u sljedećih deset godina.« Oliver Dragojević imao je neke slične vizije u pjesmi »2002. godine u Splitu« pisane 1975. godine. Više od pola stvari iz pjesme nije se dogodilo. Nije pjesma isto što i strategija, ali nije ni daleko. U Olivera je bilo sve na botune, u Plenkovića je Hrvatska u 45 najkonkurentnijih zemalja, s ljudstvom na 75 posto prosjeka EU-a po kupovnoj moći.
Jalnuški diletanti bi garant već sad lijep dokument kačili mačku o rep, dok bi njegovi autori rado samo to da sve do famozne 2030., ako ne i dalje, ne kače kopačke o klin. A da bi tako bilo valja im dobiti sve izbore redom. Da bi ih dobili treba im i strategija milozvučnih i odluka koje su van pameti. Dok se slavi mrvu žbuke na popucalu zidu, i pravo da se bude u gomili, iskorak prema uspješnijoj i razvijenijoj Hrvatskoj 2030. godine i ne može biti nego deset godina dug. Zato te 2030. drš’ te gaće! Uvijek je na vrijeme na to upozoriti.
NA KRAJU KRAJEVA
Siniša Pavić: Evo nas, svijete, dvije hiljade i tridesete!
Siniša Pavić
14. studeni 2020 22:29
Foto Davor Kovačević
Godina 2030. čini se daleko običnom smrtniku koliko i enormni dobitak na lotu ili ona zadnja rata stambenog kredita, ako ne i pronalazak cjepiva
Godine 2017. Vlada je pokrenula proces izrade Nacionalne razvojne strategije. Ta će strategija, kako je za njenog predstavljanja upriličenog 12. studenog 2020. kazao premijer Andrej Plenković, za građane značiti sustavan i strateški iskorak prema uspješnijoj i razvijenijoj Hrvatskoj 2030. godine. Premijer Hrvatsku 2030. godine vidi kao konkurentnu, inovativnu i sigurnu zemlju prepoznatljivog identiteta i kulture, očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve. Eto.
Samo, godina 2017. davno je minula i tko je se više sjeća, a godina 2030. čini se daleko običnom smrtniku koliko i enormni dobitak na lotu ili ona zadnja rata stambenog kredita, ako ne i pronalazak cjepiva što će nas štititi od svih novih covida koji će se, avaj i kuku, možda pojaviti kroz tolike godine. Sve se čini nestvarno daleko jer je i ovaj studeni 2020. godine u nas taman takav da potvrdi kako je sve na svijetu promjenjivo, ali ne i navade marno kovane otkada je te samostalne države što će 2030. godine doživjeti konačan procvat.
Za mrvu žbuke
Slika prva iz recentne nam 2020. kazuje i ovo.
– Evo nam je Bandić bio u školi – školarka će uzgred budi rečeno.
– ?? – roditelji će.
– Mahali mu s prozora, pa mahao i on – smije se.
– Bit’ će da je već u kampanji – otac će.
– To je rekla i profesorica, ona koja nikad ništa ne komentira. Ma, koji će to mladi za njega glasati!? – dijete će.
Stvar je, zapravo, jednostavna. Lako je, naime, pretpostaviti da je sredstvima grada zažbukano par rupa na fasadi načetoj potresom, taman da se kraj zažbukanog podsjeti biračko tijelo tko je žbuku platio. Doduše, nadobudna mladost u slučajnom mahanju oca hrvatske metropole ne vidi razlog da se na izborima za njega glasa, ili glasa uopće. Štoviše, ne vide oni, baš kao ni opozicija u nas, da grada uopće ima dalje okretišta tramvaja, da Hrvatske ima, baš kao što ne razumije da ima onih koje bi gradonačelnik promukla glasa mogao impresionirati.
To je dokaz ili da ne prate pažljivo dnevni tisak, ili da pojma nemaju. Jer, taman tu negdje oko posjeta jednoj od mnogih ustanova o kojima grad skrbi, isti taj gradonačelnik je izjavio kako će se vlasnici stanova u centru što su nastradali u potresu načekati obnove jer prednost imaju vlasnici kuća stradalih na periferiji. Pri tom je, da ne bude zabune, gradonačelnik za Radio Sljeme, a kako preneseše 24 sata, kazao:
»Bogami, neće biti prioritet Grada Zagreba dok sam ja gradonačelnik oni koji su ‘45. godine došli na telefon i tako došli do 150 ili 300 kvadrata u Donjem gradu, oni će malo pričekati. Moj prioritet su ljudi u obiteljskim kućama koji su žuljevitim rukama miješali mort i zidali kuću ploču po ploču s tehnologijom koju su poznavali i novcima koje su imali.« Da ne bi bilo da je borba samo klasna, bilo je tu i nešto spomena partizana i ustaša i branitelja, taman da svima bude jasno – čovjek je u kampanji! I obraća se svom biračkom tijelu, odlučan da i opet bude to što jest – gradonačelnik!
