Ako se išta pojavljivalo kao status na društvenoj mreži kad god bi nas zadesila neka nevolja, afera, enormno velik i iznenađujući uspjeh ili posvemašnja bizarnost, bila je to rečenica koja veli da se stvari događaju samo zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu
Neke šale i pošalice, vicevi i duhovite i manje duhovite predaje žive u vjekove, a neke žive kraće od one mušice što se jutrom rodi, a s večeri umire. Zašto je tome tako, koja je receptura, koji Mujo i Haso jesu za vjekove, a koji Bobi i Rudi nisu, vrag bi ga znao. Da ima recept, svatko bi od komičarskog posla živio, a kako nema, onda je to jedna od onih rabota za koju svatko misli da je radi najbolje na svijetu, jedan od onih talenata za koji svatko misli da ga ima, recimo k’o nogomet, ili politika. Društvene mreže tako pamte svega, ali ako se išta skoro deset godina održalo, trajalo i koristilo praktički do jučer, ako se išta pojavljivalo kao status na društvenoj mreži kad god bi nas zadesila neka nevolja, afera, enormno velik i iznenađujući uspjeh ili posvemašnja bizarnost, bila je to rečenica koja veli da se stvari događaju samo zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu!
Kad Vatreni igraju finale na Svjetskom prvenstvu u nogometu, to je zato da se skrene pažnja javnosti sa suđenja u Münchenu. Kad na koljena padaju velikani poput Ivice Todorića, to je zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu. Pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić je onomad uhićen na tren da bi se, sad već pogađate, skrenula pažnja sa suđenja u Münchenu. Kad se rađa i umire, i to je zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu. Sve što je radila bivša predsjednica bilo je zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu. Čak i ako vam je bolja polovica bila nevjerna, nisu to oni, on ili ona, radili ni zbog čega drugog nego da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu. Toliko se, naime, često vrtjela ta pošalica da ni ono padanje drona, tu kod nas u predgrađu, nije moglo proći bez barem jednog komentara koji primjećuje da je dron pao samo da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu.
Za suđenje u Münchenu, dakle, znate, odnosno barem znate da su svi ti trenuci naše nepažnje već skoro deset godina uvjetovani nečijom ljutom potrebom da vam se skrene pažnja sa suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Jer, da ne bi silnog truda da se pažnja nacije skrene, svi bi danonoćno i netremice samo pratili kako njemački sud sudi dvojicu starije gospode zbog, kako sud reče, sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. A kako bi netremice pratili tako bi nam se, garant, napela ona ključna žila na vratu i čelu i oči izokrenule k’o u varena zeca, dok bi se u kućama, birtijama, ulicama vodila nova runda bratoubilačkog rata između udbaša i emigranata, odnosno špijuna jugoslavenskih i onih koji su ojađeni već samom činjenicom da je Udbe bilo.
Sudilo se Mustaču i Perkoviću u Njemačkoj, proglašeni su krivima 2016. godine, tadašnjem premijeru Milanoviću nije uspjela nakana da ih se Njemačkoj ne izruči, a javnost se svo vrijeme suđenja uvjeravala da važnije stvari za opstanka ove zemlje nema od suđenja u Münchenu. Otud i ona šala i pošalica tek da se vidi koliko je javnost zapravo bilo briga. Jesu to špijunska posla, ali nije to ni blizu raskošna produkcija kao u kakvom bondovskom filmu. Stvarnost je tu, bila i jest, prizemna i nevrijedna direktnog prijenosa suđenja u Münchenu. A onda, šest godina od presude sve se okreće naopako!
