Mi smo postali nestrpljivi – govori u kameru predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, u kameru koja hvata malo listića rascvala fikusa benjamina, malo hrvatskog barjaka. Do malo prije je hvatala i razdragano lice ravnateljice škole na sjeveru Hrvatske koju je Plenković došao posjetiti, ma kako je predugo trajalo to općenje s novinarima tako je kopnila i razdraganost sve dok se ravnateljica nije povukla negdje da noge odmori.

»Mi smo postali nestrpljivi«, kaže bivši i lako moguće budući premijer misleći dakako na svekoliku potrebu ovog naroda da zna jesu li se HDZ i DP konačno dogovorili hoće li zajedno u kolo i ako hoće, hoće li se u kolu naći i SDSS, ili neće pa da i kolo i država i sve što smo do sada zidali lagano krenu naopako i unazad. I ima premijer pravo, nestrpljivi smo, ali ne zato što nismo u stanju poput Nizozemaca koje spominje, istrpjeti pregovore o Vladi, pa da i 400 nizozemskih dana traju, već zato što nam je, narodski rečeno, brate, dodijalo.

Dodijalo nam je vrtjeti se poput čagljeva u kavezu ne bi li uhvatili vlastiti rep, dodijalo nam gledati kako se ne mijenja ništa, ni teme ni ljudi ni konteksti, kad se o politici priča. Dobro, ima zeru noviteta, prozvao je tako premijer Milanovića stricem koji je pokrovitelj onom što radi njegov, kako reče, nećak Grbin, ma gdjekoja stilska figura teško da može popraviti dojam sve da je smišljena u frizerskom salonu Neno. A dojam je ajme i kuku, ako niste dijete bogatih roditelja, ili već neke druge vrste čarobnjak, da para imate i da potrebe nemate da se zamarate kadrovskom križaljkom buduće vlade iole ozbiljnije do hobistički.

A na početku izborne balade, u dane od izlaska na izbore i koji dan poslije dok se sve u veselju analiziralo, činilo se da će barem biti zanimljivo, kakvi god bili rezultati. Činilo se k’o dobra humoreska sve, govorili mi o Milanovićevom ludovanju što tjera na izbore makar je magija trajala koliko i sjajan rep u zvijezde repatice, do recimo premalo obrađenog fenomena glasanja hrvatskog puka u dalekim zemljama.

Dozvolite, dakle, malu digresiju. Jest da će se sto dana nakon izbora činiti nevažnim, ali činjenica je da su mediji slabašno popratili glasanje hrvatskih državljana u inozemstvu, makar se tamo krilo potencijalno sjajnih naslova za klikanje. Recimo onaj »HDZ-ov trijumf u srcu Srbije« ili »HDZ osvojio Ameriku«. Tek onako usput je zabilježeno da uz HDZ svoje izborne utvrde u inozemstvu ima i Možemo! s obzirom na to da Irska, Danska i Norveška zdušno podupiru njihov program.

Šteta je nenadoknadiva i to da se bolje popratile nisu prave male intimne drame što su se odvijale za hrvatskih izbora u zakutcima ovog svijeta. Dobro, u Rumunjskoj teško da je ičega takvog bilo osim što su članovi biračkog odbora utorak i srijedu do 19 sati netremice zurili u ulazna vrata uzalud se nadajući da će netko ući kroz njih. Odaziv je tamo naime bio rekordnih nula posto. Puno veća drama odvijala se, primjerice, u Rusiji gdje su Most, Možemo! i Keleminčeva Autohtona Stranka Prava rasporedili jednakomjerno glasove pa je svakom pripalo 33,33 posto glasova uz troje izašlih na izbore.

Ne znamo je li dramskih sukoba, pače nereda, bilo na biračkim mjestima u Egiptu (dvoje izašlih, A HSP 50 posto, HDZ 50 posto), Kataru (dvoje izašlih, HDZ 50 posto, Možemo! 50 posto) ili u Kini (dvoje izašlih se probijalo kroz prometnu gužvu i rasporedilo glasove pola za HDZ, pola za Pernara). U Indoneziji zato psihološka monodrama. Tamo je, naime, glasanju pristupio jedan glasač i odlučio se za Možemo! donijevši toj mladoj stranci najuvjerljiviji trijumf na izborima ikad.

