Postadoše iznajmljivači posve neosjetljivi za sve muke naših narodnih zastupnika, toliko da bi se dalo govoriti i o tome da svojom gramzivošću praktički oštećuju državni proračun
Malo je što zadnjih dana moglo onog nazovi običnog čovjeka rastužiti više nego li vijest da su se zastupnici Hrvatskog sabora, oni koji da bi boravili u metropoli za zasjedanja moraju stan unajmiti, našli u neobranom grožđu.
Čak i ne treba taj nazovi običan čovjek biti posebno nešto empatičan i senzibiliziran za išta da bi mu se srce steglo kad vidi, kad pročita, kad čuje da je udario iznajmljivač na sirotog podstanara pa podebljao stanarinu daleko poviše onih 331 eura koliko je Sabor svojim ljudima davao i daje godinama da podmire to vražje podstanarstvo.
I kao da nije dovoljno nakaradno to što si i zastupnik i podstanar u isti čas baš kao da si kakvo drveno željezo, sad još udariše dušmani i na ljutu financijsku zastupničku ranu. Postadoše ljudi, odnosno u ovom slučaju iznajmljivači, posve neosjetljivi za sve muke naših narodnih zastupnika, toliko da bi se dalo govoriti i o tome da svojom gramzivošću praktički oštećuju državni proračun.
Našim iznajmljivačima očito ni najbolji među nama nisu sveti, a Belgijancima su recimo, kad nas isti taj naš narodni izabranik zastupa u EU institucijama, dobri svi, i Hrvati, i Grci, i Litvanci, ama svi. U nas je drugačije, u nas k’o da je na snazi novokomponirana neka uzrečica tipa ‘radije dvadeset Nepalaca nego jedan Zekanović’.
A opet, kad je tržište regulator svega e onda neka je dernek. Koliko se, naime, lako staviti u kožu podstanara bez stana, toliko nije teško ni razumjeti bivšeg ministra Filipovića koji je, kako se piše, također jedan od onih koji je iznajmljivao puno za malo.
Ako je on shvatio da nema više smisla, onda brate gdje neće drugi. U Zagrebu, a slično je i u drugim velikim gradovima, gore je biti podstanar nego išta, nego bez pameti recimo. Špelunke se iznajmljuju za 500 eura i više, ne igra više ni jeste li blizu centra ili daleko, ni je li podrum ili ste na katu, ni ima li blizu autobus i tramvaj ili vam je pješačiti, ima li vlage ili nema, je li gazdarica u stanu do ili nije…
Musa dere jarca i to žestoko, jer se u ovoj zemlji svih ovih godina nitko nije sjetio i nije htio pozabaviti stanovanjem, urediti tržište najma stanova. Podstanari nisu tema. Da jesu valjda bi oni koji nam kroje realne živote odavno shvatili da je 300 eura došlo malo i ništa.
Nisu podstanari bili tema sve dok evo nekolicina naših dičnih deputata nije shvatila da će nešto od plaće morati izdvojiti i za pokrivanje troškova vlastita stanovanja. I bome, kako je krenulo, morat će po trojica u isti stan, a kao zastupnici.
Zato je malo što zadnjih dana moglo onog nazovi običnog čovjeka razveseliti više nego li vijest da će se poslušati to što govori i traži Domovinski pokret pa podebljati plaće dužnosnicima, onako po vertikali.
Pa se evo šuška svašta, spominju razne brojke, uvećava postojeća primanja za 40 i više posto. Paf, premijer četiri ‘iljade eura! Paf, predsjednik pet! Ministri tri i po, zastupnici dvije, tri ‘iljade… Nema više majci da visokorangirana ekipa rješava sudbonosna pitanja ovoga društva a da za to nisu propisno nagrađeni.
Nema više da nemaju od čega ušparati štogod za crne dane. Nema više da moraju tražiti dobar fuš samo da bi bili na pozitivnoj nuli. Nema više da im se uspješni poslovnjaci smijulje iza leđa jer za mala pare dirinče.
Plaće će gore, a onda nama više da ima u njih motiva za išta drugo osim predanog rada na općem dobru. A bit’ će, kad se plaće dignu, i štogod za podmirit te nenormalne cijene najma, sunac mu podstanarski. Eto, na koncu, još jednog konkretnog razloga da se mladost dade u politiku, tim više kad plaće budu više a računi čisti da čistiji ne mogu biti.
A kad je tako onda je malo što zadnjih dana moglo onog nazovi običnog čovjeka rastužiti više od rezultata istraživanje Agencije IMC o zainteresiranosti mladih za izbore i politiku. Jer, kako se nakon provedenog istraživanja zaključuje, iako osjećaj građanske dužnosti raste mladi glasači najmanje su zainteresirani za sudjelovanje na izborima za Europski parlament.