Kako i ne bi, kad ni manje ni više nego generali Domovinskog rata pišu pismo predsjedniku da konačno iskoristi svoju mogućnost pomilovanja po pomiluje baš dvojac iz Münchena, kad je već to dvojac što je Hrvatsku stvarao. Kako i ne bi kad pismo dijeli generale po pola k’o sjekirom i to toliko duboko da je odjednom i Ante Gotovina upitan, recimo, jednom Tolju. Kako i ne bi, kad HDZ pomilovanje nikako ne bi, pa se premijer i predsjednik časte uvredama najgore vrste, pri čemu je predsjednik sklon težim kvalifikacijama. Kako i ne bi, kad se tu spominju Rusi, izaslanici Kremlja, gojenci, kad se broji tko je ratovao a tko nije, tko ima u familiji koju žrtvu Udbe a tko nema, zaziva lustracija jednako kao i milosrđe, miješa odvjetnički posao običan i potreba da se netko za nešto iskreno pokaje. Pravo reče netko, Hrvati su opet došli na svoje. Previše nam je, brate, bilo svjetskih tema većih od života, previše pandemije, previše izbjeglica, previše rata u Ukrajini, previše stvari oko kojih moraš biti ispravan i kad ih ne osjećaš svojima. Previše, da nam tema partizana i ustaša, udbaša i i emigranata, lažnih i istinskih branitelja ne bi sjela k’o budali šamar. Skoro deset godina su nam svim mogućim katastrofama skretali pažnju sa suđenja u Münchenu. To ni veći junaci od Domazeta Loše i Andrije Hebranga podnijeli ne bi. Zato je i reda da se konačno isuku mačevi i riga vatra. A kad je već tako, onda i nije neko čudo da se izvukla teška artiljerija, da se sjelo za stol pa prizivalo duhove ne bi li se doznalo što o svemu misli – prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman! I sad jedna strana zna da bi F. T. pomilovao dvojac jer »da ne bi Perkovića, ne bi bilo hrvatske države ni HDZ-a«, dok druga strana zna da ih je Tuđman trpio blizu sebe samo zato »da neprijatelja ima na oku«. Fiškal Nobilo pak zna da bi Tuđman, da je živ, njegov dvojac ‘ladno pomilovao. Taman da se citira onaj veliki mislilac s ovih prostora koji onomad reče: »Ustani, hrvatski lave Franjo, i rikni!«
Uglavnom ona pošalica vrijedna statusa na društvenoj mreži zaslužila je totalni redizajn i izvrgla se u svoju posvemašnju suprotnost! Ne da se pažnja odvraća od suđenja u Münchenu, već se suđenje u Münchenu aktualizira da nam skrene pažnju s većih problema. Evo, čelnik SDP-a Peđa Grbin, svojim djetinjim očima i razumijevanjem svijeta, ne vidi ama nijedan drugi razlog za priču o pomilovanju do potreba u HDZ-a i Vlade i premijera da skrenu pažnju s rekonstrukcije Vlade. I podosta ima istomišljenika na svojoj strani, od Zekanovića do Bulja, baš kao da su redom svi svećeničke škole završili. A narod, budimo realni, zanima pomilovanje s Pantovčaka koliko i onomad suđenje u Münchenu. Život je skuplji svakim danom, režije neće biti manje, neizvjesnost je nikad veća, a tu nedaleko od nas je rat, pravi pravcati rat. Ludilo na vrhu, ono generalsko, predsjedničko, premijersko, stranačko, sa stvarnim življenjem veze i nema. Tiče se to uistinu samo Perkovića i Mustača. I malo onih kojima je politika izbila iz ruku fejsbučki status koji se činio neuništivim i za vazda, sad kad potreba za skretanjem pažnje sa suđenja u Münchenu više ne postoji.
Nažalost, istina jest da zbog zabave na Olimpu ispod radara prolaze događaji i ljudi koji bi nas trebali zanimati jer su toliko rijetki i mogli bi nas učiniti boljim. Marina Vujčić nekidan je dala ostavku na mjesto ravnateljice Drame Hrvatskog narodnog kazališta Split. Učinila je to jednostavno saževši razloge, kako to dobri pisci znaju, u nekoliko rečenica i malo napisanih riječi što govore sve. »Upravo sam dala ostavku na mjesto ravnateljice Drame HNK-a Split. Zahvalna sam na ovom iskustvu i na ukazanom povjerenju, ali neke stvari koje ovaj posao uključuje mimo kazališne umjetnosti nadilaze moj kapacitet za kompromise i nisu u skladu s idealizmom s kojim sam ušla u ovaj profesionalni izazov, kao ni s mojim moralnim načelima. To je sve što ću reći na ovu temu.« Mediji su se razletjeli, doveli ostavku u vezu s pričom portala Teatra.hr o navodnim nezakonitostima u zapošljavanju. Pisali su se tekstovi o dirigentu Juri Bučeviću, o »dilu« između Kerumove stranke i HDZ-a dok je na čelu grada bio Krstulović Opara, istraživalo kakvi su to aneksi ugovora što ga Bučević s teatrom ima i jesu li u skladu sa zakonima što uređuju rad kazališta. No, sve to skupa nije važno koliko je veliko i važno, koliko je moralno, da se jednostavno i bez krzmanja ode otamo gdje stvari funkcioniraju baš kao na vrhu ove zemlje gdje su uhljebi, dogovori ispod stola, neprincipijelne neke koalicije.
