U samo predvečerje akcije »narodna obveznica« brojni su ih ministri ipak kupili. Kupio ih je, bit’ će i ponajviše, ministar gospodarstva u čijim bi cipelama bilo zgodno proživjeti koji dan kad već može 100.000 nečega uložiti u obveznice. Ali, prava obveznička pobjeda jest da su koju obveznicu kupili i ministar prometa makar u početku bi onaj koji ‘nije taj tip’, baš kao i ministar financija koji se u startu nećkao nešto kazujući da se prvo mora konzultirati sa suprugom. Ili su konzultacije sa suprugom bile uspješne, ili je premijer sve pozvao na konzultacije da im održi predavanje o mudrom PR-u zbog kojeg je svako ulaganje u obveznice sjajno ulaganje. Štogod bilo rezultat je sjajan po budžet državni, a evo su ovu uspješnu kampanju oni koji su imali potrebu savjetovati se sa suprugama posvetili baš ženama. Štono bi Zagorci rekli, da bi reč rekel.

Kako smo to riješili možemo se posvetiti drugim temama i ne-temama poput one s kim će vladajući HDZ, s kim će itko od stranka u bitku na predsjedničke izbore. Nema veze što su isti za dvije godine, uvijek je na vrijeme tražiti protukandidata aktualnom predsjedniku, premda je najveći protukandidat kandidatu Milanoviću upravo sam predsjednik Milanović. Doduše i tu se nazire posve logično i krajnje ekonomično rješenje. Ne bi li umjesto da se silom izmišljaju kandidati, a sve po onoj važno je sudjelovati makar poraz košta, bilo mudrije da aktualni predsjednik jednostavno pozove bivšu predsjednicu na kavu pa joj veli: »Ajde sad ti budi malo predsjednica.« Malo predsjednica, malo predsjednik, suštinski se ne bi mijenjalo ništa, a koštalo bi nas jednako toliko. Prave izborne bitke ionako se tuku negdje drugdje. To je, otprilike, posve nalik živim svirkama rock bendova, svakog benda kojom god vrstom glazbe se bavi, jer samo svirka na terenu donosi nove fanove, dok su masovke u Areni tek šlag na tortu. Zato predsjednik najjače stranke i ide sve više naokolo, od ogranka do ogranka, i ponavlja dragu mu statistiku o Hrvatskoj u 15 odabranih zemalja. Suštinski ne govori ništa krivo dok ne nakiti statistiku riječima o blagostanju hrvatskoga naroda. Može mu se kad je statistika, kažu, ko bikini, pa otkriva mnogo, ali skriva najvažnije detalje. No, pravi bendovi tako rade, idu do svakog zaselka i paze da baza fanova ne otanja. Ima tu što, od čelnika najjače naše stranke, učiti opozicijska nejač. A kad je tako, onda je tim začudnije da nitko još shvatio nije ozbiljnost jednog otočnog trenutka. Nitko da osvijesti kako se kraj silnih ne-tema bukvalno na pučini, na otoku odigrava povijesno velika tema, tema koja bi mogla promijeniti baš sve!

Unije, otok za koji će vam Wikipedija reći da je istarski otok i da po popisu iz 2011. (jer tko bi novom popisu išta vjerovao op.a.) broji 88 stanovnika. Istarski ili ne, Unije su otok koji administrativno pripada Primorsko-goranskoj županiji i s tim nije bilo problema praktički do jučer. A onda se predsjednik mjesnog odbora Robert Nikolić javio »Pozivu« informativnog programa Nove TV, da cijeli svijet dozna kako je na Unijama. Nikolić kaže da je katastrofalno i da na to godinama upozoravaju političare. »Otočana je sve manje, liječnika nemamo, brodske linije su često u prekidu, aerodrom nam je zatvoren…«, nabroji Nikolić. Pa ako ne može bolje, stanovnici Unija imaju rješenje. Odcijepit će se od Primorsko-goranske županije i pripojit’ Istarskoj! Njih 88, ako ih nije po novom popisu i 66, jednostavno će poći tamo gdje im se čini bolje. I to skupa sa zemljom, morem, resursima, obalama, palmama, ribama, mrežama i onim boškarinom što im ga je, kako reče iznenađen župan primorsko-goranski Zlatko Komadina, baš on, odnosno županija, poklonio.

Poručiše iz matične županije da je sve to u redu, ali odaslaše i poruku življu Unija da dobro razmisle da im se život dodatno ne oteža. S druge, pak, strane predsjednik IDS-a Dalibor Paus najavljuje dobrodošlicu stanovništvu Unija, poziva ih da slobodno dođu ako to žele, te pri tom, k’o slučajno, ističe kako je Istra najrazvijenija regija u Hrvatskoj, pa još otvorena i uključiva. Iz pozicije stanovnika kakvog davno zaboravljenog ličkog sela, ili neke pustoši Dalmatinske zagore, premještaj u Istru čini se dobitku na lotu i to onom EU-lotu. Kako neće kad se Istra, ovako gledajući preko malih ekrana, čini prostorom gdje se sve u zlato pretvara, od maslinova ulja, do ovčjeg mlijeka, baš kao da mlijeko u ovce nije isto pasla ona na ovom ili onom kršu. Ako Sabor jednom prekroji granice, a čini se da u slučaju Unija to može ako hoće, neka ih kroji kad god treba, misli se živalj zaboravljen diljem Hrvatske. Ali, vratimo se mi Unijama, jer tamo se piše sjajan scenarij nastavka klasika »Kako je počeo rat na mom otoku«. Tamo je praktički već pala prva klapa hita »Kako je počeo rat na mom otoku 2«.