To im je od svega što im je ponudila i nudi superizborna godine eto najmanje zanimljivo. Odnosno, od ukupno 515 ispitanika u dobi od 18 do 24 godine, njih gotovo 85 posto se izjasnilo da će sudjelovati u parlamentarnim izborima koji su sad već iza nas, preko 88 posto reklo je da će izaći na predsjedničke izbore, a 63.4 posto ispitanih najavilo je svoje sudjelovanje i u izboru hrvatskih predstavnika u Europski parlament.
Dobro, ovaj interes za izbore gazde Pantovčaka i ne čudi kad je cirkus tu zagarantiran, ali slab interes za EU izbore ne da čudi nego jasno kazuje da su ovoj mladosti roditelji odradili nikakav posao.
U Agenciji IMC pametno su zaključili da je komunikacija onaj faktor koji može podići u mladih svijest o potrebi sudjelovanja u političkom životu u Hrvatskoj. Stoga su pozvali kandidate na nadolazećim EU izborima, predstavnike vodećih političkih opcija u Hrvatskoj da upute svoje video poruke mladima o tome zašto je važno izaći na EU izbore i koliko odluke koje se donose u EU parlamentu utječu na njihov svakodnevni život i usmjeravaju njihovu budućnost.
U redu je to, ma pametnije bi bilo snimiti video poruke adresirane na one spomenute roditelje. Jer ako netko još shvatio nije treba mu jasno reći da je jedino ispravno već od vrtića učiti i trenirati svoje dijete da jednog dana EU parlamentarac bude.
Ništa medicina, ništa pravo, ništa humanizam, samo EU parlament! Jer tamo u bijelom svijetu, kao što već rekosmo, stanodavci ne čine razliku od podstanara do podstanara. Jer tamo u bijelom svijetu plaće su taman toliko velike da vas boli uvo i ako stanodavac čini razliku.
Jer ste tamo u bijelom svijetu dovoljno daleko od domaće političke scena da vas je teško kontrolirati, vezivati baš skroz čvrsto stranačkim uzdama, tjerati da radite k’o konj ili da izlazite pred krvožedne novinare.
Sva što treba je tjerati djecu da uče jezike i učlaniti ih u potentnu stranku čim se rode onako kako se učlanjuje klince u omiljene nogometne klubove. I nema žala jer kušin nije stina, niti mjesta za onu plačjivu koja zbori kako sunce tuđeg neba nikada neće grijati k’o ono doma! Klimatske promjene su takve da sunce nesnosno prži posvuda, a kome je baš tolika potrebe od kušina što je stina lako se želja dobrim transportom ubije.
E baš zato malo što zadnjih dana može onog nazovi običnog čovjeka razveseliti više od jumbo plakata na kojima su sva lica kandidata s izbornih lista, aspiranti sami na europske funkcije u svoj svojoj punini i veličini.
Ako nije jumbo plakat jesu presice, ako nisu presice vozi se bicikl Europom u ime kampanje, ako nije ni jedno ni drugo ni treće onda je ili mostovsko pitanje gdje nestade čovjek iliti Marin Miletić, ili je teška dilema poput one u DP-a valja li im za EU kampanje nasrnuti na HDZ pa zaslužiti makar štogod EU slasti i prigode da se kobajagi EU buši iznutra, ili je pametnije u ovom trenu pustiti jačeg od sebe da nam izdaleka svako toliko šalje čestitke i pozdrave dok njegovi doma šefuju.
Na jumbo plakatima stranaka koji ponajviše EU zastupnika daju sve sretna lica. Ugledati se na njih, tjerati djecu da se ugledaju na njih roditeljska je dužnost i obaveza. EU zastupništvo je in, onoliko koliko je domaći parlamentarizam out.
Jer doma ti država ne pokrije ni podstanarsku sobicu, a ako iskreno kažeš da ti je želja biti tajnik u Ministarstvu poljoprivrede onako kako je to Dretar Drele rekao, odmah ti nađu da ti škola fali i tjeraju da učiš po stare dane.
Djelovanje u EU parlamentu dokaz je da nije svaka pečalba zlo. Evo recimo da se Bartulicu može poslati i bez izbora bilo bi korisno za sve. Zato nam valja po stare dane proširiti vidike, gledati dalje od Markova trga.
S ponistre se vidi Ursula von der Leyen. Bolje ne može. Nije to samo pogled s ponistre, to je svjetlo na horizontu, ona svijetla budućnost koja je zvonka radost, ona zbog koje se vrijedi žrtvovati, tim više ako je u vas političkog nerva premda i nije nužno. Sve drugo je samo tamo neko podstanarstvo.