U svijetu koji ne vjeruje u moralna načela, već u njihovo postojanje iskreno sumnja, u svijetu u kojem su ideali materijal za podsmijeh, jedna je spisateljica povukla potez vrijedan divljenja koliko god da se njoj činio jedini moguć i jedini ispravan. Da nas je više takvih, možda bi štošta bilo drukčije. Da nas takvih i nema, baš svjedoče i izjave djelatnika HNK-a Split koji su tužni i apolitični toliko da će i opet sve mimo njih proći jer su oni željni samo glume. Marini Vujčić od prije koji dan na Facebook profilu, tamo ispod imena gdje u pravilu stoji informacija na kojem ste poslu i s kim ste u vezi, piše – »na novom poslu Slobodnjakinja«. Ta se sloboda ničijom milošću ne dobiva, za tu se slobodu sam izboriš ili ne izboriš. Zato je slobodnjaka i slobodnjakinja tako malo. I zato je suđenje u Münchenu, baš kao i pomilovanje s Pantovčaka za ostarjeli dvojac, i sada i onda bilo vrijedno tek statusa punog vlastite nam tragikomike.
Siniša Pavić
Kako smo skrenuli pažnju sa suđenja u Münchenu
Siniša Pavić
24. travanj 2022 10:59
Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Ako se išta pojavljivalo kao status na društvenoj mreži kad god bi nas zadesila neka nevolja, afera, enormno velik i iznenađujući uspjeh ili posvemašnja bizarnost, bila je to rečenica koja veli da se stvari događaju samo zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu
Neke šale i pošalice, vicevi i duhovite i manje duhovite predaje žive u vjekove, a neke žive kraće od one mušice što se jutrom rodi, a s večeri umire. Zašto je tome tako, koja je receptura, koji Mujo i Haso jesu za vjekove, a koji Bobi i Rudi nisu, vrag bi ga znao. Da ima recept, svatko bi od komičarskog posla živio, a kako nema, onda je to jedna od onih rabota za koju svatko misli da je radi najbolje na svijetu, jedan od onih talenata za koji svatko misli da ga ima, recimo k’o nogomet, ili politika. Društvene mreže tako pamte svega, ali ako se išta skoro deset godina održalo, trajalo i koristilo praktički do jučer, ako se išta pojavljivalo kao status na društvenoj mreži kad god bi nas zadesila neka nevolja, afera, enormno velik i iznenađujući uspjeh ili posvemašnja bizarnost, bila je to rečenica koja veli da se stvari događaju samo zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu!
Kad Vatreni igraju finale na Svjetskom prvenstvu u nogometu, to je zato da se skrene pažnja javnosti sa suđenja u Münchenu. Kad na koljena padaju velikani poput Ivice Todorića, to je zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu. Pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić je onomad uhićen na tren da bi se, sad već pogađate, skrenula pažnja sa suđenja u Münchenu. Kad se rađa i umire, i to je zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu. Sve što je radila bivša predsjednica bilo je zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu. Čak i ako vam je bolja polovica bila nevjerna, nisu to oni, on ili ona, radili ni zbog čega drugog nego da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu. Toliko se, naime, često vrtjela ta pošalica da ni ono padanje drona, tu kod nas u predgrađu, nije moglo proći bez barem jednog komentara koji primjećuje da je dron pao samo da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu.
