Nije nama straha od cjepiva, koliko je straha od ljudi i njihovih loših namjera. I nije to nepovjerenje u državne institucije, ljude koji ih vode i ljude koji nas vode, nepovjerenje u sustav, ni isisano iz prsta, ni bez nekog povoda. Na izgradnji nepovjerenja na ovim se prostorima sustavno radi godinama
U njega godina 75, u plućima ono malo azbestoze bez koje u mirovinu ne ide radnik škvera, plus ono malo zaloga za budućnost što su ga dale cigarete prije nego ih je bacio niz cestu, pa još gdjekoja kriza u unutarnjim organima koja traži da se pazi redoslijed kojim se za dana piju tablete različitih oblika i boja.
U nje tek pola godine manje, nešto cjeloživotne muke s visokim tlakom i konstantna borba s venama i krvnim žilama što je ostavština svih tih godina provedenih na nogama za pultom robne kuće. Cijepili se, sve do jučer, nisu, baš kao da nisu pripadnici one treće životne dobi koja u skladu s godinama muku muče sa svojim zdravljem. Njemu takav razvoj situacije nije po volji, a njoj je, iako neće to javno priznati, u neku ruku i mrvu drago da sve te njene dileme koje cjepivo je najmanje opasno rješava zdravstveni sustav koji je zaboravio da ih ima.
Birano društvo
Nisu njih dvoje ni po čemu posebni, barem ne u ovoj situaciji do cijepljenja. Stali su u red i čekaju. Čak nisu ni višekratno nazivali broj ordinacije obiteljske liječnice da je priupitaju kako to da se susjeda dva kata ispod njih već cijepila, a mlađa je i s manje zdravstvenih tegoba, a oni nisu. Na listi su, prijavili se jesu, to je to. I onda se čudo dogodilo. Stiže poziv, njemu. AstraZeneca. Ono cjepivo kojeg drugi mahom neće, pa se našla doza za njega. Slučajno ili ne, cijepit će se isti dana kad i naša »Tri kralja«.
– Isti dana će te se cijepit’ ti i premijer, ministar zdravstva i predsjednik Sabora. To ne može biti slučajno, zeza starinu bliža rodbina.
Smijulji se, kao da mu nije mrsko što je u biranom društvu. A da sve bude bolje i trojica uglednika cijepit će se tom AstraZenecom, ne bi li pokazali narodu da se nema čega bojati, da je svako cjepivo učinkovito, i da to malo nus pojava što ih sa sobom cjepivo nosi, nosi i običan Andol ako ste takve nikakve sreće. Samo…
– Tko zna što su njim zapravo dali. Možda i piše da je ta AstraZeneca, ma što je unutra ‘ko zna, pomalo ravnodušno će starina.
Tri naša mudra čelnika cijepila su se pred budnim okom javnosti, pred kamerama i fotoaparatima. Zavrnuli su rukave, sa smiješkom primili cjepivo, pa odšetali dalje svojim poslovima. Tek je ministar zdravstva marno objašnjavao po milijunti put kako treba imati na umu kontekst kad se priča o nabavci cjepiva, kako je život i zdravlje građana njemu i njima najpreče, kako je svako cjepivo dobro, pa se nada da su i njih trojica svojim primjerom i nesebičnim primanjem AstraZenece u mišicu, potaknuli i druge da učine isto bez straha. Onaj naš 75 godišnjak cijepio se u velikoj sportskoj dvorani u društvu svojih vršnjaka, bez da ga je itko snimao. Bilo je, veli, lako i nimalo neugodno. Na što treba paziti nakon cijepljenja, koji bi eventualni simptomi mogli ukazivati na neželjeno nešto, nisu mu govorili. Nema se kad, tu je sve kao na traci i on to razumije.
