Ostat će u knjigama zapisan četvrtak 8. prosinca kao povijesni dan. Imamo, doduše, mi naviku kojekakve dane proglašavati povijesnima, ali ulazak u Schengen jest takav, pogotovo ako zanemarite one modrice na leđima migranata koje su također utkane u trnovit nam put. Jeste takav, ne samo zato što ćemo micati kućice s graničnim prelazima, što nećemo morati stajati u redovima za druge i drugačije kad putujemo, što će turisti k nama brže, već i zato što je nakon pustih godina završen taj naš put u bolje, u Europu. I neka je, jer kako god čovjek da okrene nema ništa prirodnije nego da smo dio Europe, voljeli ono što se s njom događa, ili ne voljeli.

Premijer Andrej Plenković taj je na koga je pala čast da svu slavu pokupi. Ima i to logike, jer kad čovjek vidi s kojom se elegancijom kreće između svih tih EU birokrata, skoro da poželi da im jedan dan bude šef. Donijelo bi to, jamačno, dobra i njima, i njemu, i nama, i Europi. Ili, ako ništa drugo, neka vide malo birokrati kako je to kad ih vodi naš čovjek, onaj kojeg su s vremenom toliko zavoljeli da mu trče u zagrljaja k’o da su članovi HDZ-a. No, realno uspjeh je to svekolikog našeg življa, onog koje je kroz godine i zaboravilo da smo u tu Europu tako žarko htjeli. Ali, pamte političari, pa su nekidan svi redom uložili golem trud da nas uvjere kako je jedinstven dan kada je cijelo Schengen društvo odlučilo jednoglasno da će i nas pripustiti u golemu zajednicu u kojoj granica nema, makar razlika među nama itekakvih ima.

I premda će povijesni dan ulaska u Schengen garant s vremenom ući u udžbenike iz povijesti, neka tu i tamo kome ipak bude dozvoljeno da pamti umjesto četvrtka srijedu i to zbog jednog drugog sitnog detalja. Dan prije nego je Hrvatska ušla u Schengen, talijanski glumac Roberto Benigni ušao je u dnevni boravak papa Franje. Ali kako! Gledaš fotografiju i vidiš dvojicu starih prijatelja koji šire ruke jedan prema drugome. Vidiš nasmijana lica u komičara i vrhovnog duhovnog autoriteta. Jasno je i laiku da će tu biti i vica i pošalice.

– Ovo je Franjo! Franjo je! Ovo je najljepši trenutak. Najradosniji. Najsjajniji. Pogledajte svjetlo koje isijava, kazivao je Benigni pozdravivši Papu.

– Nemoj pretjerivati! Ajde ne pretjeruj, ‘upozorio’ ga je dobro raspoloženi Franjo.

Glumac je Svetom Ocu poklonio komplet DVD-a svojeg novog showa o životu svetog Franje Asiškog pod nazivom »Pjesma«.

– Oprostite mi na nedostatku poniznosti, ali ovo je samo moj show o svetom Franji. Kažem show jer je njegov život bio show. Vi to dobro znate. Vi ste isusovac, ali se zovete Franjo, šeretski je kazivao glumac dok je Papi davao dar. Papini darovi su bili konvencionalniji, ali kog’ briga, bitno je da su se oprostili zagrljajem. Uglavnom, gleda čovjek slike i čita izvještaj koji je taman takav da je lako promisliti da je Stvoritelj čitav ovaj svijet zamislio kao komediju, dobru da prostite zajebanciju, svekoliko druženje uz jelo i pilo, inteligentni neki vic i veseli dramolet. Franjo i Roberto to očito znaju, samo prvi ne smije to naglas reći s prozora zgrade na Trgu svetog Petra, a drugi je komičar pa ga površan svijet ne shvaća ozbiljno. Šteta je jedino što slabo prate hrvatski tisak, i spomenut dvojac i Stvoritelj, jer da ga prate pažljivije, znali bi da Hrvatska ne samo da je ušla u Schengen već uz to njeguje sve brojniju sljedbu Grunfova lika i djela, a Grunf je, dakako, onaj jalov izumitelj iz kultnog stripa »Alan Ford«, onaj koji je među ostalim kazao: »K’o leti, vrijedi, k’o vrijedi, leti, k’o ne leti, ne vrijedi.«