Za suđenje u Münchenu, dakle, znate, odnosno barem znate da su svi ti trenuci naše nepažnje već skoro deset godina uvjetovani nečijom ljutom potrebom da vam se skrene pažnja sa suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Jer, da ne bi silnog truda da se pažnja nacije skrene, svi bi danonoćno i netremice samo pratili kako njemački sud sudi dvojicu starije gospode zbog, kako sud reče, sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. A kako bi netremice pratili tako bi nam se, garant, napela ona ključna žila na vratu i čelu i oči izokrenule k’o u varena zeca, dok bi se u kućama, birtijama, ulicama vodila nova runda bratoubilačkog rata između udbaša i emigranata, odnosno špijuna jugoslavenskih i onih koji su ojađeni već samom činjenicom da je Udbe bilo.
Sudilo se Mustaču i Perkoviću u Njemačkoj, proglašeni su krivima 2016. godine, tadašnjem premijeru Milanoviću nije uspjela nakana da ih se Njemačkoj ne izruči, a javnost se svo vrijeme suđenja uvjeravala da važnije stvari za opstanka ove zemlje nema od suđenja u Münchenu. Otud i ona šala i pošalica tek da se vidi koliko je javnost zapravo bilo briga. Jesu to špijunska posla, ali nije to ni blizu raskošna produkcija kao u kakvom bondovskom filmu. Stvarnost je tu, bila i jest, prizemna i nevrijedna direktnog prijenosa suđenja u Münchenu. A onda, šest godina od presude sve se okreće naopako!
Kako i ne bi, kad ni manje ni više nego generali Domovinskog rata pišu pismo predsjedniku da konačno iskoristi svoju mogućnost pomilovanja po pomiluje baš dvojac iz Münchena, kad je već to dvojac što je Hrvatsku stvarao. Kako i ne bi kad pismo dijeli generale po pola k’o sjekirom i to toliko duboko da je odjednom i Ante Gotovina upitan, recimo, jednom Tolju. Kako i ne bi, kad HDZ pomilovanje nikako ne bi, pa se premijer i predsjednik časte uvredama najgore vrste, pri čemu je predsjednik sklon težim kvalifikacijama. Kako i ne bi, kad se tu spominju Rusi, izaslanici Kremlja, gojenci, kad se broji tko je ratovao a tko nije, tko ima u familiji koju žrtvu Udbe a tko nema, zaziva lustracija jednako kao i milosrđe, miješa odvjetnički posao običan i potreba da se netko za nešto iskreno pokaje. Pravo reče netko, Hrvati su opet došli na svoje. Previše nam je, brate, bilo svjetskih tema većih od života, previše pandemije, previše izbjeglica, previše rata u Ukrajini, previše stvari oko kojih moraš biti ispravan i kad ih ne osjećaš svojima. Previše, da nam tema partizana i ustaša, udbaša i i emigranata, lažnih i istinskih branitelja ne bi sjela k’o budali šamar. Skoro deset godina su nam svim mogućim katastrofama skretali pažnju sa suđenja u Münchenu. To ni veći junaci od Domazeta Loše i Andrije Hebranga podnijeli ne bi. Zato je i reda da se konačno isuku mačevi i riga vatra. A kad je već tako, onda i nije neko čudo da se izvukla teška artiljerija, da se sjelo za stol pa prizivalo duhove ne bi li se doznalo što o svemu misli – prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman! I sad jedna strana zna da bi F. T. pomilovao dvojac jer »da ne bi Perkovića, ne bi bilo hrvatske države ni HDZ-a«, dok druga strana zna da ih je Tuđman trpio blizu sebe samo zato »da neprijatelja ima na oku«. Fiškal Nobilo pak zna da bi Tuđman, da je živ, njegov dvojac ‘ladno pomilovao. Taman da se citira onaj veliki mislilac s ovih prostora koji onomad reče: »Ustani, hrvatski lave Franjo, i rikni!«
