Ljeto je idealno doba da se čovjek štufa, ojadi skroz. Ne mora biti, ali može biti i bome bude tako katkad. A bilo je ovako…

Svi koji kažu da se može čovjek isključiti posve čim stupi na šljunčano tlo ili betonski neki mul, jednostavno ne govore istinu. To je nemoguće, ne samo zato što u privremenom smještaju dobri stari roditelji stalno ili slušaju vijesti na radiju, ili gledaju vijesti na televiziji, i ne samo zato što je ranojutarnji sudar s dnevnim tiskom ritualan i nasušno važan baš kao i jutarnja kava, plus orahovica, plus smokve, a bome ne da se više kriviti ni mahnitu ovisnost o buljenju u malen ekran dijaboličnog mobitela. Da sve ištekate iz zida, da povadite sve baterije, da razbijete ekrane i spalite papir s vijestima i opet kraj vas sjede ili prolaze ljudi i pričaju. A priča je takva kakva je.

I bome, nije na početku balade slutilo na loše. Pače bilo je krajnje humorno obraćanje naciji ekonomista Ljube Jurčića koji nas je usred ljeta, dakle na vrijeme, učio svemu što treba činiti da nam teška jesen i još teža zima lakše padnu na prazninu novčanika i bankovnih računa. Prizvao je Jurčić vremena kad su sindikalne organizacije velikih kolektiva omogućavale radnicima da pribavlja jeftino i svinjsku polovicu, i ajvar, i marmeladu. Danas ni kombinata ni sindikata, ali ne znači to, uči Jurčić, da ne možemo kupovati na veliko, pa bile to i polutke, da nas dođe jeftinije, baš kao što ne znači to da ne možemo i sami kupus kiseliti onako kako su naši stari uredno kupus kiselili. Kiselite kupus i tako štedite, otprilike je smisao poruke našeg Ljube. Našem apolitičnom Baši to je bilo dovoljno da u poruci napiše: »Ako znaš k’o je ovaj, onda mu reci da priča gluposti. Jer, nitko ne kiseli kupus radi uštede, već zato što mu je gušt!«

Mala je, eto granica između teške štednje i posvemašnjeg gušta, a to je naš ekonomist očito zaboravio. Ono drugo što se puku zakačilo za uho od svih tih savjeta za štednju jest kako nam valja pođoniti cipele. Odakle god da je majstor izvukao tu starinsku riječ, taj izraz, kapa mu do poda! Ako se uz more cipele mogu pošjolati, bome se mogu i pođoniti. Problemi su međutim drugi, od toga da jedva da i ima majstora postolara u nas, do toga da se cipele danas rade taman tako i od takvih materijala da se tu pođonit’ i nema što. Na koncu dođeš do toga da se cipele ne daju pođoniti radi uštede, već zato što se pojedini primjerci toliko vole da se ne bacaju dok posve ne ispuste dušu. No, sve što se dalje ovo ljeto događalo pokazalo je da izraz pođoniti itekako ima smisla, možda ne kao radnja, ali da kao logičan kraj one: »U ima Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Pođonimo seee!«. Ljeto nam je jednostavno donijelo potrebu da se kolektivno pođonimo.

Priča o Ini i Škugorima, o pustim milijunima i milijardama što su ih vješti momci i djevojke »zaslužili« trgujući s plinom naše – moš’ mislit što je naša – naftne kompanije, legla je na na plodno tlo betonskih mulića da je milina. Jedno 500 milijuna razloga je za to, a ono da je umirovljenik Dane na računu imao tolike novce je bezvremenski hit. Čitalo se sve, diskutiralo se je li pljačka ili je »samo« vješto kupovanje po jeftinoj cijeni da bi se prodalo po skupoj kad je već nikada veće energetske krize na svijetu, lamentiralo ima li toga u Ini od pamtivijeka, spominjalo Mađare koji su zapravo tu gazde, čudilo se kako nitko u kompaniji veličine Ine nije primijetio da toliki milijuni klize tko zna kud, a Škugor i ekipa tek četvrti neki ešalon odgovornog Ina življa. Čitalo se sve i pratilo s popriličnom dozom znatiželje, ma se onda o tome pričalo pomireno sa sudbinom, bez imalo želje da se išta tu promijeni. Sve što se tu može ionako je, rezonira običan svijet, u zajedništvu: »U ima Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Pođonimo seee!«

– Ti se čudiš apatiji!? Pa mokri san svakog prosječnog stanovnika u nas, pogotovo uz obalu, je da ima jedno tri nekretnine, pa da dvije iznajmljuje i prst u uho. Drugo ne postoji. Država ne postoji. Samo san, ne dvoji Roko.

