Ima metropola, a bit’ će i svaki veći naš grad, nešto što se zove pothodnik. Putevi u centar, pogotovo ako dolazite u centar gradskim autobusom, vode kroz pothodnik. Putevi s posla doma, pogotovo ako doma idete gradskim autobusom, vode kroz pothodnik. Kroz pothodnik žure ljudi svih vrsta, u pothodniku su i prosjaci i bogatuni, na dnu pothodnika su ulični svirači, pothodnikom šeta pripadnik zaštitarske tvrtke koji tu valjda radi od stoljeća sedmoga. Nekada davno pothodnik je bio čudo u kojem su nikli prvi kiosci brze hrane, trgovine blještavih izloga i kavane za noćobdije, pa se u pothodnik u šetnju išlo. Danas je pothodnik najčešće tek dugačak hodnik kroz koji treba brzo proći, ako niste ulični svirač ili onaj što nudi novi broj »Uličnih svjetiljki«. Ocvao je nekako, ali i dalje se dade, možda baš zbog toga, kazati kako se slika našeg stanja najjasnije u pothodniku vidi. Tamo je sve. I najčešće te tjera da produžiš korak, ako te ne navabi koja od pekarnica, ili na tren ne zaustavi potreba da uplatiš s jednim eurom dobitni listić i kući odeš kao milijunaš. A kad je tako, onda je logično da pothodnik ima i zahod, onaj javni.

Javni, besplatni na jednom je kraju ‘tunela’. Vrijedne djelatnice čine sve da bude pristojan, ali kadikad se teško boriti sa svom tom silom ljudstva kojem je baš u pothodniku došla sila. A čim je javno eto ti onih što ne dvoje da se tu možeš ponašati kao kod svoje kuće, nemarno skroz. Ali, ima pothodnik i zahod na podzemnoj etaži. Računaš da malo ljudi za to zna, da im se ne da gubiti vrijeme na silazak, ali i računaš bit’ će dolje u podzemlju zericu intimnije, ugodnije. I stvarno, pred objektom nikog dok vrijedna čistačica čisti ionako blistav pod. Kreneš da ćeš unutra, a onda ti nestade smiješka na licu kad zapneš za neprirodno velik automat. A poviše njega lijepo piše – korištenje WC-a 50 centi!

Bila potreba velika ili mala valja vam, eto, platiti 50 centi. Da ne bi bilo zabune, piše i to da je 50 centi isto što i 3,77 kuna. Svih mu bubnjeva Darkwooda! Nije ni čudo da nitko tu ne piša. Em je malo dalje niz pothodnik mukte, em usput za 50 centi kupiš, recimo, male slance. Za koga je uopće taj wc!? Za očajnike koje tek koja sekunda dijeli od katastrofe i ni za kog više. Zato je naš junak produžio dalje. Stisnut će se, zabaviti slancem, suzdržati se, na užas mjehura, ako treba i do kuće. K vragu, ako je odustao od ideje da u korizmi za svaku izrečenu psovku baci 20 centi u škrabicu, shvativši da bi ga to brzo dovelo do bankrota, naravno da za malu nuždu neće dati novca više nego bi ga dao za dvije i po psovke. Samo, što je to, gdje to vodi!? Uf, da je biti Vojko V pa znati sve opjevati! Zapravo, evo je majstor tako nešto slično i opjevao na novom albumu »Dvojko« u pjesmi »Nikoliko« kad se pita: »Čekaj malo, šta je sve ovo? (šta je ovo) di ovo ide?«

Vojko V. Moraš znati za čovjeka kako god okreneš, volio to što radi ili ne. Bruka bi, recimo, bila da sjedneš nasuprot lovca u »Potjeri« pa ne znaš tko je onaj čije rime i predsjednik Sabora Gordan Jandroković citira. Ako je čovjek još bolje sreće, neće se navuć’ na to što prva glava Sabora citira, već će ga pomladak navuć’ na bezvremenski klasik Dječaka »Miris« onaj što pjeva o tom kako je lijepo kad joj iz usta miriše. Zapravo, lijepo je da svima iz usta miriše dok su lancuni oprani, makar žvaka tu bila presudna. Uglavnom, ne možeš ne znati da ima Vojka, a sve se čini neće se moći zaobići ni ovo o čemu zbori u svom drugom solu albumu »Dvojko«. U Jutarnjem listu majstor glazbene kritike Aleksandar Dragaš piše o »Dvojku«. Čitaš u kavani, ali do vraga i bestraga, zaboraviš slikati tekst da ga možeš i doma čitat’, pa po putu sve zaboraviš. Pa ti internetsko izdanje traži da se pretplatiš ako misliš čitati što piše. Pa ti se ne da jer je skuplje nego pišanje u pothodniku. Pa se samo spominješ kroz maglu kako Dragaš piše da se splitski reper promovirao u osobu koja nadilazi hip-hop i postaje »opće dobro« (popularne) kulture i (javnog) života u Hrvata. Pametno je autor osvrta stavio ovo popularne i javnog u zagrade, jer Vojko V uistinu jest kroničar kompletna života, svoga prije svega, a onda i naših. Ali, za razliku od nas koji smo zagledani u zemlju dok kroz živote gazimo, ovaj lik gleda oko sebe i onda sklapa rime koje nisu ni ljute, ni bijesne, ni kuknjava, već su i živa istina i posvemašnje olakšanje.

