Nije to u nas nikada bilo moderno, ni pristojno reklo bi se, trčati za velikanima sporta, glume, pjesme pa ih žicati autogram. Pisci bi ti se eventualno potpisali na knjigu kad bi u školi gostovali, pjevači na LP ako je promocije, a sportaši bi te potapšali po glavi samo ako je u njih dva metra veličine, a u tebe dječačke zaluđenosti njihovom vještinom. Mobitel je, dakako i nažalost, promijenio sve, danas je selfi okinuti lakše nego ikada, ne treba za to ni zericu pameti baš kako ne treba komunikacijske vještine i hrabrosti da se slavnom uopće priđe. No, vratimo se mi vremenu od autograma.

Da bi se autogram dobilo, valja tu neku slavnu osobu zaustaviti, smisliti tekst koji neće biti glup, a opet zadiviti je svojim poznavanjem njezina opusa. Treba dokazati da nisi smor obični, već netko tko cijeni izvedbu i to s razlogom. Treba biti u isto vrijeme i zagrižen i distanciran, i iskren i pomalo lažac, i zaslijepljeni fan i oštroumni kritičar. Sve to treba, a da se ne pokaže zvijezdi da je puno drugačija od nas. Zato se u pravilu nije trčalo ni za kim, pogotovo to nije bio običaj u naših priobalnih gradova i njegova stanovništva. Stari je samo jedanput pozdravio na ulici Špiru Guberinu, ali ne autograma radi, već zato što mu se odnekud učinio strašno poznat. Ma, svako pravilo, pa bilo ono i nepisano, ima svoju iznimku. Iznimka je bio Branko Cvejić.

Dan je bio sunčan, u centru metropole uobičajena vreva, kad tamo kraj hotela Dubrovnik stoji poznato lice, stoji on – Bane Bumbar! Kraj hotela Dubrovnik stoji i nekog čeka onaj koji ti je obilježio djetinjstvo, mladenaštvo, onaj s kojim si se posve mogao poistovijetiti zbog milijun malih stvari. Blagi višak kila, posvemašnji manjak samopouzdanja, muka s falšim trapericama, muka s djevojkama, prvi plesnjaci, prve vožnje u očevom automobilu, majka brižna što nutka jelom…. U to doba serije su išle u tjednom ritmu, jedna epizoda po tjednu, taman da izgaraš od žudnje prije nego saznaš što bi dalje. Ova se serija zvala »Grlom u jagode« i od svih likova u njoj, a svi su bili sjajni, nekako je pri srcu najviše bio Bane. Vidjeti Cvejića – tog genijalnog beogradskog glumca koji je utjelovio Baneta – kako nekog čeka pred hotelom Dubrovnik, a ne javiti mu se, bilo bi sramotni kukavičluk. Pravila su da se krše. Branku Cvejiću je bilo drago, makar bi vjerojatno rado da nije uvijek Bumbar.

Samo, kako nije bilo mobitela, tako nije bilo ni snimalica, ni filmova na zahtjev. Vidjeti Cvejića a ne vidjeti još bar jednom »Grlom u jagode« bilo bi strašno. Stvar je tad spasio Ćićo Senjanović i stari videorekorder. Par velikih videokazeta, konspirativna dostava, gledanje i srce je bilo na mjestu. Branko Cvejić je preminuo prije koji dan, Ćiće odavna više nema, ma tu su negdje njih dvojica taman da se čovjek sudari s činjenicom da život leti i da se pita što li bi samo majstor pera i satire Ćićo napisao koji dan nakon što je puštanjem u pogon Pelješkog mosta, kako to stalno na televiziji govore, dosanjan vjekovni hrvatski san. Dobro, spojene su mostom i dvije obale, ali ističu svi taj stoljetni san. Bit će bi napisao neku bravuru da ne možeš odgonetnuti je li se mostu veseli ili s njim zafrkava. Tako to rade majstori, tako je i najbolje.

Elem, Pelješki most…..

– Ideš li vani večeras? – pita roditelj.

– Ne idem! – kaže potomče.

– Ne ideš!?

– Ne.

To što se ona morala odmoriti, pitaj svevišnjeg od čega, i to što se on zadnjih ohoho godina odmara tako da stoji doma rezultiralo je jednoglasnom odlukom da se navečer sva pažnja usmjeri pozornom praćenju silnih izravnih televizijskih prijenosa svečanog otvaranja Pelješkog mosta. Na laptopu studijska emisija i mogućnost čitanja kojekakvih portala i komentara hrvatskoga puka, a u ruci daljinski upravljač da se može slalom voziti od javnog servisa od drugih TV postaja i natrag. Naručila se pizza, otvorilo pivo, dostavljaču velikodušno ostavila koja kuna, jer takav je dan. Na jednom od portala ona stavlja kvačicu uz »da« što se nudi kao odgovor na pitanje je li danas ostvaren stoljetni naš san. Čudi se da je postotak onih koji su odgovorili s »ne«, baš kao da ništa odsanjali nisu, mrvu veći. U taj čas zove Dida. »Je li ti misliš da je odsanjan stoljetni hrvatski san?«, pita ga, dok cupka na taktove one što pjeva o »zelenoj naranči«. »Pa, ja bih rekao da je odsanjan polusan. Još treba prilazne ceste izgradit’, pa spoj s autocestom…«, mudro će Dida. I bome slažu se djed i unučica. Živio odsanjan hrvatski polusan.

