Siniša Pavić

Dubok trag jedne tenisice  

Siniša Pavić

Tenisica nova a napravljena tako da izgleda staro, tenisica u kojoj su pravi košarkaši igrali košarku dok je košarka još bila momčadski neki sport, adidaske koje smo k’o klinci žarko željeli a nikad nismo imali za njih para, tenisica kojoj sa strane, tamo gdje je ona ispupčena kost od zgloba, piše – Jugoplastika!

placeholder


Nije Babik baš Kožo Dežulovićev da nazove u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, metode su u njega druge, ali sličnosti tu definitivno ima. Jer i on je uporan i dosljedan u tome da iz dana u dan šalje naokolo obavijesti o onom što je njemu srcu drago i što je, nema sumnje, bjelosvjetski bitno.


​Za onog nesretnog lockdowna svako jutro je zorom slao video izvještaj s praznih gradskih ulica, nikad nije prestao dijeliti naokolo bizarne tekstove i lica iz dnevnog tiska, te sitnice preko kojih nepažljivi čitatelj u pravilu pređe jer ne zna da se i u tekstu osmrtnica katkad skriva pravo biserje, dok u zadnje vrijeme, uz sve spomenuto, marno šalje obavijesti o aktualnom stanju na terenu omiljenih mu sportskih klubova, mahom onih koji baštine svijetlu prošlost a žive aktualno sivilo, uvjeren da će bolji dana doći skoro, da su tu negdje iza ugla. Nema tako dugo da je poslao sličicu na kojoj je obavijest da nam voljeni košarkaški klub slavi punih 75 godina od osnutka.


A onda je evo, nema koji dan, poslao fotografiju što govori više od mali milijun riječi. Na njoj tenisica nova a napravljena tako da izgleda staro, na njoj tenisica što u kojoj su pravi košarkaši igrali košarku dok je košarka još bila momčadski neki sport, na njoj adidaske koje smo k’o klinci žarko željeli a nikad nismo imali za njih para, na njoj tenisica kojoj sa strane, tamo gdje je ona ispupčena kost od zgloba, piše – Jugoplastika!


Počast tvornici




Nije prošlo dugo da se priča planetarno proširi i da društvene mreže preplave oni koji bi da na toj nekoj nagradnoj igri zasluže svoj broj raritetnih tenisica u kojima se ne leti toliko u vis na zakucavanje, koliko se leti u bolju prošlost. Priča je znana, ta o trostrukim prvacima Europe, momčadi u kojoj su stasali i Rađa i Kukoč, o ekipi u žutom kakve više svijet vidjeti i neće. Manje je zato znano, jer iz ove današnje perspektive zvuči posve nemoguće, da je običan klinac s ceste zaljubljen u basket u to strašno doba lako mogao doći u priliku da na istom parketu po kojem su gazili bogovi košarke i sam gazi, pa još tako da ga sudac zbog one dvije trice, zabijene tad i nikad više, i pohvali. Prvenstvo srednjih škola, a njih dvojica najboljih prijatelja jedan kontra drugog na mitskom parketu! O kakav je to bio megdan i kakva je to samo danas slamčica spasa za koju se hvataju pedesetgodišnjaci kad im se sve oko njih učini krajnje besmisleno. Zbog parketa im se čini da se ipak isplatilo.


Nego, tenisice… Tenisice k’o tenisice su sjajne, iako cijela kampanja poznatog lanca sportske opreme za kojeg su napravljena i ne bila najpametnija na svijetu. Ajde što se ekskluzivnom verzijom Adidas Forum High slavi, kako kažu, nepogrešiva košarkaška kultura Balkana, ali brate da se sve to pokrije naslovom »Ćevape & Fries« to je najblaže rečeno i šlampavo i krivo. No, tako smo se, valjda, odavno »brendirali«, pa će nam trebati godina i pameti da uvjerimo svijet kako odavno nisu ćevapčići u igri. Ono drugo i važnije jest da su tenisice odale počast ne samo klubu nego i tvornici Jugoplastika koja je na milijune artikala proizvodila onomad za Adidas i za ono tzv. istočno tržište. Za Adidas torbe i tenisice, a za svjetske automobilske divove, od Citroena i Renaulta do Fiata i Volkswagena, sva plastika automobilu potrebna. Knjige kažu da je u najboljim danima Jugoplastika zapošljavala 13.000 radnika/ca, imala 180 trgovina i proizvodila preko 3200 proizvoda. »Marka za čitavu porodicu«, to je bila krilatica.