Uf, kako je samo sve davalo na dobro. Ma, postizborna stvarnost je ono što život čini teškim i ljude čini, štono bi rekao Plenković, nestrpljivima. Samo, nije to nestrpljenje već je to očaj koji ne može ublažiti ni nostalgično pubertetski raskid veze Vesne Vučemilović i Suverenista. Bila je to, kako to u startu već biva, velika ljubav. Kako neće biti ljubav kad ste skupa na listi, kad ste na listi visoko, kad sanjate iste snove, kad ne volite iste političke protivnike, kad maštate o pravičnoj osveti i ostvarenju svih ambicija pa i one da u vas budu i sukno i škare.

Sve što treba je dočepati se mosta pa prijeći vodu duboku, a uvijek je lakše preko mosta kad se imaš na nekoga osloniti. I prijeđeš vodu, i dočepaš se druge obale, i dočepaš se zastupničkog mandata i bude ti – malo. Bude to tako nekako i u onom običnom životu da kad konačno sve sjedne na svoje mjesto otkriješ te nepremostive karakterne razlike između sebe i partnera.

Pa dok vođa suverenista stalno bigliše da obraz nije na prodaju i kune se da neće na svoju ruku ništa kad je u savezu s ekipom iz Mosta, Vesna Vučemilović i rudarila bi radije nego podržala išta da je SDP-ovo i od Možemo!, tim više ako joj se s druge strane nudi lijepa prilika da možda i konkretno politiku kreira ako se prikloni pobjedniku, iliti HDZ-u. Žetončić, kažu!? Kog’ briga! Njih smo se vala nagledali ionako za života da ih više ni ne primjećujemo.

Ali da s »partnerom« koji te je do Sabora vodio prekineš preko poruke, kako se priča da se dogodilo, e to je nekako baš ispod pojasa. Sjetite se, uostalom, kako je vama bilo i kako ste se pokislo osjećali, svejedno jeste li bili (ona)j koji preko poruke prekida, ili (ona)j koji u poruku bulji u nevjerici i pita se je li barem moglo oči u oči. Ako Škoro, a Miroslav je Vesnin brat, ovo ne opjeva, onda smo fakat džaba krečili.

Mali milijun dana nakon izbora, na dan kada je premijer ocijenio da smo previše nestrpljivi valjda zato što ne priliči da s takvih visina kaže da smo jednostavno jadni i siti svega, počeli su se i opet premetati žetončići kao nekada s tom razlikom što su se ovaj put u sve i hladne SMS poruke umiješale. Čelnik DP-a Ivan Penava je pak i opet bio svoj na svome dok je u Borovom Selu spominjao spomenik četničkom vojvodi baš kao da u spomeniku leži razlog zbog kojeg nikako ne želi SDSS ni blizu.

Premijer je i opet dobar dio svoga obraćanja potrošio na nabrajanje svekolikih uspjeha svoje Vlade, a onda i na posve nepotrebno spominjanje SDP-a i njegova Grbina tim više ako je SDP na koljenima kao što se čini da je. A ono europsko tužiteljstvo, taj famozni EPPO, uhitilo je zbog sumnji za korupciju glavnog konzervatora Davora Trupkovića, visoko pozicioniranog čovjeka u Ministarstvu kulture taman da javnost na tapet radi odgovornosti u aferi Geofizika opet dovuče ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek.

Pa je Plenković i opet zdušno brani. Pa smo i opet na tren katapultirani kako koji mjesec unatrag tako i nekoliko godina unatrag sve do doba kad je ministar kulture bio Hasanbegović. Jer, ako je onda Hasanbegović otišao da dođe Obuljen Koržinek, i ako sada DP postavlja razne uvjete Plenkoviću pa navodno i taj da ministar kulture bude Hasanbegović, nije nemoguće da zatvorimo još jedan puni krug groteskne vožnje političkim velodromom.

Dogodi li se legitimno je pitati se jesmo li se mi to igdje s mjesta makli. Moglo bi se s pravom kome učiniti i da nismo. Ali zato nam, ako ništa, ostade ta korupcija da je uredno spominjemo i da i opet ne bude ono na čemu se izbori u nas gube ili dobivaju.

Elem, sto dana od izbora nismo mi nestrpljivi kako nam to veli premijer nego nam je mrvu dodijala nemaštovitost u političkih aktera zbog koje polako i sigurno brodimo tamo odakle smo odavno otišli, barem smo tako mislili. Da je znati osnove istraživačkog novinarstva, prepoznao bi to i premijer.

Zato nam je prvomajsko slavlje leglo k’o kec na desetku. Zato nam je čak i dobri stari grah izgledao k’o dobrodošla novost kraj svega što se nudi. Još da je radnika gdje bi nam bio kraj. Ma ne treba biti nestrpljiv, niti je mjesta za nervozu, jer kako se sve odvija bit će opet svega.