Piše Siniša Pavić
Podstanarska muko zastupnička
Siniša Pavić
26. svibanj 2024 08:52
Foto Jurica Galoic/PIXSELL
Postadoše iznajmljivači posve neosjetljivi za sve muke naših narodnih zastupnika, toliko da bi se dalo govoriti i o tome da svojom gramzivošću praktički oštećuju državni proračun
Malo je što zadnjih dana moglo onog nazovi običnog čovjeka rastužiti više nego li vijest da su se zastupnici Hrvatskog sabora, oni koji da bi boravili u metropoli za zasjedanja moraju stan unajmiti, našli u neobranom grožđu.
Čak i ne treba taj nazovi običan čovjek biti posebno nešto empatičan i senzibiliziran za išta da bi mu se srce steglo kad vidi, kad pročita, kad čuje da je udario iznajmljivač na sirotog podstanara pa podebljao stanarinu daleko poviše onih 331 eura koliko je Sabor svojim ljudima davao i daje godinama da podmire to vražje podstanarstvo.
I kao da nije dovoljno nakaradno to što si i zastupnik i podstanar u isti čas baš kao da si kakvo drveno željezo, sad još udariše dušmani i na ljutu financijsku zastupničku ranu. Postadoše ljudi, odnosno u ovom slučaju iznajmljivači, posve neosjetljivi za sve muke naših narodnih zastupnika, toliko da bi se dalo govoriti i o tome da svojom gramzivošću praktički oštećuju državni proračun.
Našim iznajmljivačima očito ni najbolji među nama nisu sveti, a Belgijancima su recimo, kad nas isti taj naš narodni izabranik zastupa u EU institucijama, dobri svi, i Hrvati, i Grci, i Litvanci, ama svi. U nas je drugačije, u nas k’o da je na snazi novokomponirana neka uzrečica tipa ‘radije dvadeset Nepalaca nego jedan Zekanović’.
A opet, kad je tržište regulator svega e onda neka je dernek. Koliko se, naime, lako staviti u kožu podstanara bez stana, toliko nije teško ni razumjeti bivšeg ministra Filipovića koji je, kako se piše, također jedan od onih koji je iznajmljivao puno za malo.
Ako je on shvatio da nema više smisla, onda brate gdje neće drugi. U Zagrebu, a slično je i u drugim velikim gradovima, gore je biti podstanar nego išta, nego bez pameti recimo. Špelunke se iznajmljuju za 500 eura i više, ne igra više ni jeste li blizu centra ili daleko, ni je li podrum ili ste na katu, ni ima li blizu autobus i tramvaj ili vam je pješačiti, ima li vlage ili nema, je li gazdarica u stanu do ili nije…
Musa dere jarca i to žestoko, jer se u ovoj zemlji svih ovih godina nitko nije sjetio i nije htio pozabaviti stanovanjem, urediti tržište najma stanova. Podstanari nisu tema. Da jesu valjda bi oni koji nam kroje realne živote odavno shvatili da je 300 eura došlo malo i ništa.
Nisu podstanari bili tema sve dok evo nekolicina naših dičnih deputata nije shvatila da će nešto od plaće morati izdvojiti i za pokrivanje troškova vlastita stanovanja. I bome, kako je krenulo, morat će po trojica u isti stan, a kao zastupnici.
Zato je malo što zadnjih dana moglo onog nazovi običnog čovjeka razveseliti više nego li vijest da će se poslušati to što govori i traži Domovinski pokret pa podebljati plaće dužnosnicima, onako po vertikali.
Pa se evo šuška svašta, spominju razne brojke, uvećava postojeća primanja za 40 i više posto. Paf, premijer četiri ‘iljade eura! Paf, predsjednik pet! Ministri tri i po, zastupnici dvije, tri ‘iljade… Nema više majci da visokorangirana ekipa rješava sudbonosna pitanja ovoga društva a da za to nisu propisno nagrađeni.
Nema više da nemaju od čega ušparati štogod za crne dane. Nema više da moraju tražiti dobar fuš samo da bi bili na pozitivnoj nuli. Nema više da im se uspješni poslovnjaci smijulje iza leđa jer za mala pare dirinče.
Plaće će gore, a onda nama više da ima u njih motiva za išta drugo osim predanog rada na općem dobru. A bit’ će, kad se plaće dignu, i štogod za podmirit te nenormalne cijene najma, sunac mu podstanarski. Eto, na koncu, još jednog konkretnog razloga da se mladost dade u politiku, tim više kad plaće budu više a računi čisti da čistiji ne mogu biti.
A kad je tako onda je malo što zadnjih dana moglo onog nazovi običnog čovjeka rastužiti više od rezultata istraživanje Agencije IMC o zainteresiranosti mladih za izbore i politiku. Jer, kako se nakon provedenog istraživanja zaključuje, iako osjećaj građanske dužnosti raste mladi glasači najmanje su zainteresirani za sudjelovanje na izborima za Europski parlament.
