Ukucate li u kakvu tražilicu »jedna, jedina Hrvatska« mogla bi vas iznenaditi oskudna ponuda čudesa vezanih uz spomenuti pojam, iliti složenicu. Ponuda je oskudna, a tema ne može biti veća i svetija, no valjda to tako i bude kad se ukuca neupitna istina. Ponudit će Google jedva štogod, recimo monografiju »Jedna, jedina Hrvatska«, a onda i pjesmu »Jedna, jedina Hrvatska« i to u izvođenju grupe znakovita imena Happiness. »Obišla sam pola svita, i čeznula iz daleka, mislila sam kad se vratim, da sve moje na me čeka…«, pjeva Happiness uz refrenski zaključak da vječno će živjet voljena, na svitu jedna, jedina Hrvatska.

Elem, lako je biti zbunjen, jer logično je bilo očekivati više od pjesme i monografije, ali kad malo bolje čovjek promisli i nemamo se čemu čuditi. Zapravo, ne treba vam se ni misliti ništa ako imate prijatelja nalik dobrom starom Ivanu, čovjeku koji pamti i dalje od stoljeća sedmoga. Ne zaboravlja Ivan te sitne finese što kriju velike istine te podsjeća: »Nije jedna Hrvatska, već su, u najmanju ruku, dvije!« Tu je, uostalom zadnjih dana, cijeli naš državni vrh da nas na to podsjeti, na dvije Hrvatske, a obje lijepe. Pače, tema je takva da ima dana kad su čak i premijer i predsjednik gotovo na istoj liniji.

Evo nekidan premijer u Lici i naslovi na portalima koji kažu: »Plenković u Lici o dvije Hrvatske«. I stvarno, najprije je to jutro ministar Bačić govorio na televiziji o dvije Hrvatske, da bi onda i premijer potvrdio kako je jedna ona koja diže standard građana i druga koja stiže od jalove Hrvatske koja pokazuje da je sve krivo. Pritom je ovoj drugoj poručio, da ne bi bilo zabune, »look at the numbers«. »Brojke vam sve govore, samo ih pogledajte«, reče jedna Hrvatska drugoj. Začudo ili baš naprotiv, predsjednik države, isti taj dan, zajahao je isti taj val, ili skoro isti. Jer i on vidi dvije Hrvatske, samo što je po njemu jedna ona koja se nekako batrga dok je druga, ni manje ni više, nego ona razbojnička. Predsjednik k’o predsjednik ni ovaj put nije imao potrebu specificirati išta, taman da se svatko može uhvatiti za što hoće i naći gdje god hoće, ali da i on vidi dvije, bome vidi. Sve je to Ivanu dalo na svojevrsni povratak u budućnost.

»Dvije Hrvatske. Vrlo zgodna sintagma hrvatskog predizborja. Ali i trajni hrvatski politički narativ. Od uspostave državne samostalnosti naši vlastodršci stalno pričaju o dvije Hrvatske. Tuđman je, recimo, drugu Hrvatsku vidio u onima koji traže povratak Dinama. »Što da im vratim? Jugoslaviju, Srbiju, Pančevo? To su ovi iz oporbe koji ne znaju što znači imati vlastitu državu, par budala, dali im po sto maraka da viču na stadionu«. Tako je govorio onaj koji je utemeljio Prvu Hrvatsku. Ivica Račan govorio je, pak, o realnoj Hrvatskoj koja je izašla iz međunarodne izolacije i ekonomski, polako ali sigurno, ide naprijed i medijskoj Hrvatskoj koja sve to ne vidi i osporava. Sanader je, pak, otišao korak dalje. Osobno je, u nekom svom povijesnom dijalektičnom materijalizmu, utjelovio dvije Hrvatske – jednu koja na splitskoj Rivi bučno zaziva rušenje legitimne vlasti zbog suradnje s Haškim sudom i druge koja sklapa sporazum sa SDSS-om i Haškom sudu izručuje najpoznatijeg hrvatskog haškog bjegunca. Zoran Milanović je, načitan kakav već je, u doba kad bi premijer jednu Hrvatsku prepoznavao u »dubokoj«, a onu drugu u »slučajnoj državi«. Tomislav Karamarko se resetirao na stare ideološke postavke. Onomad je na stranačkom skupu prozvao one »koje Hrvatsku nisu 1991. htjeli, a ne žele je ni danas«, suprotstavljajući im one koji »Hrvatsku vole«, a »to smo mi«, a »mi smo – HDZ«. I eto nam sada Plenkovića i njegove dvije Hrvatske, eto ga kako opisuje puni krug narativa koji, poput psa, stalno hvata vlastiti rep.

