Ima nešto zavodljivo u tim limenim kutijama, nešto što plastika nikada imati neće. Zato ih se tako rado čuva makar ništa drugo ne radile nego zauzimale mjesto u ionako malim prostorijama naših stanova i kuća. Nekada se čak i marmelada prodavala u velikim limenim kutijama, danas jedva gdjekoja igračka i oni danski keksi s maslacem. Tim su one dragocjenije. Zato će Josip Žuvan, filmski redatelj, imati problema da objasni potencijalnim gledateljima što je to garbura, po kojoj je nazvao svoj debitantski i dobar film, i kako se to na nju puca, problema barem onoliko koliko su njegovi filmski junaci imali problema naći limeni važ iz kojeg će garbura grunuti. Uglavnom situacija je takva da se limene kutije vole, pogotovo ako je u njima sitniš, a u ovoj šarenoj je bilo baš to – kovanice!

A da ne bi te šarene limene kutije otežale od kovanica, tko zna što bi se, samo koji dan pred Novu godinu, uopće radilo. Ovako, bilo je posve jasno da valja kutiju staviti nasred sobe, zaroniti unutra rukom, napuniti šaku kovanicama, pa ih razvrstavati pomalo. Na jednu hrpu kune uredno složene po različitim apoenima, na drugo gdjekoji euro i cent, a na treću hrpu sve ono što nije ni bivša kuna ni budući euro, ali jest valuta neka što podsjeća na dane kad je »Bog po zemlji hodao« pa se putovalo. Fala zato svima koji su nam omogućili da uđemo u eurozonu i monetarno, pa da više dileme nemamo jesmo li mali ili veliki, ili samo mali među velikima, ili mali ali ravnopravni. Sad smo k’o isti, barem što se valute tiče, taman da lakše shvatimo koliko je cijeloj toj Europi život skup. A skup je, svih mu inflacijskih bubnjeva Darkwooda, skup je.

Mir neki donosi radnja odvajanja sitniša, ako niste jedan od onih što ne dvoji da kovanice treba vratiti prije nego otkuca ponoć, jer poslije ponoći će se valjda rastaliti same od sebe, ako im se već neko drugo zlo ne dogodi. Takvima je zalud govoriti da će se kovanice moći vraćati mjesecima još, no takvi kovanice i nisu čuvali u limenim kutijicama pa za njih ova priča i ne važi. Takvi novogodišnje odluke ne donose dok odvajaju žito od kukolja, pardon, kune od centi. A šteta je, šteta je jer tako je lako i zabavno »tuđim« odlukama gloginje tuć’. Krene to, doduše, nekim odvažnim osobnim odlukama. Evergrin je, barem u ovom slučaju, nepoderiva i kao Baš-Beton čvrsta odluka da se skine koji dek u 2023. To je lako za odlučiti, to je logično i to je unaprijed osuđeno na propast. Za reć’ pravo, to je otprilike kao da predsjednik države odluči da se u 2023. neće više svađati s premijerom. Bilo bi logično donijeti takvu odluku, onoliko koliko je i nemoguće da se takvo što i dogodi.

Onda čovjeku, lako moguće, na pamet padnu neke odluke vezane za zdravlje kao takvo. Nemoguće je sjediti zguren na tepihu sred sobe i ne osjetiti kako svaka koščica boli, ali je zato dobrodošla ta bol da obećaš sebi kako ćeš konačno riješiti zaostatke, od tlaka i visoka šećera, do gdjekojeg organa koji traži da ga ruka stručnjaka dotakne. Samo, za razliku od odluke da se kilogrami skidaju, koja je u smislu provedbe uglavnom samo naša i ničija više, ovdje se nešto pita i zdravstveni sustav koji je takav kakav je. Ne znaš, doduše, je li loš sustav, ili ga lošim čine sve strašne priče koje o njemu slušaš, ali znaš da je malo tko u tom lancu zadovoljan, od liječnika do pacijenata. Zadovoljan je samo ministar, taj kao da igra po onoj »što gore to bolje«, bolje njemu i njegovima koji će i opet odvaliti neku novu jalovu reformu da se čini da se radi eto nešto, pokušava. Ali, odluka je tu; u godini novoj ide se po zdravlje!