Magični papirići
Razumio zato nije kako se to zasluži taj neki papirić s kojim je u sportsku dvoranu dolazio manji broj njegovih vršnjaka, pa su ih, valjda zbog toga što piše na papiriću, cijepili s cjepivima koja nisu AstraZeneca. Lako za njega, ali on bi nekako da mu supruga zasluži taj magičan papirić, pa da ga je manje strah da nešto ne krene po zlu. Ona je na priču od papirićima reagirala znatno oštrije. Kaže, nije to u redu i nije pošteno. Kaže, svi bi se trebali cijepiti istim cjepivom. Jest, malo daje na kolektivizam neki, ali, kad malo bolje promisli čovjek, da je cjepivo jedno možda bi i prigovora bilo manje. Da je jedno možda tinejdžerka ne bi kao iz rukava sipala podatke poput onog da su se sve tri bakine sestre cijepile različitim cjepivom, taman da mrvu krivo sada jedna drugu gledaju dok osluškuju čije je cjepivo dalo više rezultata ili, ne daj bože, nuspojava. Da je jedno, možda bi bilo manje – nepovjerenja. Jer, »tko zna čime su se njih trojica cijepili«.
Nije nama straha od cjepiva, koliko je straha od ljudi i njihovih loših namjera. I nije to nepovjerenje u državne institucije, ljude koji ih vode i ljude koji nas vode, nepovjerenje u sustav, ni isisano iz prsta, ni bez nekog povoda. Na izgradnji nepovjerenja na ovim se prostorima sustavno radi godinama.
Tko će vjerovati…
Ništa, tako, nema lakše nego biti nepovjerljiv prema recimo pravosudnom sustavu kad čovjek vidi kako mlađi brat Mamić uredno prelazi granicu da u susjednoj BiH posjeti starijeg brata Mamića, iako je, evo nema koji dan, pravomoćno osuđen. Nevjerica i što su mu dali da mirno ode i što se kući vratio. Ili, nevjerovanje dok gledaš kako stariji Mamić uređuje pravosuđe jer sve ima na svom, božeprosti, malenom sticku. Ili, igrokaza oko izbora suca Vrhovnog suda u kojem običan čovjek možda i ne može pohvatati sve konce, ali može naslutiti da svatko voli imati svog čovjek na vrhu Vrhovnog suda, zlu ne trebalo i svakoj neovisnosti usprkos. U koga imati povjerenje kad evo Predsjednik kaže da onaj Četvrti kanal javnog servisa ‘niti tko gleda, niti mu tko vjeruje’, pa ga još Yutelom krsti, a mi ga uredno, taj kanal, plaćamo da mu ne vjerujemo. Tko će vjerovat ičemu kad se znanstvenici krste međusobno nazivajući jedan duge šarlatanima. A gdje su još blagoglagoljiv saborski zastupnici, lokalni izbori i njima pripadajuća pusta obećanja, bankari, poslodavci, trgovci, susjedi, ma čak i rodbina pogotovo ona koja se cijepila Modernom. Povjerenja je nestalo i ne vidi se onaj tko će ga vratiti, zaslužiti. A dok je tako i ne čudi što sve brojnija biva družina koja vlastitu nemoć i neuspjeh liječi bizarnim neposluhom i vjerovanjem da je zemlja ravna i plosnata, a sudnji dan tu iza ugla.
Svakim danom više bivamo kao društvo zapušteniji, agresivniji, lošiji. Tri kralja, bilo koje da su vrste, morala bi i o tome povesti računa.
Uskrs na Zoomu
Dan nakon cijepljenja pred kamerama na Hrvatskom radiju gostovala je predsjednica Koordinacije obiteljske medicine Nataša Ban Toskić, pa kazala da između 30 i 50 posto pacijenata odbija cijepljenje AstraZenecom. Da sve bude posve u skladu s vremenom u kojem živimo i okolnostima koje smo skrojili, oni koji ne mogu dobiti željeno cjepivo uredno liječnicima prijete. Na društvenim mrežama bujaju iskustva raznih vrsta, od onih koji su se prijavili na famoznu i jedva djelatnu centralnu digitalnu platformu pa su zaslužili broj pedeset tisuća i neki, do onih koji su jednostavno nazvali svoje liječnike pa saznali da cjepiva ima koliko vam drago, ili pak onih čije su majke i očevi i dalje na čekanju koliko god da im je godina i kakvi god da su im medicinski kartoni.
Naš junak će drugu dozu dobiti najranije u lipnju. Hoće li se njegova bolje polovica dočepati željene ceduljice ne zna se. Još uvijek važu je li ima za uskršnjih blagdana okupiti obitelj preko Zooma ili riskirati pa da se uživo vide. Vjerovati u puku sreću jedino je u što se još ima kakvog takvog povjerenja.
Na kraju krajeva
Ima li itko od povjerenja!?