To im je od svega što im je ponudila i nudi superizborna godine eto najmanje zanimljivo. Odnosno, od ukupno 515 ispitanika u dobi od 18 do 24 godine, njih gotovo 85 posto se izjasnilo da će sudjelovati u parlamentarnim izborima koji su sad već iza nas, preko 88 posto reklo je da će izaći na predsjedničke izbore, a 63.4 posto ispitanih najavilo je svoje sudjelovanje i u izboru hrvatskih predstavnika u Europski parlament.
Dobro, ovaj interes za izbore gazde Pantovčaka i ne čudi kad je cirkus tu zagarantiran, ali slab interes za EU izbore ne da čudi nego jasno kazuje da su ovoj mladosti roditelji odradili nikakav posao.
U Agenciji IMC pametno su zaključili da je komunikacija onaj faktor koji može podići u mladih svijest o potrebi sudjelovanja u političkom životu u Hrvatskoj. Stoga su pozvali kandidate na nadolazećim EU izborima, predstavnike vodećih političkih opcija u Hrvatskoj da upute svoje video poruke mladima o tome zašto je važno izaći na EU izbore i koliko odluke koje se donose u EU parlamentu utječu na njihov svakodnevni život i usmjeravaju njihovu budućnost.
U redu je to, ma pametnije bi bilo snimiti video poruke adresirane na one spomenute roditelje. Jer ako netko još shvatio nije treba mu jasno reći da je jedino ispravno već od vrtića učiti i trenirati svoje dijete da jednog dana EU parlamentarac bude.
Ništa medicina, ništa pravo, ništa humanizam, samo EU parlament! Jer tamo u bijelom svijetu, kao što već rekosmo, stanodavci ne čine razliku od podstanara do podstanara. Jer tamo u bijelom svijetu plaće su taman toliko velike da vas boli uvo i ako stanodavac čini razliku.
Jer ste tamo u bijelom svijetu dovoljno daleko od domaće političke scena da vas je teško kontrolirati, vezivati baš skroz čvrsto stranačkim uzdama, tjerati da radite k’o konj ili da izlazite pred krvožedne novinare.
Sva što treba je tjerati djecu da uče jezike i učlaniti ih u potentnu stranku čim se rode onako kako se učlanjuje klince u omiljene nogometne klubove. I nema žala jer kušin nije stina, niti mjesta za onu plačjivu koja zbori kako sunce tuđeg neba nikada neće grijati k’o ono doma! Klimatske promjene su takve da sunce nesnosno prži posvuda, a kome je baš tolika potrebe od kušina što je stina lako se želja dobrim transportom ubije.
E baš zato malo što zadnjih dana može onog nazovi običnog čovjeka razveseliti više od jumbo plakata na kojima su sva lica kandidata s izbornih lista, aspiranti sami na europske funkcije u svoj svojoj punini i veličini.
Ako nije jumbo plakat jesu presice, ako nisu presice vozi se bicikl Europom u ime kampanje, ako nije ni jedno ni drugo ni treće onda je ili mostovsko pitanje gdje nestade čovjek iliti Marin Miletić, ili je teška dilema poput one u DP-a valja li im za EU kampanje nasrnuti na HDZ pa zaslužiti makar štogod EU slasti i prigode da se kobajagi EU buši iznutra, ili je pametnije u ovom trenu pustiti jačeg od sebe da nam izdaleka svako toliko šalje čestitke i pozdrave dok njegovi doma šefuju.
Na jumbo plakatima stranaka koji ponajviše EU zastupnika daju sve sretna lica. Ugledati se na njih, tjerati djecu da se ugledaju na njih roditeljska je dužnost i obaveza. EU zastupništvo je in, onoliko koliko je domaći parlamentarizam out.
Jer doma ti država ne pokrije ni podstanarsku sobicu, a ako iskreno kažeš da ti je želja biti tajnik u Ministarstvu poljoprivrede onako kako je to Dretar Drele rekao, odmah ti nađu da ti škola fali i tjeraju da učiš po stare dane.
Djelovanje u EU parlamentu dokaz je da nije svaka pečalba zlo. Evo recimo da se Bartulicu može poslati i bez izbora bilo bi korisno za sve. Zato nam valja po stare dane proširiti vidike, gledati dalje od Markova trga.
S ponistre se vidi Ursula von der Leyen. Bolje ne može. Nije to samo pogled s ponistre, to je svjetlo na horizontu, ona svijetla budućnost koja je zvonka radost, ona zbog koje se vrijedi žrtvovati, tim više ako je u vas političkog nerva premda i nije nužno. Sve drugo je samo tamo neko podstanarstvo.