Bitka za zdravlje otvara nove frontove, tim više ako će nam sve te obećane reforme učiniti zdravstvo nedostupno i sve manje besplatno, izdvajali mi za njega ne izdvajali. To tjera na odluku da se štedi. A kako se štedjeti i nema što na klasičan način da se štogod eura ostavi sa strane, štedjet će se tako da se transparentno troši. Može li se to!? Sudeći po načinu na koji je društvo iz zeleno-lijeve grupacije zvane Možemo! odradilo svoju izbornu skupštinu, transparentno više u nas nije ništa. Izabrati čelništvo, pripojiti neke druge »stranke« ili »pokrete«, donositi odluke a sve preko Zooma, to bome u nas nikad nije viđeno, a teško da je i vani toga bilo igdje ako nije sektaštvo neko u igri. Ako Tomislav Tomašević nema potrebe objasniti zašto više nije prvi čovjek platforme, ako stranku – valjda je stranka op.a. – sada vode dvije koordinatorice znane tek svojoj bližoj rodbini i prijateljima, pa što bi onda tinejdžerica koja je član kućanstva ikakve račune polagala ikome!? Ako ekipi zvanoj Možemo! nije napeto komunicirati s biračima, zašto bi ona osjećala ikakvu obavezu prema roditeljima!? Kad potroši džeparac i ono preko njega, javit će to ćaći i materi preko Zooma. A nekada su se povijesni stranački izborni sabori događali u velikim dvoranama, dok su zaštitarske tvrtke osiguravale mir i red, a sedma sila se uredno kladila na ishod izbora. Blažena vremena.

Dobro, ako se i neće moći transparentno pratiti tijek novca u kućnom budžetu, moći će se barem odlučno raditi na smanjenju troška što pod račune potpada, potrošnja vode, struje, goriva. Samo i to sa strujom i vodom ulazi u kategoriju evergrina, jer da ugasiš ovoj mladosti struju, svijeta bi im nestalo. A možda bi, onako pedagoški, i trebalo katkad gasiti letriku, tek na po sata, sat. Ide to i dalje, recimo put odlučne odluke da se napreduje na poslu koliko god se može, da se skrbi o starim roditeljima bolje, da se pokuša kupiti novi automobil kad je stari stariji od braka, da se ove godine otputuje negdje pa makar bilo u zemlju koja također euro troši, da se krene u neki projekt jer uspješni ljudi su stalno u nekom projektu, da se kupi pretplata na utakmice voljenog kluba baš kao da je to jamac titule, da se radi na sebi i kulturno jer kultura najviše pati kad je kriza… Problem je, međutim, gruba istina da ostvarenje malo koje od ovih odluka ovisi samo o nama. I zato je lako, a zeru i zabavno, tuđim odlukama tući o gloginje, pa da je barem toga zadovoljstva.

A onda, u trenutku dok se pisao ovaj tekst, na malim ekranima izravan prijenos tiskovne konferencije na kojoj neka čeljad što sjedi u Vladi i oko nje objašnjava zbog čega se u dvije godine od potresa na Baniji nije izgradilo ništa doli šest zamjenskih kuća. Nema se tu, budimo realni, što objasniti jer nema nikakvog opravdanja da se u dvije godine nije uspjelo omogućiti stradalnicima da izađu iz limenih kontejnera, ali politika je to pa su oni »objašnjavali«. Potpredsjednik Vlade Tomo Medved to je radio vojnički strogo, taman da ga ne poželiš pitati ništa. Ministar Paladina je to radio poduzetnički hladno, tijela što govori da mu je patnja onih što u kontejnerima žive daleka onoliko koliko su nebeska tijela daleka od Zemlje. A Gordan Hanžek iz Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje se trudio nešto kontrirati, braniti, pravdati djelujući pritom poprilično ostavljen od drugih da se koprca na ledini. Ono zajedničko svoj trojici jest da su odlučili da ovako više ne može i da će se ove 2023. obnova zahuktati na najjače. Odlučili!? I da, ono što je zajedničko svoj trojici jest da oni nisu ni za što krivi, već su objektivne neke okolnosti krive da se silni njihovi trudi u ove dvije godine od potresa eto na terenu ne vide.

U limenoj kutiji za siću ostala je još gdjekoja kovanica. U limenim kutijama što se zovu kontejneri žive ljudi. Onaj koji o sudbama odlučuje i dalje se krije iza kojekakvih naziva, funkcija, vjerovanja. Ništa tu čovjek sam i ne može, skoro ništa. Donositi dobre odluke izniman je talent. Biti uvjeren da znaš kako se to radi, da je lako, iluzija je i opasan diletantizam. A život je i opet, kao i uvijek, tek sića neka što u šaku stane, i(li), kako to pjesnik reče, šaka suza i vrića smija…

Javljaju portali i to da je umro Pele. Voljeti njegov nogomet, voljeti kako je stari volio njegov nogomet, nije bila stvar odluke, već srca. Tako je najteže, ali tako je i najbolje.