Uglavnom ona pošalica vrijedna statusa na društvenoj mreži zaslužila je totalni redizajn i izvrgla se u svoju posvemašnju suprotnost! Ne da se pažnja odvraća od suđenja u Münchenu, već se suđenje u Münchenu aktualizira da nam skrene pažnju s većih problema. Evo, čelnik SDP-a Peđa Grbin, svojim djetinjim očima i razumijevanjem svijeta, ne vidi ama nijedan drugi razlog za priču o pomilovanju do potreba u HDZ-a i Vlade i premijera da skrenu pažnju s rekonstrukcije Vlade. I podosta ima istomišljenika na svojoj strani, od Zekanovića do Bulja, baš kao da su redom svi svećeničke škole završili. A narod, budimo realni, zanima pomilovanje s Pantovčaka koliko i onomad suđenje u Münchenu. Život je skuplji svakim danom, režije neće biti manje, neizvjesnost je nikad veća, a tu nedaleko od nas je rat, pravi pravcati rat. Ludilo na vrhu, ono generalsko, predsjedničko, premijersko, stranačko, sa stvarnim življenjem veze i nema. Tiče se to uistinu samo Perkovića i Mustača. I malo onih kojima je politika izbila iz ruku fejsbučki status koji se činio neuništivim i za vazda, sad kad potreba za skretanjem pažnje sa suđenja u Münchenu više ne postoji.
Nažalost, istina jest da zbog zabave na Olimpu ispod radara prolaze događaji i ljudi koji bi nas trebali zanimati jer su toliko rijetki i mogli bi nas učiniti boljim. Marina Vujčić nekidan je dala ostavku na mjesto ravnateljice Drame Hrvatskog narodnog kazališta Split. Učinila je to jednostavno saževši razloge, kako to dobri pisci znaju, u nekoliko rečenica i malo napisanih riječi što govore sve. »Upravo sam dala ostavku na mjesto ravnateljice Drame HNK-a Split. Zahvalna sam na ovom iskustvu i na ukazanom povjerenju, ali neke stvari koje ovaj posao uključuje mimo kazališne umjetnosti nadilaze moj kapacitet za kompromise i nisu u skladu s idealizmom s kojim sam ušla u ovaj profesionalni izazov, kao ni s mojim moralnim načelima. To je sve što ću reći na ovu temu.« Mediji su se razletjeli, doveli ostavku u vezu s pričom portala Teatra.hr o navodnim nezakonitostima u zapošljavanju. Pisali su se tekstovi o dirigentu Juri Bučeviću, o »dilu« između Kerumove stranke i HDZ-a dok je na čelu grada bio Krstulović Opara, istraživalo kakvi su to aneksi ugovora što ga Bučević s teatrom ima i jesu li u skladu sa zakonima što uređuju rad kazališta. No, sve to skupa nije važno koliko je veliko i važno, koliko je moralno, da se jednostavno i bez krzmanja ode otamo gdje stvari funkcioniraju baš kao na vrhu ove zemlje gdje su uhljebi, dogovori ispod stola, neprincipijelne neke koalicije.
U svijetu koji ne vjeruje u moralna načela, već u njihovo postojanje iskreno sumnja, u svijetu u kojem su ideali materijal za podsmijeh, jedna je spisateljica povukla potez vrijedan divljenja koliko god da se njoj činio jedini moguć i jedini ispravan. Da nas je više takvih, možda bi štošta bilo drukčije. Da nas takvih i nema, baš svjedoče i izjave djelatnika HNK-a Split koji su tužni i apolitični toliko da će i opet sve mimo njih proći jer su oni željni samo glume. Marini Vujčić od prije koji dan na Facebook profilu, tamo ispod imena gdje u pravilu stoji informacija na kojem ste poslu i s kim ste u vezi, piše – »na novom poslu Slobodnjakinja«. Ta se sloboda ničijom milošću ne dobiva, za tu se slobodu sam izboriš ili ne izboriš. Zato je slobodnjaka i slobodnjakinja tako malo. I zato je suđenje u Münchenu, baš kao i pomilovanje s Pantovčaka za ostarjeli dvojac, i sada i onda bilo vrijedno tek statusa punog vlastite nam tragikomike.