Slučaj Tušek podijelio je Hrvatsku: pravnici misle da se radi o trgovanju utjecajem i korupciji koja mora biti tretirana kao kazneno djelo i kao takva procesuirana, a političari tvrde kako je riječ o uobičajenom načinu na koji politika funkcionira, te kako nijedne političke koalicije nikada ne bi bilo da se ne vode razgovori i o funkcijama koje će iz toga proizaći. Dilema je moralne, pravne, političke, ali i ljudske prirode, a granica između korupcije i politike očito je toliko tanka da je se ne može lako detektirati. Pa onda vjerojatno ni sankcionirati.

Kako je poznato, HDZ-ov zastupnik i predsjednik županijskog odbora Krapinsko-zagorske županije Žarko Tušek snimljen je kako sa svojim suradnikom »kupuje« nezavisnog vijećnika Viktora Šimunića iz Oroslavlja, nudeći mu sva moguća radna mjesta koja su pod kapom županije. Nudi mu novac za tiskanje plakata i vođenje kampanje, razna mjesta u lokalnoj upravi, pa i ona koja se po zakonu biraju na javnom natječaju. No, Tušek u ovom trenutku nije na vlasti u toj županiji – na vlasti su SDP i župan Željko Kolar, pa je zapravo cijeli razgovor na neki način tek ono što si Tušek možda tek priželjkuje da se na izborima dogodi. Taj detalj sigurno će utjecati na tijek postupka, o kojem se već raspituje USKOK, gdje je vijećnik Šimunić jučer već dao iskaz. Za razliku od ranijeg slučaja Sabo, kad je tadašnji vukovarski gradonačelnik također bio tajno sniman kako nudi beneficije članici HDZ-a, no iz pozicije moći jer je tog trenutka već bio na vlasti. Iako osoba s kojom je »trgovao« nije bila vijećnica, nego obična građanka, to nije spriječilo sud da Sabu osudi na zatvorsku kaznu, koju je on i odslužio.

Ali upravo zbog te kazne i danas je u svom SDP-u nepodoban da bude kandidat na bilo kojim izborima, i upravo danas očekuje se da će biti isključen iz SDP-a, a vukovarski SDP bit će raspušten jer mu i dalje daje podršku.
Kako smo imali prilike vidjeti, šef HDZ-a Andrej Plenković frivolno je banalizirao slučaj, šalama i vicevima o »radarima u kletima« govorio je o tome zašto si je Tušek dozvolio da ga tako navuku, umjesto da je progovorio o meritumu stvari. Ako se to događa u jednom malom Oroslavlju, kako li je tek u velikim gradovima i na nacionalnoj razini? Sve je jučer do kraja relativizirao i predsjednik Zoran Milanović koji je, doduše, rekao kako se politička korupcija mora kažnjavati, ali i kako se ovdje ne radi o tome: »Branit ću pravo političara da budu budale«, rekao je, dodajući kako ovo uopće nije trgovina utjecajem, »to je naprosto anticipirana trgovina utjecajem u smislu stvaranja neke koalicije«. Međutim, kaže, dobro je da javnost to vidi. Da vidi kakvim se metodama služe političke stranke.

I to je točno – dobro je da građani vide kako to izgleda i kako se stvaraju politički dealovi i paktovi. Iako je takvom izjavom Milanović zapravo »spasio« sve buduće lokalne šerife koji na ovaj način trguju pozicijama i rade mrtvo slovo na papiru od zakona o javnim natječajima, u pravu je još u jednoj stvari, a to je da su upravo lokalni izbori najčešće poprište ovakvih slučajeva. Nije naodmet podsjetiti na bliski nam riječki primjer: kad je lokalna vlast spašavala većinu u Gradskom vijeću, dogovore s malim strankama su redovito pratile i funkcije na pozicijama biranima na javnom natječaju, dakle i one koje ne bi trebale biti političke – u konkretnom slučaju, pročelnička mjesta te rukovodeće funkcije u komunalnim društvima. A to je dokaz Milanovićevih tvrdnji da od ove bolesti boluju sve stranke, i lijeve i desne, i HDZ i SDP.

A osjetljivi i slabi vijećnik Viktor Šimunić »koji nemre mirno spavati« na kraju će vjerojatno biti jedina žrtva ove afere, bit će proskribiran kao druker koji snima ljude s kojima razgovara, možda omiljen od javnosti, ali odbačen od politike, dok će velike stranke i dalje nastaviti svojim putem, po starom.