Permanentne kampanje
Slika druga vodi nas u jednu od bolnica. U igri je kontrolni pregled, ništa pretjerano strašno, a opet strašno je kad na put do liječnika prođete sve te silne šatore u kojima se u red dovode pacijenti, gleda tko u bolnicu smije tko ne smije, tko je sumnjiv jer je fibrozan a tko nije. Pod šatorom je ajme, ali je u hodnicima i zbog šatora manja gužva i brže se na red dolazi. A kada končano dođeš sučelice doktoru s kojim te veže kirurški rez star jedno deset godina, i neobavezan razgovor vodi do korone.
– Ja ne razumijem da su politici svadbe toliko važne – veli doktor opasan maskom, istinski sluđen činjenicom da nam je politici zdravlje manje važno od sreće mladenačke.
Samo, lako svadbe, lako sprovodi, lako misna slavlja, lako sve no što ćemo s kolonom sjećanja!? Dok sami Vukovarci koji su itekako rata osjetili kazuju kako je Vukovaru stradanja dosta i kako je svako okupljanje novi rizik za stanovništvo napaćena grada, s druge strane ide odluka da se u kolonu ide uz pomalo lakonsku opasku da bi se ljudi i ovako i onako okupili. Pa će ovako, kazuju što politika što stožer stručnjaci, barem toliko koliko sve iskontrolirati.
Siroti doktor nema kud nego spustiti nemoćno ramena i konstatirati kako su svi ti savjeti i stožeri zapravo politička neka tijelo. Ne shvaća on, ili mu je teško priznati, da su i Plenkoviću razno razni izbori pred vratima i da je i on, baš kao i stranka mu, zapravo samo u permanentnoj kampanji, i da se obraća svom biračkom tijelu tako da i dalje bude – premijer! Zato će u kolonu sjećanja 500 ljudi a možda i više, taman da stvar dotjera do apsurda tolikog da su se evo javili i ljubitelji Advent evenata s mišlju kako će za Adventa ljudi ionako izaći na trgove pa čemu adventske priredbe zabranjivati. Sve se da izrelativizirati, sve se da objasniti kako kome paše, sve se da prilagoditi vlastitim potrebama, samo se ne znamo držati reda. Jer, ako vlast čini tako zašto ne bi i narod.
Hrvatska je možda i jedina zemlja na kugli zemaljskoj u kojoj su stalno izbori za nešto, pa se sve kroji sukladno očajničkoj potrebi da se izbori dobiju. Bandić obilazi škole, Stožer dozvoljava okupljanja po potrebi, Vlada piše projekcije za 2030. godinu a u isto vrijeme prekraja Zakon o lokalnim izborima tako da ne promjeni zapravo ništa osim što možete do zadnjeg dana pred izbore vagati u kojem mjestašcu Lijepe naše će te se kandidirati. Ne treba više prebivati nigdje bar pola godine, glavno je htjeti, smjeti i imati podršku svoje matične ćelije. Papiri će se već nekako srediti. I to govori da su u nas izbori toliko permanentni, česti i opaki da stranke više ni kadra nemaju, već će prelijevati iz šupljeg u prazno ‘najjače’ kandidate. A to onda govori i to da ćemo se prije riješiti Covida nego potreba da nam izbori svake vrste diktiraju život.
Nije pjesma strategija
Svoj izvještaja sa sjednice Vlade na kojoj je premijer predstavio Nacionalnu razvojni strategiju, novinarka ove tiskovine Jagoda Marić započela je ovako: »Sve ono što je Hrvatska propustila učiniti u tri desetljeća svoje samostalnosti odradit će, planira Vlada, u sljedećih deset godina.« Oliver Dragojević imao je neke slične vizije u pjesmi »2002. godine u Splitu« pisane 1975. godine. Više od pola stvari iz pjesme nije se dogodilo. Nije pjesma isto što i strategija, ali nije ni daleko. U Olivera je bilo sve na botune, u Plenkovića je Hrvatska u 45 najkonkurentnijih zemalja, s ljudstvom na 75 posto prosjeka EU-a po kupovnoj moći.
Jalnuški diletanti bi garant već sad lijep dokument kačili mačku o rep, dok bi njegovi autori rado samo to da sve do famozne 2030., ako ne i dalje, ne kače kopačke o klin. A da bi tako bilo valja im dobiti sve izbore redom. Da bi ih dobili treba im i strategija milozvučnih i odluka koje su van pameti. Dok se slavi mrvu žbuke na popucalu zidu, i pravo da se bude u gomili, iskorak prema uspješnijoj i razvijenijoj Hrvatskoj 2030. godine i ne može biti nego deset godina dug. Zato te 2030. drš’ te gaće! Uvijek je na vrijeme na to upozoriti.