Jesmo li baš priželjkivali da na ovim izborima gledamo »komad s pucanjem« - vjerojatno ne
Kad je prije sedam dana Zoran Milanović objavio kandidaturu za premijera, svi smo znali da će doći do novog miješanja karata. HDZ više ne može biti siguran u izvjesnu pobjedu, a na ljevici je isprva zavladalo oduševljenje, čak ekstaza. I birači su reagirali, po prvim anketama SDP je znatno skočio. Neki su izračunali da Milanović donosi u prosjeku 10 posto glasova više SDP-u nego kad ga nema u igri.
Ali kako živimo u danima nevjerojatne političke dinamike, i to je sad već davna prošlost, SDP nema više deset partnera nego pet, a sinoć smo saznali da nema ni dogovora SDP-a s platformom Možemo!. Uz Peđu Grbina, a time i Zorana Milanovića, ostale su samo male stranke, ili one koje doslovce vise o imenu svojih čelnika(ca), poput GLAS-a ili stranke Dalije Orešković. Svatko tko je doveo u pitanje činjenicu da se Milanović kandidirao, a da prije toga nije dao ostavku na dužnost na Pantovčaku, danas je već izvan tog saveza – IDS, PGS, Fokus, Radnička fronta, sad i Možemo!. Velika lijeva koalicija koja će činiti okosnicu »vlade nacionalnog spasa« koju zaziva Milanović, već je prošlost. Zato se predsjednik sada oslanja na desnicu, na DP, Mislava Kolakušića i Most, postajući istinski populist koji kombinira sve ideologije, ili nijednu, kako mu u tom času zatreba.
Ovo će biti dobar ishod za Možemo!, koji se sad može dalje graditi kao autonomnija stranka nego je bila jučer. Ljevica će imati za koga glasati, a da nije populist Milanović.
Ali sve je to dosad bilo kamilica u odnosu na novu retoriku kojom se počeo služiti. Mislili smo da smo sve vidjeli, da teže riječi ne mogu pasti od onih koje je upućivao HDZ-u, Andreju Plenkoviću i zadnjih dana Ustavnom sudu. Ali to prekomjerno granatiranje eskalira, svaki dan je oružje sve jače i već nas pomalo uši bole od zveketa tih riječi i rečenica.
Ono što smo možda gledali iz dana u dan u četiri godine Milanovićeve vladavine dok je bio premijer, pa onda u još skoro pet godina otkako je predsjednik, skoro svaki od tih 365 dana puta devet godina, pa plus kampanje, dakle dobrih desetak godina – sada je Milanović odlučio sažeti u ovih mjesec dana do izbora. Koliko god da je puta u tom vremenu bio grub, neugodan, glasan, težak, to sve sad sabija u ovih posljednjih tjedan dana. I nastavit će naredna tri tjedna do izbora 17. travnja. Uključiš televizor – on viče, otvoriš portale – on viče, slušaš radio u autu – on viče, spavaš i sanjaš – on viče. Ta zaglušujuća buka mogla bi za njega postati kontraproduktivna, jer to je poput zvuka granata, para uši i mozak. Cijela nacija ima tahikardiju.
A to uopće nije sve. Nakon posljednjih riječi kojima prijeti »obračunom«, tjeranjem pripadnika jedne stranke sa scene »svim sredstvima«, pa makar ta stranka bila i HDZ, vrijeme je da se upitamo koji je krajnji Milanovićev cilj – izvesti vojsku na ulice?
Pritom se služi prilično zlonamjernom zamjenom teza, jer nitko nikad nije ni izgovorio da će se datum izbora mijenjati i da će se njegova odluka o tome poništiti, ali svejedno »bandu treba goniti«, kaže predsjednik. Doista je crno postalo bijelo, i obrnuto – osoba koja moguće krši Ustav svojom kandidaturom s Pantovčaka, govori o tome kako netko drugi radi ustavni udar. Čak i da je Milanović stoput u pravu sa svojom kandidaturom, ipak je on taj koji je izveo ovaj dosad neviđeni antipravni novum koji je naciju digao na noge. Nije ga napravio nitko od aktualne vlasti, valjda je bar to notorno.
I onda još slučaj s Turudićem, čije je vozilo propucano. Od toga je sve krenulo, da Milanović neće dozvoliti da Ivan Turudić postane glavni državni odvjetnik. I sad smo već na pucanju. Ovo podsjeća na one kazališne komade u kojima u prvom činu na zidu visi puška – znamo da će kad-tad opaliti, samo ne znamo na koga i kad točno. I evo, počelo se i pucati.
Jesmo li baš priželjkivali da na ovim izborima gledamo »komad s pucanjem« – vjerojatno ne. Teme izborne kampanje potpuno su se preokrenule. Umjesto da HDZ lamentira o svojim postignućima, a oporba o svojim fiskalnim rješenjima, kampanja postaje uvod u društvene podjele, možda i nasilje, prvo u institucijama, pa onda valjda i na ulicama. Kome je to potrebno?