Film komotno može početi akcijskom scenom, invazijom istarske Civilne zaštite, desantom s kopna, mora i zraka što ga predvodi dokazani majstor akcije Dino Kozlovec. Pod njegovim ravnanjem civilna zaštita u čas zauzima otok koji je, ne dvoje, oduvijek bio istarska zemlja. Tisak blizak Primorsko-goranskoj županiji na naslovnicama najavljuje šokantne tekstove o okupaciji Unija od strane istarskog agresora. Tisak djelatan na području Istre hvali se uspjesima specijalne vojne operacije. Nacionalni tisak čeka što će reći čelništvo države. Napetost se dade rezati nožem, dok osvajači, ako to nisu osloboditelji, na ražnju peku, ne vola kako je nekada u nas to bio pobjednički običaj, već onog poklonjenog boškarina valjda pod motom da se poklonu u zube ne gleda već u golem paprčnjak. U konačnici oglašava se i premijer koji staje na stranu PGŽ-a. Ima to logike, tko će sad prekrajati granice, a i ako prekrojiš jednom prekrajat ćeš cijeli život, pa još u ovo nedoba kad se ionako kroje nove izborne jedinice. Ali, avaj i kuku! Furio Radin napušta koaliciju! Ozbiljno je napušta, ne s figom u džepu. Pada li HDZ!?! Ima li još koji žetončić na lageru da ne padne!?! Što dati Unijama da se stvari riješe mirovnim nekim sporazumom!?! Pada li HDZ!?! A sve zbog Unija, koje u zadnjoj sekvenci, dok se vrate imena onih koji su radili na filmu, jednostavno otplove pučinom tamo gdje je bolje, ako treba sve do Australije.

Pustimo, međutim, umjetnost na stranu. Lako je filmašima kad film svaki scenarij crpi. Unije su puno ozbiljnije štivo za one koji se uistinu politikom bave. Naš suradnik Ivan pomno je tako analizirao rezultate izbora na Unijama i zaključio kako je tamošnje izborno tijelo iznimno raspolućeno i, slikovito rečeno, ‘šizofreno’.

Na parlamentarnim izborima pobijedila je koalicija SDP/IDS/PGS s 44 posto (21 glas), ispred HDZ-a s 19 posto (9 glasova) i koalicije Domovinski pokret/Suverenisti sa 17 posto (8 glasova). Na lokalnim izborima 2021. godine događa se međutim dramatičan zaokret. Najviše glasova dobiva kandidatkinja HDZ-a za gradonačelnika Malog Lošinja u čijem su Unije sastavu, lijepih 62 posto (22 glasa) ispred Nezavisna liste M. Frankovića 25 posto (9 glasova). Ukupno je na izbore izašlo 36 birača. Za Gradsko vijeće Malog Lošinja HDZ-ova lista dobiva 10 glasova, baš kao i SDP-ova, a IDS-ova je zaslužila 8 glasova. Da nije da su njih osam predvodnici ideje o odcjepljenju od PGŽ-a!? Zanimljivostima tu nije kraj. Hrvatski suverenisti dobili su samo jedan glas iako je na parlamentarnim izborima godinu dana ranije koalicija DP/HS dobila 17 glasova. Što im se samo dogodilo? Gdje nestadoše? Da se nisu već odcijepili!?

Ovakvi rezultati otvaraju još neke dileme onima što sa strane motre. Deset tamo, osam amo, sedam onakvih, devet ovakvih, a sve skupa ih nema ni 80, odnosno 40 što izlaze na izbore! Kakva li je samo svakodnevica, ide li se u konobe, družili se, razgovara li s kim? I na osnovu čega je županijsko čelništvo procijenilo da je dovoljno kupiti boškarina pa da budu svi zadovoljni!? Bit’ će da je sve to vodilo k tome da na izborima za mjesni odbor Unija 2020. godine uvjerljivi trijumf ostvari grupa birača Roberta Nikolića koji je dobio 100 posto glasova, odnosno 32 glasa od 34 koliko ih je izašlo na izbore uz 2 nevažeća listića. Sto posto! Čovjek sad i ne može ništa drugo nego poštovati volju birača, pa ako je volja odcjepljenje, nek’ bude odcjepljenje.

Kako će ‘rat na mom otoku’, a za moj otok završiti tko bi ga znao. Važno je međutim znati da ima biračko tijelo koje nije ni monolitno, a ni apatično, već je trusno i prevrtljivo i sklono konzumaciji demokracije do zadnjeg njezinog atoma. Nama veze što je 34 vazda istih birača u igri. U njih se eto odluke donose tek nakon što se sve opcije u ponudi dobro prostudiraju. Pa ako su jednom suverenisti a drugi put SDP, ako je malo HDZ, a malo IDS, neka je. Zato se na Unijama lomi štošta, o općinama, gradovima, popisima, izborima, lokalnom i regionalnom koliko god se oficijelnoj politici činilo nevažno. Jer ako birač može odnijeti svoj otok kamo želi onda, trista mu boškarinovih rogova, birač može sve, samo što to tako često zaboravljamo!