Neka nam živi vječna Hrvatska! I prva! I druga!«

Ovako zbori Ivan i jamačno nije jedini koji se prisjetio hrvatskog epa o dvije Hrvatske od kojih se samo ona jedan jedina ljubi. Dalo bi se, da je pročeprkati i malo dalje od samostalnosti sigurno naći još kojeg hrvatskog vlastodršca koji je vidio dvostruko. Štoviše uopće nije teško zamisliti kako su se još u stoljeću sedmom, čim su došli na ove bogom dane prostore, Hrvati preventivno i vizionarski podijelili na dvije kneževine. Samo, stvari u praksi nisu ni malo jednostavne kako se čine, već baš naprotiv znaju biti posve zakukuljene.

U Osijeku je buknuo požar kakvog puk županije osječko-baranjske ne pamti i kamo sreće da ga nikada nije imao prilike ni zapamtiti. Grad je bukvalno prekrio gusti crni dim, ljudi su u pet sati ujutro dobili obavijest da zatvori prozore i nikuda ne izlaze, svaka fotografija na društvenim mrežama nalikovala je kakvom skupom setu filma katastrofe jer za nevjerovati je da se išta takvoga zbilja može dogoditi. No, dogodilo se, a kako suza neće nego na oko, buknulo je u krugu tvrtke Drava International, tamo gdje se skladišti plastični otpad. Tri vatrogasca su za gašenja ozlijeđena, jedan teško. I kad se sve ugasi, ostat će tko zna do kada zagađeno tlo, povrtnjaci, njive, vrtovi. A to što su praktički u krugu tvrtke, u tko zna kakvim uvjetima, živjeli radnici iz Nepala, posebna je priča o nama potpuno nespremnima za priljev strane radne snage. Ekološka katastrofa zadesila je Osijek i okolicu. Župan osječko-baranjski Ivan Anušić s pravom je bio ljutit, ako ne i gnjevan. Ljutnju nije krio ni za svog javljanja u RTL Direkt. Sve što je rekao bilo mu je na mjestu, i to što je mnoge institucije prozvao bilo je s pravom, i sve bi bilo u redu da i taj njegov bijes nije potvrdio zapravo žalosnu činjenicu da nije jedna Hrvatska, već su najmanje dvije, ako ne i više njih.

Koja je, naime, Hrvatska koja je, kako reče Anušić, dozvolila da se »ovo 20 godina taloži«!? Na koga misli kada kaže da se tu radi o klasičnoj zlouporabi, neradu i neaktivnosti onih koji su trebali odlagalište kontrolirati i sprječavati sve kad su ranije upozorenja stizala? Pita se čovjek i čiji su i kako delegirani Inspektorat, DORH, policija i tko zna tko sve ne koje je spomenuo župan, s pravom dakako. Ne griješi on ni kad kaže da je konačno vrijeme da svatko počne raditi svoj posao kako treba da do havarija ne dolazi, a u pravu je i kad upire prstom u službe koje svoje ne rade ima 20 godina.

Šteta je jedino što posve amnestira HDZ, jer u 20 godina bilo je i HDZ-a na čelnim mjestima važnih institucija, ali bit će da misli na aktualni HDZ. I kada ga voditeljica pita smatra li da se do sada nije radilo po zakonu i pravilu, župan reče: »Da se radilo po zakonu i pravilu, ovdje ne bi bilo pola milijuna tona bačene plastike iz koje raste korov i trava. Ne bi ovdje bilo ovakvog požara jer je 20 tisuća kubika samo po zakonu koliko se moglo skladištiti, a ovdje je bilo pola milijuna.« Pokazao je Anušić da je možda i najsrčaniji HDZ-ovac od svih, ne libeći se pred kamerom sasuti sve što mu je na duši bez ikakva cifranja i kalkulacija. Samo, i ta otvorenost je pokazala da priča o dvije Hrvatske nije samo hrvatski narativ za izbore.

Priča o dvije Hrvatske je i priča o sustavnom amnestiranju godinama zidanog stanja, onog u kojem se jednima daje da ne rade svoj posao po pravilima i propisima pa ih se još časti beneficijama, dok se drugi trude raditi sve kako treba i evo ih tavore pri dnu hranidbenog lanca. Pitanje je samo kojoj su Hrvatskoj zaslužili pripadati ovi što karijeru grade na javašluku i fušeraju.

Župan Anušić s malih ekrana je zazvao forenzičare da dođu u Osijek i otkriju zašto je požar planuo, da ga nije neko i namjerno podmetnuo, a onda da se odgovorni kazne. Sumnjati u »sretan« CSI rasplet, a pogotovo u kažnjavanje odgovornih, ipak je, na žalost, igra na sigurno. Tako to bude u zemljama koje su zapravo dvije. Ivan veli, nije to ništa ni nepoznato ni od jučer. A onda citira španjolskog književnika što se zove Antonio Machado koji početkom prošlog stoljeće pjesmom reče: »Već ima jedan Španjolac koji hoće živjeti i živjeti počinje, između jedne Španjolske koja umire i druge koja zijeva./ Španjolčiću koji dolaziš na svijet, neka te čuva Bog. Jedna od dvije Španjolske zaledit će ti srce.«