Na albumu i epski uradak »Tour Life«. Uradak te dužine valjda nije na ovim prostorima napisan od »Smrti Smail-age Čangića«. Kažu oni koji znaju da Vojko tako radi na koncertima, da izađe na pozornicu pa repe na slobodnu temu. Više se u ovom uratku nauči o gradovima Lijepe Naše i mentalitetu njegova puka, nego iz svih mogućih prospekata turističke zajednice. MC Vojko pita: »Šta je iduće?« DJ Zenza kaže ime grada u kojem im je nastupiti, recimo Šibenik. Vojko na to krene ‘iz glave’: !Prije dva tjedna šetam se po Splitu/ Iz Šibenika zovu da karte slabo idu/ 130 kuna karta ako sam dobro shvatia/ Brate ne bi sam za sebe toliko platia/ Al baš je lipa tvrđava Svetoga Mihovila/Priko zida vide se nautička plovila.«

Ona što se zove »Saborska penzija« sublimira sve dojmove s kojima se kući vrati đak kojeg je ambiciozna profesorica odvela da vidi kako parlamentarizam funkcionira iznutra. Tko uostalom ne bi želio ‘saborsku penziju da skine s ramena tenziju’ i tko to želi ‘tešku egzistenciju’ a ne ‘rezidenciju i BMW-a dva’. Nema u Vojka pištolja, skupih automobila, teških droga, ili ih ima tek toliko da braća po repanju imaju zašto biti na njega kivna. Ima zato golog života u kojem je trivijale poput spomena tvornice od Barbiki koja nam također život u jednom trenu kroji. Samo, što se da zaključiti o sebi samom kad ti grlen smijeh pobjegne dok se čudiš koliko riječi ima što završavaju na ela taman da se savršeno rimuju u uratku »Ela«. Pa, među ostalim kaže: »hamburger od konja to se zove mortadela/ skupina mortadela zove se ergela/ napamet mi sada padaju samo jela/ jer pokušavam smršavit više nego Adela«. Jedino te ojadit’ tu malo može što se ne sjeti pjesnik i umjetnika s loptom što se odaziva na Passarella.

Tok svijesti!? Bit će da i je, ali nije to nimalo slučajno. Jer baš taj tok svijesti čini što treba i pojačava iracionalnost doba u kojem živimo taman da tu iracionalnost osvijestimo. Nema tu ideologije!? Samo na prvi pogled. Zapravo je to što ne znaš bi li s njim lijevo ili desno najveća ideologija. Neideologija je tu najveća ideologija (skoro k’o što je ne-tema ponajveća tema op.a) jer ovakav Vojko V, htio tko priznati ili ne, glasnogovornik je svih nas frustriranih i sluđenih desnicom i ljevicom, Tuđmanom i Titom, svetošću rata, cancel-kulturom, Crkvom, osrednjim plaćama i jadnim imovinskim statusom… Glasnogovornik je on onih, ili nas, kojima je jedino preostala autoironija, čista zajebancija. I tako je ta apolitičnost zapravo itekakva politika. Samo je šteta da neće urodit’ čim konkretnim, recimo onako kako u Francuskoj radništvo i poštena inteligencija blokiraju sve da Macron nema kud. Mi ćemo još koje desetljeće slušati Vojka. I to je nešto.

U nas Vojko V, u susjedstvu Konstrakta. Mrvu drugačija oruđe, ista apolitičnost, isti život, isto glasnogovorništvo onih kojima je, štono bi se reklo, puna pipa. Novom triptihu je ime »Evo, obećavam« i čine je zasebna poglavlja »Depresivna sam«, »Anksiozna sam« i »Obećaj mi«. A tko nije!? Čini se, sudeći po pjesmi, da se anksiozan i depresivan može biti i kad gledaš okolo sebe, ma svejedno bi valjalo dignut glavu s poda dok letimo pothodnicima. Lakše se tako preživi.

Potomak kaže da sada već ljudi njenih godina ne vole Vojka jer im je star!? Kaže da ne ljube Konstraktu jer ona je sve što ne podnosi kod sredovječnih žena!? Doći će i oni u te godine. Makar, ne bi bilo uopće loše da godine budu takve da neki drugi smisao dobije stih Vojka V: »Jučer sam se tia ubit/ al danas oću živit vječno/ o životu ne znam ništa/ osim da događa se nešto (ne znam šta)/ ja bi tia živit duže nego Manolić Joža/ oću sačuvat ovaj moment al gotovo je već je proša.«

Zato bi bilo dobro da i onaj čelnik Sabora s početak teksta posluša kako Konstrakta pjeva: »Ovaj svijet je besmislen obećaj mi budućnost/ ovaj svijet je opasan obećaj mi sigurnost/ daj mi budućnost/ obećaj mi sigurnost.« Nek’ posluša, premda kao da je on taj.

Pišanje 50 centi. Ruža za Dan žena 3,50 eura. U Otvorenom pričaju o izborima u Dinamu!? Ljudi u autu švercaju radioaktivne komadine nečeg. Predsjednik piše pismo premijeru. Čekaj malo, šta je sve ovo!? Di to ide!?