Ako je suditi po prvim danima ove godine, bit’ će ona i luđa nego li je ona stara, nenormalna i nedavno okončana bila. Evo je i predsjedniku države Zoranu Milanoviću trebao tek koji dan nakon dočeka da provari što se pojelo i nastavi svoje vojevanje s Mariom Banožićem, bljedunjavim ministrom obrane tugaljiva pogleda koji kao da još uvijek ne zna što ga je snašlo.

Sad su u igri neka vozila, Bradley koji nije Cooper, američka roba za koju predsjednik navija, a ministar ih ne bi. Avioni, autići, milijuni neki uglavnom s jedne strane, a s druge tužna istina da ima svijeta što nam još uvijek u kontejnerima živi jer ne znamo ni kuću načetu potresom dignuti iz temelja, a da to ne bude komplicirano i obavijeno sumnjom da će tu netko nešto za svoje potrebe ušićariti. Predsjednik je u svakom slučaju najavio još jednu godinu aktivnog udaranja po svemu i svima, jer u njega, kako reče, nema želje da se ikom svidi, koliko god svakom čovjeku bilo drago da ga vole i obožavaju. Ona tvrda kohabitacija, koju nam obećaše premijer i predsjednik, i dalje će egzistirati, a to što ova rečenica više sliči na kratak sadržaj kakvog filma za odrasle, kriv je spomenuti dvojac.

​​Uglavnom, tako je nekako na domaćoj sceni u prvim danima 2022. Na svjetskoj sceni imamo Novaka Đokovića koji se ne bi cijepio, ali bi igrao tenis u zemljama u kojima bez cijepljenja nema mrdanja. Hoće li Nole postati novi idol antivaksera, pa i onih u nas, ili ipak neće, ostaje nam vidjeti. Na showbizz sceni kraljuje – Franjo Tuđman! Odnosno Kevin Spacey koji glumi našeg prvog hrvatskog predsjednika, ni manje ni više nego u filmu Jakova Sedlara. Čovjek koji je na svojoj rodnoj grudi optužen za seksualno uznemiravanje, sad će ‘uznemiriti’ sve koji vole lik i djelo prvog nam predsjednika. Ili neće!? Friga se glumcu, on je našao mjesto pod suncem gdje ga ne samo vole, nego će mu evo i oči opraviti u jednoj našoj uvaženoj poliklinici. Dakle, lijepo sve.

A kad su se teme i događaji tako posložili, ima li smisla pisati o nečem tako ‘minornom’ kao što je vlastito iskustvo s organizacijom koja se zove Hrvatski autoklub, pa još ako se priča odvila taman na Badnjak!? Uvijek je to tricky, pisati o vlastitim iskustvima, a opet i kao što kaže podmladak, moglo bi to biti zanimljivo svima koje su jednom u životu ojadile službe svih vrsta i boja, premda bi nam prvenstveno trebale biti na usluzi, kakvi god da jesmo. Elem, Badnjak je. Vrijeme očajno. Maleni automobil juri autocestom, ne bi li čim prije iz Zagreba došao na more, makar ovo »juri« treba shvatiti krajnje uvjetno. Veselo je u automobilu, zašto i ne bi bilo kad doma čeka bakalar, fritule, baka. Na pola puta, na benzinskoj stanici se pije kava. Mrzovolja u jedne od konobarica dala je, sad je jasno, naslutiti nevolju. Kad ti kavu daju u papirnatoj čaši, kad uz kavu ne dobiješ ni šećer ni žličicu, onda je jasno da tu nisu čista posla. Tako i bi. Sjedneš u automobil, kreneš dalje i nakon nekih desetak kilometara brisač jednostavno stane s radom! Pred očima nasta neprobojan kišni zid, taman da se ama ništa pred sobom ne vidi.

Panika je totalna dok se traži onaj zaustavni trak i moli svevišnjeg da se netko od jurećih automobila, kamiona i drugih čudesa u tebe ne zalijepi.

Kiša pljušti. Dalje nema bez brisača. Kako koji automobil kraj nas prođe, tako nas opako zaljulja. Isprava se činilo, bit će to samo dobra anegdota da se u starosti priča. Zovemo HAK. Članovi smo godinama, makar je onaj osnovni paket u igri. I iskustva su bila dobra. Kad god je gdje zapelo, ljubazna operaterka bi priupitala broj kartice, unijela sve u kompjutor, pa poslala ekipu da vidi može li se tu štogod. I dalo bi se uvijek učiniti nešto. Do ovaj put. Ovaj put s druge strane žice nije operaterka, nego muško kojeg jedva da išta od podataka zanima. Kaže, poslat će mehaničara iz najbližega grada da vidi što je, ali i upozorava kako kvar brisača ne ulazi u osnovni paket, već popravak trebati platiti.

