Mislite da je izdaleka sve drugačije za gledanje, da se sve vidi drugim očima, da ne dira i ne brine!? Oooo, kako krivo! Iz daleka je još i gore, još i gore…. Elem, evo priče.

Otkada je pandemija jenjala, ili otkada su nam rekli da je jenjala, ili otkada su nam rekli da je jenjala da bi je opet bilo, narod je, što je i logično, pohrlio putovati naokolo, jer nije putovao nigdje jedno dvije godine. I ovlaš bačen pogled na društvene mreže otkrivao put kojih gradova jeftine avio kompanije rado voze, pa se Napulj, primjerice tukao s Malagom kao da je u pitanju završnica Lige prvaka, a ne tek puka i dobrodošla putovanja naše čeljadi, ako može čim jeftinije i čim brže i čim prije. Dakako, ništa u nas, a bome ni na ovom svijetu, ne traje vječno, pa ni ta idila od putovanja nije vječno trajala. Na naplatu su došle sve ta »sjajne« odluke još sjajnijih poslodavaca da otpuštaju za pandemije baš kao da normalno nikad više ništa biti neće. Na aerodromima zato gužve, čekanja, otkazani letovi, mali milijun problema, ali putovati se mora i val se mora zajahati jer inflacija dolazi i sutra ionako kao da ne postoji.

Na tom valu sveopćeg ludila i vaš kolumnist otišao je s derištem u jednu europsku metropolu pa da tamo hini da je sve u redu. K vragu, srednja škola je gotova, matura je uspješno apsolvirana, nove stranice života se okreću, pa kad već marni otac nema pojma što se danas uopće može pomladak savjetovati ne bi li im budućnost bila svjetla, nek’ bar putovanje započne spektaklom u gradu svjetlosti. Važno je samo, činilo se putnicima u ovoj priči, da zrakoplov na vrijeme poleti i sleti bez čekanja, otkazivanja i gubitka prtljage. Ali, vazda ima »ali«.

U početku sve je bilo u skladu s očekivanjima, kad se već o toj nesretnoj komparacija bijelog svijeta i nas doma radi. U svim velikim gradovima se, recimo, kopaju ljeti ulice, krpa i gradi, nije da je ni čistoća tih ulica takva da bi čovjek s poda jeo, ali nigdje, baš nigdje nema više kanti na gradskim ulicama i više smeća okolo njih nego li je to u hrvatskoj metropoli. Zašto!? Vrag bi ga znao, ali tako je. Ode li čovjek malo iz grada, poželi li jednodnevni izlet s pogledom na pučinu, najprije će se suočiti s nevjerojatnom činjenicom da negdje na svijetu postoje vlakovi koji voze, u koje se možete pouzdati, u kojima možete napuniti bateriju mobitela i s kojima se uredno putuje. A onda će te se suočiti s turizmom koji je jednako usmjeren na turistički džep, ali ne djeluje ni blizu tako agresivno i tako fatalistički poput našeg dok izbija svaki euro iz džepa. Pedoće, ili ti pizdice iz hladnog mora nisu ni do gležnja onima što ih Stara radi, ali su ih izreklamirali tako da ih preskočit ne možeš. I sve je tako, od ribara koji plete mrežu kao da je zadnji na planeti koji to zna, do gajete od kojih je u nas stoput boljih ali malo tko za njih zna. Atrakcija neka.

Ono što je slijedilo je dakako i pomnije analiziranje cijena u eurima sada kad je pred nama taj svečan dan odlaska kune u povijest. Jest, restorani su skupi, pivo je skupo, ni kava nije jeftina, ali kruha i to dobra ima za euro, a u nas su na toliko skoro i mali slanci došli. Sitniš je tu problem, kovanice koje se sitnišem čine, a zapravo sitniš nisu. Lako je bilo s lipama se razbacivati, ali kad ti momče bosih nogu što spava u veži dođe i pita euro da si kupi čokoladicu (!?), to ni blizu nije isto kao kad ti u nas priđe onaj koji žica kunu.

Na koncu, a to je teško ne vidjeti, nigdje narod nije više mrak nego u nas. Uz obalu velika rijeke šetnica, a na šetnici svako malo ili se pleše rock&roll, ili tango, ili se momci natječu tko će bolje neku modernu verziju breakdancea odraditi. Pa te ponese, pa im priđeš, pa zatancaš jer nema nikog od susjeda da te gleda i komentira. »Ovako bi trebalo izgledati Ljeto na Savi«, pomalo sarkastično će derište. Nema šanse, ali ne zbog onih što to nesretno ljeto organiziraju, već zbog nas koji u kolo ne bi ni da nas u njege gone. Ljudi su vani bolje volje, možda i zato što im je ritam od života drugačiji, organiziran tako da vani jedu, da se druže, da im o djeci sustav brine i da na koncu ipak stignu doma biti obitelj.

