Podosta je tih nekih stvari u životu o kojima čovjek ne razmišlja dok mu ne pokucaju na vrata. Na stranu velike nevolje o kojima i ne treba razmišljati da ih se ne prizove, ili pak kojekakva moralna posrnuća pogotovo ako ste deklarativno pravovjeran Hrvata katolik, već one neke obične stvari koje život nosi kad vozi po redu vožnje poput, recimo, mature i završetka srednjoškolskog školovanja vašeg potomka.

Godinama u svibnju u Dnevnicima gledate tu mladost kako divlja ulicama gradova, kako se posipa brašnom i baca u fontane, kako vuče naokolo plastične boce piva i kanistre loša vina, ako već ne pleše quadrillu, taj prastari naš običaj, i pritom vas se sve to savršeno ne tiče, sve dok u vlastitom dnevnom boravku ne naletite na još uvijek dijete u išaranoj majici što u rukama drži pištolj na vodu koji ste joj dan ranije morali kupiti. Maturanti i maturantice! Ajme i kuku i samo da se u zoru na dan norijade kući vrate živi i zdravi.

A kako vrijeme sporo prolazi dok se čeka da se potomstvo kući vrati iz ludog i nezaboravnog provoda u koji je otišlo tko zna zašto uvjereno da je baš ta divlja noć potvrda ulaska u zrelost, a ne onaj dan kada više neće imati zašto žicati pare od roditelja, na pameti je štošta, zašto ne i Tomislav Ivić. E, da Tomislav Ivić, nogometni trener kojeg je onomad Le Gazzetta dello Sport proglasila najuspješnijim nogometnim trenerom u povijesti. Filmska je to priča zapravo i da je ovo Amerika, k’o što nije, garant bi na onom njihovom ESPN-u odavno bilo snimljeno mali milijun dokumentaraca na temu nesumnjiva genija. Ali, bit će da je nama bilo dovoljno snimiti gdjekoji film o jednom drugom bravaru po struci koji se vinuo do nebesa. Šteta, jer svega je tu, i titula, i svjetskih klubova, i znanja jedno pet-šest svjetskih jezika, i reprezentacije.

No, za ovu prigodu od norijade na pameti je Ivićeva epizoda u Ajaxu, onom nizozemskom, amsterdamskom u kojem je zaorao brazdu iz koje su se godinama poslije rađali prvaci. Otac totalnog nogometa Rinus Michels dolazi u Split tisuću devetsto sedamdeset i neke samo da bi izbliza vidio što to radi Ivić sa svojom omladinskom školom. Otac totalnog nogometa dolazi po svoga nasljednika, a to je bome bilo veliko. I dobiva što je htio, dobiva Ajax koji će Ivić napuniti Ajaxovom djecom, onako kako je i u Splitu na noge digao generaciju koja je godinama bila neprikosnovena. Mudri Nizozemac je znao da takvog doma nema, pa je došao po njega, eto, k nama. I onako kako je Split za oca totalnog nogomete Split bio izvorište sreće, tako je danas za svu tu našu mladost centar svijeta baš Nizozemska!

E da, lako je nemati pojma dok vam tematika ne zakuca na vrata. Tko bi inače znao da će masa te golobrade djece odmah po završetku srednjoškolskog školovanja pohitati baš na tlo te ravne europske države na obali Sjevernog mora znanoj po klompama, tulipanima, vjetrenjačama i slobodnom gradu koji se ne zove Knin nego Amsterdam. Baš tamo će mladost na studij ako ikako može, pa makar studirali i tu sadnju tulipana od koje kad se kući vrate, ako se uopće vrate, baš nikakve koristi neće imati s obzirom na to da mi još ni krumpir nismo naučili saditi tako da nam je proizvodnja dostatna. Nemate tako pojma da se na studije u Nizozemskoj poprilično lako upada i da se to obaviti da iz udobnosti vlastita doma. Nemate pojma da postoje u nas i ozbiljni mali poduzetnici, ozbiljni agenti koji će za relativno male novce obaviti sve formalnosti umjesto vas ne bi li vaše čedo studiralo u bijelom svijetu. Nemate pojma da je sa stanovanjem mrvu frka, ali se da odigrati najbrži prst pa tako zaslužiti pristojnu sobu u domovima koja košta koliko i podstanarstvo u hrvatskim sveučilišnim centrima.