Siniša Pavić
28. ožujak 2021 08:48
Jurica Galoic/PIXSELL
Nije nama straha od cjepiva, koliko je straha od ljudi i njihovih loših namjera. I nije to nepovjerenje u državne institucije, ljude koji ih vode i ljude koji nas vode, nepovjerenje u sustav, ni isisano iz prsta, ni bez nekog povoda. Na izgradnji nepovjerenja na ovim se prostorima sustavno radi godinama
U njega godina 75, u plućima ono malo azbestoze bez koje u mirovinu ne ide radnik škvera, plus ono malo zaloga za budućnost što su ga dale cigarete prije nego ih je bacio niz cestu, pa još gdjekoja kriza u unutarnjim organima koja traži da se pazi redoslijed kojim se za dana piju tablete različitih oblika i boja.
U nje tek pola godine manje, nešto cjeloživotne muke s visokim tlakom i konstantna borba s venama i krvnim žilama što je ostavština svih tih godina provedenih na nogama za pultom robne kuće. Cijepili se, sve do jučer, nisu, baš kao da nisu pripadnici one treće životne dobi koja u skladu s godinama muku muče sa svojim zdravljem. Njemu takav razvoj situacije nije po volji, a njoj je, iako neće to javno priznati, u neku ruku i mrvu drago da sve te njene dileme koje cjepivo je najmanje opasno rješava zdravstveni sustav koji je zaboravio da ih ima.
Birano društvo
Nisu njih dvoje ni po čemu posebni, barem ne u ovoj situaciji do cijepljenja. Stali su u red i čekaju. Čak nisu ni višekratno nazivali broj ordinacije obiteljske liječnice da je priupitaju kako to da se susjeda dva kata ispod njih već cijepila, a mlađa je i s manje zdravstvenih tegoba, a oni nisu. Na listi su, prijavili se jesu, to je to. I onda se čudo dogodilo. Stiže poziv, njemu. AstraZeneca. Ono cjepivo kojeg drugi mahom neće, pa se našla doza za njega. Slučajno ili ne, cijepit će se isti dana kad i naša »Tri kralja«.
– Isti dana će te se cijepit’ ti i premijer, ministar zdravstva i predsjednik Sabora. To ne može biti slučajno, zeza starinu bliža rodbina.
Smijulji se, kao da mu nije mrsko što je u biranom društvu. A da sve bude bolje i trojica uglednika cijepit će se tom AstraZenecom, ne bi li pokazali narodu da se nema čega bojati, da je svako cjepivo učinkovito, i da to malo nus pojava što ih sa sobom cjepivo nosi, nosi i običan Andol ako ste takve nikakve sreće. Samo…
– Tko zna što su njim zapravo dali. Možda i piše da je ta AstraZeneca, ma što je unutra ‘ko zna, pomalo ravnodušno će starina.
Tri naša mudra čelnika cijepila su se pred budnim okom javnosti, pred kamerama i fotoaparatima. Zavrnuli su rukave, sa smiješkom primili cjepivo, pa odšetali dalje svojim poslovima. Tek je ministar zdravstva marno objašnjavao po milijunti put kako treba imati na umu kontekst kad se priča o nabavci cjepiva, kako je život i zdravlje građana njemu i njima najpreče, kako je svako cjepivo dobro, pa se nada da su i njih trojica svojim primjerom i nesebičnim primanjem AstraZenece u mišicu, potaknuli i druge da učine isto bez straha. Onaj naš 75 godišnjak cijepio se u velikoj sportskoj dvorani u društvu svojih vršnjaka, bez da ga je itko snimao. Bilo je, veli, lako i nimalo neugodno. Na što treba paziti nakon cijepljenja, koji bi eventualni simptomi mogli ukazivati na neželjeno nešto, nisu mu govorili. Nema se kad, tu je sve kao na traci i on to razumije.