Nema veze, samo neka čovjek dođe da vidi što je, velimo. Glas s druge strane na to kaže da će nas mehaničar nazvati, dati nam ponudu, pa da se dogovorimo. Prošle su, međutim, minute i minute, a da nitko ne zove. Zato opet zovemo HAK. Opet muški glas, sličan, makar tvrdi da je drugi. Zna on sve o slučaju. Kaže, sada će mehaničar, makar smo živjeli u uvjerenju da je odavno krenuo. U taj čas zove i mehaničar koji još uvijek krenuo nije i pita: »I što ćemo mi sad!? Kako vam ja mogu pomoći?« Kreće nova runda objašnjavanja koja vodi do toga da mehaničara na Badnjak nema da popravljaju posustale brisače, da nas on u najbolju ruku može negdje odšlepat, ali da će to sve koštati jer, pazi sad, mi nismo članovi HAK-a! Kako nismo, za Gospu blaženu!? Nismo jer je njemu tako kazao dispečer. Sad već i podmladak koluta očima, jer ne vjeruje onom što iz zvučnika mobitela izlazi. Evo opet dispečera kojem se evidentno više ne da ovim slučajem baviti. Nudi uzmi ili ostavi ponudu. Uzmi ili ostavi!? Ili ćemo mehaničara pa sve platiti, ili mu se možemo skinuti s telefona. To što smo članovi sto godina, ne vrijedi ništa i njega ne zanima. I nema tu objašnjenja, nema provjere članstva, nema želje da se pomogne, nema ljubaznosti, nema ničega. Drsko momče kaubojski sve sažima na onu ‘uzmi ili ostavi’. Jer, ‘čekaju oni koji trebaju ozbiljnu pomoć dok mu barabe s kvarnim brisačem uzimaju vrijeme’.

To, sudeći prema njegovoj procjeni, i nije kvar vrijedan pažnje, ako je kvar uopće, i zato ćemo sve platiti makar bili članovi. A firma za koju radi reklamira se kao ona koja garantira pomoć na cesti!? Dovoljno da ga, priznati valja, počastimo sočnom psovkom.

U međuvremenu na cestu je izašlo i narančasto vozilo HAC-a da nas upozori kako smo već sat vremena tu, a to je opasno. Pritom šeretski kazuju da je i bolje da nam nitko od HAK-ovih ljudi nije došao jer i nisu neki majstori, a onda nam još šeretskije savjetuju da se nekako dovučemo do prve benzinske, tamo kupimo spužvicu i lagano svako toliko turimo ruku kroz prozor i obrišemo malo šajbu da štogod vidimo.

Na koncu obećavaju pratnju koji kilometar niz cestu, a onda će i benzinska, a možda će i kiša jenjat, valjda. Opet se čujemo s mehaničarom. Čovjek se ispričava i ponavlja kako su mu iz dispečerskog centra kazali da nismo članovi HAK-a. Pa sada dolazi do totalnog ispaljenja, dovoljno velikog da se nazove glasnogovornika uvažene organizacije, pa da čovjek na Badnjak, uvelike ni kriv ni dužan, dobije sve što je realno trebalo stići bezobraznog momka iz dispečerskog centra ili, zašto ne, čelnog čovjeka HAK-a. Razgovor je počeo istinskim glasnogovorničkim trudom da se zaštiti firma koju predstavlja, a završio je priznanjem da je moguće da su momci krivo nešto razumjeli i sa spomenom one kako je pružanje pomoći na cesti ljudima u nevolji HAK-ovo poslanje, tko god da pomoć pita. Samo, sve je to odavno već bio razgovor od slatke vode. Povjerenje je bespovratno izgubljeno. Sreća je tek da je kiša stala. A to što ima svijeta koji ne dvoji kako nema problema u tome da se za kišnog dana na autputu vozi bez brisača, posebna je neka tema. Uglavnom, prvo je bilo za čupati kosu, onda je bila anegdota za pod bor. Koji dan kasnije podmladak je došao s pričom o automobilu koji je zbog kvara stao u zaustavni trak jedne slovenske autoceste. Vozač je izašao van nazvati pomoć, kad je veliki šleper pokupio njegovo vozilo. Vozač se spasio, njegov pas na stražnjem sjedalu nije.

Jedna ‘ljubav’ vozača i nazovi nacionalne udruge koja bi vozačima trebala biti na usluzi pukla je posve, i tu HAK-ova verzija spomenutog događaja ne bi promijenila ništa. Možda je kriv samo loš tajming, dizanje jutrom na lijevu nogu, a možda oni koji plaćaju osnovni paket i tako kreditiraju lijep život kojekakvih likova i nisu nego pikzibneri koje ne treba žaliti kad ostanu nasred ceste. Kraj Đokovića što igra antivaksera, Spaceyja što glumi Tuđmana, momaka što se čerupaju zbog vojnih autića, tko bi se i zamarao tim da itko valjano radi svoj posao. Vozit će se ovako i onako, vozit će ova zemlje i dalje na autopilotu bez straha da su možda neke krive koordinate ukucane u računalo. Globalno je nama uvijek bilo napeto, lokalno će se za sav taj sitnozubni svijet pobrinuti – dispečer.