Hm… Ima i tu nešto, no još se gorim čini lakoća s kojom je premijer otpuhao s revera činjenicu da se vazda u nepodopštinama nađe neki član njegove stranke. Pa se u čas krene upirati prstom u oporbu koja i ne zna bolje nego drčno tražiti smjenu šefa Vlade. Pa se sva opačina u vlastitim redovima pokušava riješiti tako da se prstom upire u ono loše u lidera oporbe. Samo, kompliciranije je to malo, kompliciranije i zato što su nas u ovoj zemlji odavno naučili da oni koji su u četvrtom ešalonu rijetko ili nikada ne rade ništa bez da netko na katu više to ne zna, ne amenuje, ne garantira zaštitu. Kome je Škugor bio poput bankomata, a sluti se da je bio, vrag bi ga znao, kakve smo sreće nećemo nikada ni doznati, a kad se i dozna bit ćemo zauzeti pođonavanjem. Samo svi su izgledi da će taj netko nekad kad ga se otkrije vjerojatno biti član HDZ-a. Jer gdje god da se takne, koja god tvrtka bila u pitanju, koje god tijelo, u njeg’ se imenuje čovjek s valjanom članskom iskaznicom. I jest, na taj način će HDZ vladati u vijeke vjekova jer će uvijek imati silu glasača koji glasajući za HDZ glasuju za svoj opstanak, samo što je lako moguće da se više neće imati vladati s čim jer od društva iole zdrava neće ostati ništa. Iz bazena s članstvom više se nema što valjano izvući, i dok se god dobra kadrovska rješenja budu tražila samo u tom bazenu bit će otprilike onako kako reče osnovnoškolski drug Nogalo u pola utakmice Hajduka s Villarrealom: »A mislili smo nekad da su braća Vujović loši.«

E da, ljeto je idealno doba za ojadit’ se, bude to katkad tako, ali sad bar znamo da kad je nevolja postoji i vapaj: »U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Pođonimo seee!« Petsto milijuna nečega…. Kad završi Dnevnik, odnosno tamo negdje između sporta i vremenske prognoze, ekranom lete reklame u kojima je najviše onih koji se brinu za našu prostatu i probavu te onih kojima se trgovački lanci hvale akcijskom prodajom.

– Što to reklamiraju ‘bez kosti’?, pita ona.

– But, kaže on.

– Svinjski!?, opet će ona.

– Ae, ravnodušno će on.

– Da nije teleći?, ne vjeruje ona.

– Nije, na to će on.

– Ali, svinjski je bio najjeftiniji, sad će već razočarano ona.

– Znam, za pohanje sam ga kupovao, rezignirano će on.

Dvoje umirovljenika s ozbiljnim stažem, dvoje umirovljenika koji nisu znali ni htjeli odgojiti djecu da znaju kako se na tekuće račune mame i tate stavi par stotina milijuna, trznuli su se tek na spomen akcije koja to i nije. Svinjski but po cijeni telećeg. Štono bi se reklo, pođonimo seeee, jer prije će molitva pomoć’ ma koliko redizajnirana bila nego prosvjedi u kojima u prvim redovima koračaju, primjerice, Miro Bulj, žestoki protivnici cijepljenja i ostali teoretičari zavjera svih vrsta. A baš kao da je iz prvog reda slušao umirovljenički dijalog premijer je evo odlučio biti znatno konkretniji od ekonomiste Ljube Jurčića, što je s obzirom na njegovu funkciju i logično. Nije on spominjao kiseli kupus, ali jest ograničio cijene plina, struje i gdjekojeg prehrambenog proizvoda. Miješanog mljevenog mesa bit će za sve. To hoće reći da su nas procijenili kao mnoštvo ovisno o motanju sarme i punjenoj paprici, može i bolonjez i zeru pašte, a vikendom ćemo moći baciti i mrvu »zamrznuta« svinjskog vrata na vruć roštilj. S gastronomske strane gledano, da zdravu prehranu i ne spominjemo, poprilično je to diskutabilan izbor, ali barem će reklame s akcijskom prodajom lakše padati na želudac. Biti među onima što pomireni sa sudbom kusaju mljeveno, dok na drugoj strani duge ima onih koji brste milijune dođe mu u nas k’o neka sudba rođenjem zapisana. Pa ćemo čekati da prođe dok u tišini kazujemo jedni drugima: »Pođonimo seeee!« I nije vapaj tu ni zbog uštede, ni zbog želje za razrješenjem, već nam je, avaj i kuku, sada već i bolestan neki gušt.

Ljeto je zapravo idealno doba da se čovjek štufa i ojadi. Evo je i otišla i britanska kraljica Elizabeta II. makar je legitimno bilo vjerovati da će nas sve nadživjeti. Derište veli: »Propast će svijet.« Razum govori da nam se pođoniti.