Elem, dan prije nego je Roberto došao k Papi, a dva dana prije nego smo pripušteni u Schengen, srušio se naš borbeni avion, MiG. Na sreću, piloti su bili i obučeni i pribrani tako i toliko da ne strada nitko. Spasili su se katapultiranjem, a avion je pao tamo gdje ljudi nema. Priča, zapravo, ima sretan kraj tim više ako se zna koliko je stara ta skalamerija kojom lete, jer bolje još uvijek nema. Samo, nije ovo obična zemlja. Ovdje su, ako ništa drugo, ministar obrane i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH u zavadi taman tolikoj da bi nas kakav osvajač, da nas ne daj bože napadne, pregazio prije nego bi se njih dvojica dogovorila tko vojskom zapovijeda. Začudo, posrnuli MiG nije rezultirao novim prepucavanjem, ali jest sjajnim zaključkom ministra Marija Banožića. Čovjek, naime, reče da »incident poput ovog najbolje pokazuje spremnost hrvatske vojske tako da uspješno obavljaju zadaće unatoč izazovnim trenucima i stanju opreme«. Kad avion padne, zadaća je, eto, uspješno obavljena. Tako nekako rezonira ministar obrane. Još je slađe bilo slušati čelnika saborskog Odbora za obranu Franka Vidovića, socijaldemokrata. Sve je lijepo kazao Vidović, iskazao sreću jer su piloti dobro, kazao da nije ovo krimen zbog kojeg bi Banožić morao dati ostavku, a onda se garant sjetio da je svijet stvoren za ljude a la Roberto i Franjo, pa pokušao biti šeret kazavši: »To su stvari koje se događaju i u najbolje opremljenim vojskama svijeta. Događa se, zrakoplovi zbog sile teže tendiraju tome da padnu.« Jer, tko leti, vrijedi, tko vrijedi, leti…. Kasnije je Vidović objašnjavao da su mu izvukli rečeno iz konteksta, a da je pameti tiskao bi rečenicu na koju tisuću majica i krenuo u kampanju neku za već nešto.

E da, s jedne strane ozbiljne situacije, a s druge sjajne definicije i pojašnjenje tih ozbiljnih situacija. Pa dok se premijer trudi ne šaliti ni malo dok govori koliko je znoja i truda tražio put ka Schengenu, ispeglani briselski imidž za van ruše mu po doma bajati vicmaheri i momci začudne logike. Jedna takva pošalica i zaboravi svijet u čas da je premijerovo prezime u Otvorenom HRT-a naša EU parlamentarka Sunčana Glavak spomenula jedno petsto puta sve u kontekstu velikog trijumfa. Ili Fred Matić, inače SDP-ovac, koji je sve to oko Schengena i plastičnije objasnio: »Našim se građanima više neće hladiti sarma na putu do skijališta!« O, koliko samo ova rečenica govori o onom tko ju je izrekao! Kao da je dobro da se sarme zagrijane voze! Kao da nije cilj da ih smrznute spremiš u automobil i tako mrzle do cilja i dovezeš, a ne da ih tople stavljaš u gepek i da ih mlačne kusaš odmah po stupanja na sveto skijaško tlo! A brate, ako je sarma najveća dobit od Schengena, nije nam ni trebao.

Ima toga još, recimo da smo konačno postali dio zapadnoga svijeta, ili da smo konačno pobjegli s Balkana, baš kao da nas do jučer nije ni bilo nigdje, a ne da smo od stoljeća sedmoga. Ima i Matićeva tvrdnja da je ovo lijep božićni poklon hrvatskom življu, makar je teško vjerovati da bi ijedno dijete poželjelo Schengen pod bor. Jedino je bio na dobrom tragu kada je ponudio i pobjedu nad Brazilom pod bor, jer ima, eto Hrvata koji su se već u četvrtak požurili oglasit kako mijenjanju ulazak u Schengen za ulazak Vatrenih u polufinale. Sad kad smo u društvu bez granica, sve što se u ime toga priča taman je takve naravi da se povijesni uspjeh čini velik k’o, recimo, sudjelovanje u davnašnjoj europskoj inačici naših »Jadranskih susreta« što se zvala »Igre bez granica«. Ili, se, jednostavno, ne da reći da »imamo Schengeeeen«, s jednakom strašću kao i »imamo predsjednicuuuu«.

Zbog sveg toga neka tu i tamo kome od nas bude dozvoljeno da četvrtak pamtimo zbog srijede. Dan prije nego li će Hrvatska u Schengen, Roberto Benigni je, naime, došao u posjet papi Franji. Ta srdačnost u njih dvojice jedva da ostavlja mjesta sumnji: ovaj svijet skrojen je za, nečiju, zabavu. I to je to, i može i bez granica, samo što Papi pravila službe ne dadoše da nam to odavno kaže, a komičare nitko ne shvaća ozbiljno ni kad su velikani, a kamo li će kad su evidentni amateri.