Magični papirići
Razumio zato nije kako se to zasluži taj neki papirić s kojim je u sportsku dvoranu dolazio manji broj njegovih vršnjaka, pa su ih, valjda zbog toga što piše na papiriću, cijepili s cjepivima koja nisu AstraZeneca. Lako za njega, ali on bi nekako da mu supruga zasluži taj magičan papirić, pa da ga je manje strah da nešto ne krene po zlu. Ona je na priču od papirićima reagirala znatno oštrije. Kaže, nije to u redu i nije pošteno. Kaže, svi bi se trebali cijepiti istim cjepivom. Jest, malo daje na kolektivizam neki, ali, kad malo bolje promisli čovjek, da je cjepivo jedno možda bi i prigovora bilo manje. Da je jedno možda tinejdžerka ne bi kao iz rukava sipala podatke poput onog da su se sve tri bakine sestre cijepile različitim cjepivom, taman da mrvu krivo sada jedna drugu gledaju dok osluškuju čije je cjepivo dalo više rezultata ili, ne daj bože, nuspojava. Da je jedno, možda bi bilo manje – nepovjerenja. Jer, »tko zna čime su se njih trojica cijepili«.
Nije nama straha od cjepiva, koliko je straha od ljudi i njihovih loših namjera. I nije to nepovjerenje u državne institucije, ljude koji ih vode i ljude koji nas vode, nepovjerenje u sustav, ni isisano iz prsta, ni bez nekog povoda. Na izgradnji nepovjerenja na ovim se prostorima sustavno radi godinama.
Tko će vjerovati…
Ništa, tako, nema lakše nego biti nepovjerljiv prema recimo pravosudnom sustavu kad čovjek vidi kako mlađi brat Mamić uredno prelazi granicu da u susjednoj BiH posjeti starijeg brata Mamića, iako je, evo nema koji dan, pravomoćno osuđen. Nevjerica i što su mu dali da mirno ode i što se kući vratio. Ili, nevjerovanje dok gledaš kako stariji Mamić uređuje pravosuđe jer sve ima na svom, božeprosti, malenom sticku. Ili, igrokaza oko izbora suca Vrhovnog suda u kojem običan čovjek možda i ne može pohvatati sve konce, ali može naslutiti da svatko voli imati svog čovjek na vrhu Vrhovnog suda, zlu ne trebalo i svakoj neovisnosti usprkos. U koga imati povjerenje kad evo Predsjednik kaže da onaj Četvrti kanal javnog servisa ‘niti tko gleda, niti mu tko vjeruje’, pa ga još Yutelom krsti, a mi ga uredno, taj kanal, plaćamo da mu ne vjerujemo. Tko će vjerovat ičemu kad se znanstvenici krste međusobno nazivajući jedan duge šarlatanima. A gdje su još blagoglagoljiv saborski zastupnici, lokalni izbori i njima pripadajuća pusta obećanja, bankari, poslodavci, trgovci, susjedi, ma čak i rodbina pogotovo ona koja se cijepila Modernom. Povjerenja je nestalo i ne vidi se onaj tko će ga vratiti, zaslužiti. A dok je tako i ne čudi što sve brojnija biva družina koja vlastitu nemoć i neuspjeh liječi bizarnim neposluhom i vjerovanjem da je zemlja ravna i plosnata, a sudnji dan tu iza ugla.
Svakim danom više bivamo kao društvo zapušteniji, agresivniji, lošiji. Tri kralja, bilo koje da su vrste, morala bi i o tome povesti računa.
Uskrs na Zoomu
Dan nakon cijepljenja pred kamerama na Hrvatskom radiju gostovala je predsjednica Koordinacije obiteljske medicine Nataša Ban Toskić, pa kazala da između 30 i 50 posto pacijenata odbija cijepljenje AstraZenecom. Da sve bude posve u skladu s vremenom u kojem živimo i okolnostima koje smo skrojili, oni koji ne mogu dobiti željeno cjepivo uredno liječnicima prijete. Na društvenim mrežama bujaju iskustva raznih vrsta, od onih koji su se prijavili na famoznu i jedva djelatnu centralnu digitalnu platformu pa su zaslužili broj pedeset tisuća i neki, do onih koji su jednostavno nazvali svoje liječnike pa saznali da cjepiva ima koliko vam drago, ili pak onih čije su majke i očevi i dalje na čekanju koliko god da im je godina i kakvi god da su im medicinski kartoni.
Naš junak će drugu dozu dobiti najranije u lipnju. Hoće li se njegova bolje polovica dočepati željene ceduljice ne zna se. Još uvijek važu je li ima za uskršnjih blagdana okupiti obitelj preko Zooma ili riskirati pa da se uživo vide. Vjerovati u puku sreću jedino je u što se još ima kakvog takvog povjerenja.