Uglavnom, sve je prolazilo kako turizam i traži do trena kad je nesretni internet odradio svoje. Na malom ekranu stoji: »Prijelomna vijest«. Otvoriš a tamo piše da je ministar financija Zdravko Marić dao ostavku. Zašto, sveca mu!? Um vrti moguće razloge, čini se da ode najbolji ili barem onaj koji je znao apaurinski djelovati, a sad, kad su vremena grda, ode on. Nije valjda da se spreme nevrijeme za kojeg ni on neće moći sedativno djelovati!? I nije valjda da je samo zato što ga ‘premijer nije volio’!? Ali, lako da je na tom ostalo. Dok vani miriše jutarnje pecivo i kava, dok se restorani oštre da su spremni u uru od marende, na ekranu mobitela tamo gdje su vijesti iz domovine kočoperio se sami užas. Tamo, recimo, prva dama koja piše gnjevan mejl školi svoga sina srednjoškolca, mejl taman takav da mu se četvorka iz matematika promptno pretvori u peticu. Sve je, baš sve, u toj priči naopako, i to što ona piše, i to što ravnateljica spremno savija kičmu, i to što je jedan momak zbog četvorke ni kriv ni dužan obilježen, i to što muž prve dame, a naš predsjednik, na sve gleda kao na šalu i pošalicu umjesto da kofere pakuje, i to što su roditelji besprizorni u lovu na savršen uspjeh, i to što su učitelji lovina, i to što je školstvo takvo kakvo je… Ali, Marić je vijest, pa je lakše, baš kao što je lakše podnijeti rezultat one arbitraže s MOL-om teške pitaj svevišnjeg koliko novca. Samo, lako da su samo Marić i Prva dama, to je još viša neka razina. Što ćemo s onim dičnim karlovačkim HDZ-ovcem kojem ni funkcija ni ugled ni pripadnost najjačoj stranci u Hrvata nisu bili dovoljni da ne hoda po pruzi i ne otuđuje željezo. Bit će da je to radio da skrene pažnju i sa slučaja ‘daj pet’, i s Marića, i izbora u Splitu, i suđenja u Minhenu. Bizarno je koliko i jadno, ako više jadno nije. Ma, ni to nije sve. Dok se pri dnu krade željezo, pri vrhu se preko granice prenosi i od carine skriva 3,8 milijuna kuna vrijednu ogrlicu optočenu svim dragim materijalom za kojeg znate. Prijaviti ju je zaboravio, kako pišu portali i novine, ni manje ni više nego čovjek itekako debela novčanika čelnik PPD-a Pavao Vujnovac. Eto razloga za mozganje, pitanja na koja nikada nećemo dobiti odgovor, od toga kako se zaboravi prijaviti pola milijuna eura vrijedna ogrlica, do onih trivijalnijih a ipak važnih poput pitanjca za kog se, svega mu, kupuje takvo što!? A onda kao šlag na tortu, barem u ovom trenutku jer možemo mi katova od šlaga sazidati koliko vam drago, eto i načelnika općine Murter-Kornati koji je svoju općinu otišao promovirati u Austriju ni manje ni više nego tako da je službenu karticu peglao u kupleraju. Hrvatska demokršćanska stranka, obitelj mu svetinja, a kartica se ispeglala u tu svrhu, taman da načelnik kojeg svi u mjestu hvale (!?) konstatira da mu to novinar želi nauditi selektivnim odabirom informacija. Nu!

Uglavnom, sve izvana izgleda još strašnije nego li kad ste unutra. Kad ste doma to je ionako samo niz vijesti na koje smo navikli poput magaradi što je navikla na batine, navikla toliko da je svaka reakcija tek puka iluzija. Nama je samo smiješno, li žalosno, ili materijal za fejsbuk raspravu, samo je Marić shvatio, čini se da s tog broda valja sići dok se može. U toj atmosferi nema vremena ni čestitati Olegu Butkoviću na važnoj novoj funkciji u Vladi, a kamo li slušati što to Grlić Radman govori u Saboru pa da ga suverenisti, čuj suverenisti, ne smijene. Ima zato vremena za snebivanje nad seksističkim govorom u zastupnika saborskih, ali i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini gdje je zastupnik družine Možemo Teodor Celakoski u tri p.m. poslao SDP-ovu zastupnicu, sebi u bradu ali dovoljno glasno da ga se čuje. I to je to. I tu smo di smo.

Odgovor na pitanje što to s nama nije u redu se ne vidi, ali da evidentno nešto nije u redu posve je jasno. A kad je tako, evo vam još jedne teorija zavjere koja, s obzirom na sve spomenuto, možda uopće nije nemoguća. Autor ovog teksta, da se odmah razumijemo, usuđuje se istu iznijeti samo zato što je i u njega viška kilograma koji stoji, prema toj teoriji, u pozadini manje više svega što nam se dogodilo. Elem, zanimljivo je da višak kila imaju i onaj koji je zatajio carini ogrlicu, i onaj koji je peglao karticu u bordelu, a nije najtanji na svijetu ni onaj koji je društveno željezo doživljavao kao svoje. Ako se zna da je prva dama bespoštedna borkinja protiv debljine u Hrvata i ako se zna da je borba za sad taman takva da smo deblji nego ikada, možda je zapravo sav koloplet nesretnih vijesti samo posezanje za drastičnom metodom da se debljina pokaže krivom za sve, pa da je uspješnije krenemo dokidati, a ne da je primarni posao prve dame statistički gledano zapravo neuspjeh. Suludo vam zvuči!? Bit će da ste u pravu, ma nije Marić otišao bez vraga, samo što je u njega sreće što se spasiti može. On ode a nama osta uživati u ‘istini’ da je doma najbolje.