Nemate pojma da tamo mladost potiču da uz studij radi štogod, pa tako preživi lakše te studentske dane. A nemate pojam ni da oko vas sve ovo vrijeme šetaju skrbni roditelji koji na projektu slanja svoje djece što dalje odavde marno rade već godinu i pol do dvije, jer su u projekt krenuli taman negdje na polovici srednje im škole. Nema pritom veze radi li se o imućnom svijetu pa još s iskaznicom prave stranke, ili pripadnicima srednje neke klase koja je na umoru. Vadi se iz čarapa sve što se ima, šalje potomstvo van da jezike uči, ili jednostavno pušta da samo nađe put ka sreći tamo gdje nema uspona ni padova već sve, kako rekosmo, ravno neko tlo.

Pobjeći se čini važno, a Nizozemska kao da je to prepoznala, baš onako kako je onomad Ivića prepoznao otac totalnog nogometa. Vrata nizozemskog školstva otvorila su se širom i za našu mladež, pa će neki studij završiti a neki neće, a onda će oni ponajbolji možda u Nizozemskoj i ostati da bi tamo vraćali zajednici dug. Oca i majku gledat će preko skypea, ali mala je to žrtva za pristojno znanje i poslovanje. I to će biti to. Nizozemcima će se uglavnom trud isplatiti. Našem školstvu, našoj državi ionako je svejedno i tko ostaje, i tko odlazi, i tko je kakav kadar, i tko je za što sposoban, i što sve to zajedno znači za budućnost svih nas.

Svašta, eto, čovjeku može pasti na pamet dok na malim ekranima zadivljen gleda tu quadrillu, taj vjekovni naš običaj. Svjestan je on pritom da nisu svi motivi za iskrcavanje na obale uz Sjeverno more isti, ali ta potreba da se ode van mora imati neki, štono bi se reklo, opći nazivnik.

A onda krajičkom uha ili oka slušaš i vidiš kako ravnatelj KBC-a Zagreb Ante Ćorušić u kameru govori da nema ništa loše kad izvadiš pacijentici krivi jajnik, pa čitaš kako je davno Feral Tribune pisao kako je isti taj liječnik ostavio pacijentici u trbuhu gazu, pa vidiš da su ga se dohvatili i tjednici i portali u isto vrijeme objavivši kako je onomad, navodno, vitlao pištoljem pred vlastitom djecom dobrano pod gasom. No, u svemu tome njegova matična stranka, jer Ćorušić je predsjednik HDZ-ova odbora za zdravstvo i onomad umalo pa ministar zdravstva, ne vidi ama nikakvog razloga da Ćorušiću ijedna dlaka padne s glave. Razlog je posve prozaične naravi, taj što svakog svoga važnog člana stranka ovaj trenutak treba. Kažu glasovi iz samog HDZ-a da je ključan stranački sabor u lipnju, da valja u miru izabrati željeno Predsjedništvo, da predsjedniku stranke ne trebaju tenzije koje će mu pokvariti planove. Kažu da zato reakcija iz Vlade nema vezano za Ćorušića, jer bi svaka polemika mogla pogoršati odnose aktualnog vrha HDZ-a s onom desnijom, konzervativnijom stranačkom strujom. Elem, sve je računica, samo gola računica zbog koje sve prolazi i jajnici, i gaze, i pištolji. Sve je računica i svi su tu tek stranačko tijelo i biračko tijelo, taman da se ona parolaška popu pop, a bobu bob nikada ne ostvari već ostane što u nas i jest, tek mit i ništa više. Pop je stranački jedan i Bob je jedino Rock, taman da tu sreće nema. I zato nema reakcije ni kad su stvari, čini se, kristalno jasne, nema jer se važe koliko će nam posrnuli drugovi možda sutra trebati. Računica, gola računica, a dok se računa, sve ode u – Nizozemsku.

Dok prolazi svibanj, ključan je, sada znamo, lipanj. Na putu do mitskog sijela vladajuće stranke, tu negdje uz dan od norijade, stisnuo se i Dan državnosti. Na Dan državnosti ne pleše se quadrilla, na Dan državnosti Vladimir Šeks i opet objašnjava što to zapravo 30. svibnja obilježavamo. Narod je pak, spojio dva tri dana blagdana, ako nije te sreće da doma ima maturanta ili maturanticu pred kojima je završni krug pakla prije nego još mrvu ozbiljnije krenu u život.

Pred njihovim roditeljima je ili ulaganje u opremu koja će im omogućiti da se za studiranja bolje vide i čuju na više stotina kilometara razdaljine, ili daljnje razbijanje glava ne bi li se dokučilo što to Nizozemska ima a mi nemamo, ako već grižnja savjesti nije u pitanju jer je dijete odlučilo studirati kod kuće. A možda se, tko zna, samo povijest ponavlja. Možda je samo opet došlo vrijeme da neki Ivić ode u zemlju tulipana ne bi li je učinio boljom, pa da se par desetaka godina kasnije imamo čemu diviti i koga spominjati dok pod prozorom zvižde neki naši novi maturanti.