Svjedoci i uspomene


​Samo, ne trebaju knjige, kad ima živih i svjedoka i uspomena. Stari u škveru, mati u Primi, tete u Jugoplastici. Fešta kad je porinuće, ponos kad te u Primi svi znaju, veselje kad tetak Iva dođe s novim Adidas tenisicama. Istinabog, one plišane bi ostavile boju na čarapama, a one klasične bijele s crnim prugama bile su tvrde k’o kamen, ali trčalo se s njima, letjelo se s njima i dok su se sanjale one neke visoke u kojima pravi košarkaši koševe daju i igraju košarku, u to doba momčadski neki sport. Jest pamti se Jugoplastika, kako ona koja je s Vučicom padala pa se dizala iz druge lige da bi bila trostruki prvak Europe, tako i ona kapija kombinata koja bi se otvorila u rano popodne da bi na stotine, mahom radnica, krenulo kućama zadovoljno da rade, da zarađuju, da ne ovise ni kome, da stignu i djecu odgajati i zabaviti se, da su važan kotačić društva kao takvog. Daleko od toga da briga nije bilo, da je u kombinatu bilo sve po pravilima službe, da nije bilo protežiranih koji su se na listama za stanove penjali brže i onih koji su tko zna zašto u bušti na kraju mjeseca primali više.


Ali, radilo se i veselilo tenisicama što su em išle u bijeli svijet, em služile dobro da se u njima golovi zabijaju po betonu gradskih igrališta. Zato je nekako slika tenisica na kojima piše Jugoplastika tako važna, jer tjera dalje od slike Dorona Jamchija koji gađa, ma ne pogađa, tricu iz kuta parketa u maloj dvorani na Gripama. Tjera do nekih vremena koja su bila bezbrižnija jer se radilo i jer se taj rad i cijenio. Činilo se lako biti velik, a opet valjane mjere koja te neće natjerati da se zaneseš i sve upropastiš. »Vašoj torbi zna se ime«, kazivao je marketinški slogan. I to je bilo dovoljno.


Moglo bi opet…


Nije Babik baš Kožo Dežulovićev da nazove u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, metode su u njega druge, ali sličnosti tu definitivno ima. Jer i on je uporan u dosljedan u tome da iz dana u dan šalje naokolo obavijesti o onom što je njemu srcu drago i što je, nama sumnje, bjelosvjetski bitno. Zadnje vrijeme šalje izvještaje s utakmica KK Split, pa uskrsnuće posrnulog talijanskog diva »Milana« na krilima »Balkanca« Zlatana, a bome i »Croatia« iz Zmijavaca igra ovu sezonu kao onomad kad se zvala isto k’o vino – Kujundžuša.


​Nije pri tom on nesvjestan da su vremena druga i da se unatrag nema smisla previše vraćati, ali ima stvari koje bi bile i dobre i bolje da su kao nekad. Pa kad premijer hoda pogonima vukovarskog Borova, misli lete daleko daleko u vrijeme kada je kombinat osnovan i u vrijeme kad je radio punom parom i u vrijeme kad su Borovo cipele bile naš Bata. Možda bi moglo opet tako nekako i možda bi to bilo važnije od silnih simbola, širokopojasnih gesti, obećanja. Nema kraja koji svoj kombinat ne ište, samo nema nikoga da stvari pomakne s mrtve točke, možda i zbog straha od trliša, ili mase u trlišima.


​Zato je draga činjenica da je svjetski gigant izbacio tenisice što se zovu Jugoplastika usprkos besmislenom spomenu ćevapčića pa još s krumpirom umjesto recimo s kajmakom i ajvarom. Draga zbog dana kad se ovdje u nas igrala najbolja košarka na svijetu, ali draga i zbog dana kad se doma s posla išlo s osmijehom na licu. Ne čini se tako strašno nemoguće, a opet čini se da nikada više neće. Bit’ će samo, s vremena na vrijeme, nekih novih tenisica da se za njih hvatamo.