ZAGREB – »U načelno bespredmetnom slikarstvu Marije Škorić figuriraju tek poneki, manje ili više prepoznatljivi motivi: pas, ptica, morski krajolik, ili tek sugerirana, asocijativno naznačena vegetacija. Lišen predmetnoga oslonca, promatrač njezinih slika zacijelo se pita kako te slike treba gledati, na kojih ih način valja odgonetati?«, pita likovni umjetnik i nastavnik na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti Jagor Bučan u svome tekstu o najnovijoj samostalnoj izložbi Marije Škorić, Novljanke sa zagrebačkom adresom.

To pitanje – kako uopće gledati njezine slike, nije niti najmanje zanemarivo, a odgovor na isto pruža nam upravo autoričino stvaralaštvo. Njezina nam se djela, što im više pažnje pružamo, otvaraju, iz platna izviruje pregršt motiva i asocijacija, skrivenih priča, a (ne)jasno su vidljive, što nije zanemarivo, i estetski profinjene modulacije koje nerijetko, različito postignutim ravnotežama, uranjaju promatrača u svijet Škorićkine vječne inspiracije, a to je priroda – natura naturata kao središnji realitet ove izložbe izvire i iz zelenih i plavih boja, ali i naslova slika: »Čuda šume«, »Mediteran I’’, »Mediteran II’’, »Osunčana noć’’ i »Sretan pas’’.

Kaligrafska gesta

»Slike Marije Škorić svojevrsne su arabeske gustoga rukopisnog tkanja. Te arabeske ponegdje podsjećaju na kaligrafsku gestu koju zatječemo u slikarskim svjetovima Marka Tobyja, Jeana Bazainea, Alfreda Manessiera i Rolanda Barthesa. Drugdje je pak opažamo u vidu višebojnih šara, strukturiranih na podlozi diskretne geometrijske potke, omekšane pretapanjima nalik plazmi (»Rođenje Pegaza’’, »Šamanov šumski selfie«)«, piše Bučan dodajući kako je oko, kojim Škorić promatra svijet, unutarnje oko. »Njezin pogled okrenut je spram nutarnjih, neosviještenih vizija koje izviru na površinu svjesnoga uma. A ukoliko se tim vizijama i nazire pojavnost naše predmetne stvarnosti, ona je prelomljena prizmom nutarnjega doživljaja, procesuirana je psiho-emotivnim stanjima koja zadiru u podsvjesno, u iracionalno« te se takav pristup, kazuje, oslanja na intuiciju kao osnovni instrument likovne navigacije«.

Opčinjenost antičkom mitologijom

Pored prirode, već se i u nazivima vidi i opčinjenost antičkom mitologijom, ali i našom, slavenskom, te kada je riječ o oslovljavanju i sadržaju, ti središnji motivi i ne čude, jer je Škorić diplomirala filozofiju i religijske znanosti, profesionalno se bavi prevoditeljstvom, dok je široj javnosti poznata i kao višenagrađivana slastičarka. »Dobro jutro i laku noć« njezina je sedma samostalna izložba, a 1994., bez likovne naobrazbe, ona započinje »dijeliti sebe« svijetu pomoću figurativnog slikarstva, a svoj slikarski identitet, kako piše Danica Ćurković, pronalazi u apstraktnom ekspresionizmu.

»Iako se na prvi pogled može učiniti kako su sva njezina djela plodovi kreativne slikarske igre, iza većine prethode procesi razmišljanja i propitkivanja drugih, Drugih i nje same. Tkogod ruminira, kontemplira i duboko proživljava sve dimenzije svijeta, u njezinim slikama može pronaći utočište, utjehu ili otvoriti novo pitanje koje ga možda dovede do odgovora«.