Prijenos na javnoj televiziji birokratski je zadan i slika je nekako tamnija i manje oštra nego na komercijali. Na komercijali od zadanog bježe u trivijalu iz koje će kasnije svi mediji redom ozbiljno gatati ozbiljnu nam budućnost. Milanović ima zavoj na malom prstu. Plenković se mršti jer mu je voditeljica nespretno, ako ne i krivo, izgovorila ime. Narod se pita tko je žena koja sjedi uz Gordana Jandrokovića pa da je poput tampon zone između predsjednika države i svih ostalih predsjednika. Ministar obrane i ministar vanjskih poslova uredno su za potrebe slikanja izgurali ministricu poljoprivrede iz kadra. Svećeničko lice koje je most blagoslovilo dugo se mučilo s odijevanjem bijelog haljetka. Kineski premijer, koji se javlja preko videozida, pozdravlja braću Hrvate. Tu je i dilema je li Niko Pulić upalio farove prije vožnje po mostu, ili je frajerski to odradio pod svjetlima vatrometa!? A to koliko je svijeta po prvi put shvatilo da ima u nas nešto što se LADO Electro zove, čudo je neviđeno. I da, tu je na koncu bivša nam predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je nakon svega, poput kakva starog dobrog hipika, sjela nasred mosta, sama, zatvorenih očiju, pomirena sa svim.

I kad se zaorila ona Vice Vukova »To je moja zemlja«, i kad su automobil što se zove Nevera i automobil što se zove Niko Pulić krenuli jedan prema drugome, nije bilo druge nego da se u ljetnoj vrelini svoga doma jednostavno zatanca. Spontano posve, iskreno posve, da je i smiješno malo koliko je nespretno, da je nadrealno pomalo koliko i veselo. Ruganje!? Ni u ludilu. Ples je baš po mjeri čovjeka. Jer, ako zanemarite svitu u odijelima, obavezni nacionalni patos koji sto Mateja Meštrovića ne bi svojim uratkom prikrilo, blagoslovljenu vodicu, političke doajene iz stoljeća sedmog koji i dalje tvrde da su se prvi gradnje sjetili, uvažene goste, kulturno-zabavni program, vatromet, barčice, ostat će samo most. A mostovi su vrijedni i spajaju i kad nisu ovako lijepi poput Pelješkog. Bar bi tako trebalo biti. Pa se tancalo. Pa je potomče na kraju balade umorno leglo. Umori ta silna fešta, ako ne i nacionalna euforija, čak i kad joj posve benigno priđeš.

I bi most. I neka ga. Šteta je samo što se čini tako daleko i tako nedostižno bogato čovjeku što most na TV-u gleda iz kontejnera na Baniji, radniku kakve tekstilne industrije, stočaru iz prazne Like. Kad ga se s te strane gleda, zna biti i mrvu teško. Ne može se reći da se išlo grlom u jagode, san je, kako smo već rekli, stoljetni, ali jest mrvu kilavo da se i opet spominje prosperitet, napredak, bolji život, turizam, ovo i ono. Je li prvo bio most pa prosperitet, ili je prvo prosperitet pa je most!? To će, valjda, pokazati vrijeme, ako bude koga da zna nama i mostom upravljati. A da je lijep, lijep je. I da, njegovom tvorcu, glavnom projektantu Slovencu Marjanu Pipenbaheru kapa dolje, pogotovo nakon što je izjavio kako je bitno da nitko za gradnje nije stradao. Podučio nas je tako Pipenbaher da su ljudi ispred svega, važniji od svega. Barem bi tako trebalo biti.

Ni dan nakon što je otvoren Pelješki most, umro je Branko Cvejić, a to što je otišao Bane Bumbar, prizvalo je u sjećanje rečenice Ćiće Senjanovića. Vrag će ga znati zašto kad na prvu i nema neke veze između doajena i mosta, osim što sve podsjeća kako život gazi dalje uglavnom po svom i da su godine kad se gledalo »Grlom u jagode« neke davne godine. Jedna je serija onomad od nas pravila mrvu bolje ljude. Može li to jedan most!? Možda može, možda i hoće, možda ćemo mostom u jagode i to svi. A da i ne bude tako, što je također u nas posve izvjesna mogućnost, i ako se nikad ne riješimo fraze o stoljetnom snu nesvjesni da je sanjati toliko dugo fiziološki nemoguće, ostat će činjenica da imamo lijep most. Ljepši odavna nismo imali.