Politika na trapezu
Kome trebaju neredi i nemiri
Tihana Tomičić
23. ožujak 2024 08:33
Foto Davor Kovačević
Jesmo li baš priželjkivali da na ovim izborima gledamo »komad s pucanjem« - vjerojatno ne
Kad je prije sedam dana Zoran Milanović objavio kandidaturu za premijera, svi smo znali da će doći do novog miješanja karata. HDZ više ne može biti siguran u izvjesnu pobjedu, a na ljevici je isprva zavladalo oduševljenje, čak ekstaza. I birači su reagirali, po prvim anketama SDP je znatno skočio. Neki su izračunali da Milanović donosi u prosjeku 10 posto glasova više SDP-u nego kad ga nema u igri.
Ali kako živimo u danima nevjerojatne političke dinamike, i to je sad već davna prošlost, SDP nema više deset partnera nego pet, a sinoć smo saznali da nema ni dogovora SDP-a s platformom Možemo!. Uz Peđu Grbina, a time i Zorana Milanovića, ostale su samo male stranke, ili one koje doslovce vise o imenu svojih čelnika(ca), poput GLAS-a ili stranke Dalije Orešković. Svatko tko je doveo u pitanje činjenicu da se Milanović kandidirao, a da prije toga nije dao ostavku na dužnost na Pantovčaku, danas je već izvan tog saveza – IDS, PGS, Fokus, Radnička fronta, sad i Možemo!. Velika lijeva koalicija koja će činiti okosnicu »vlade nacionalnog spasa« koju zaziva Milanović, već je prošlost. Zato se predsjednik sada oslanja na desnicu, na DP, Mislava Kolakušića i Most, postajući istinski populist koji kombinira sve ideologije, ili nijednu, kako mu u tom času zatreba.
Ovo će biti dobar ishod za Možemo!, koji se sad može dalje graditi kao autonomnija stranka nego je bila jučer. Ljevica će imati za koga glasati, a da nije populist Milanović.
Ali sve je to dosad bilo kamilica u odnosu na novu retoriku kojom se počeo služiti. Mislili smo da smo sve vidjeli, da teže riječi ne mogu pasti od onih koje je upućivao HDZ-u, Andreju Plenkoviću i zadnjih dana Ustavnom sudu. Ali to prekomjerno granatiranje eskalira, svaki dan je oružje sve jače i već nas pomalo uši bole od zveketa tih riječi i rečenica.
Ono što smo možda gledali iz dana u dan u četiri godine Milanovićeve vladavine dok je bio premijer, pa onda u još skoro pet godina otkako je predsjednik, skoro svaki od tih 365 dana puta devet godina, pa plus kampanje, dakle dobrih desetak godina – sada je Milanović odlučio sažeti u ovih mjesec dana do izbora. Koliko god da je puta u tom vremenu bio grub, neugodan, glasan, težak, to sve sad sabija u ovih posljednjih tjedan dana. I nastavit će naredna tri tjedna do izbora 17. travnja. Uključiš televizor – on viče, otvoriš portale – on viče, slušaš radio u autu – on viče, spavaš i sanjaš – on viče. Ta zaglušujuća buka mogla bi za njega postati kontraproduktivna, jer to je poput zvuka granata, para uši i mozak. Cijela nacija ima tahikardiju.
A to uopće nije sve. Nakon posljednjih riječi kojima prijeti »obračunom«, tjeranjem pripadnika jedne stranke sa scene »svim sredstvima«, pa makar ta stranka bila i HDZ, vrijeme je da se upitamo koji je krajnji Milanovićev cilj – izvesti vojsku na ulice?
Pritom se služi prilično zlonamjernom zamjenom teza, jer nitko nikad nije ni izgovorio da će se datum izbora mijenjati i da će se njegova odluka o tome poništiti, ali svejedno »bandu treba goniti«, kaže predsjednik. Doista je crno postalo bijelo, i obrnuto – osoba koja moguće krši Ustav svojom kandidaturom s Pantovčaka, govori o tome kako netko drugi radi ustavni udar. Čak i da je Milanović stoput u pravu sa svojom kandidaturom, ipak je on taj koji je izveo ovaj dosad neviđeni antipravni novum koji je naciju digao na noge. Nije ga napravio nitko od aktualne vlasti, valjda je bar to notorno.
I onda još slučaj s Turudićem, čije je vozilo propucano. Od toga je sve krenulo, da Milanović neće dozvoliti da Ivan Turudić postane glavni državni odvjetnik. I sad smo već na pucanju. Ovo podsjeća na one kazališne komade u kojima u prvom činu na zidu visi puška – znamo da će kad-tad opaliti, samo ne znamo na koga i kad točno. I evo, počelo se i pucati.
Jesmo li baš priželjkivali da na ovim izborima gledamo »komad s pucanjem« – vjerojatno ne. Teme izborne kampanje potpuno su se preokrenule. Umjesto da HDZ lamentira o svojim postignućima, a oporba o svojim fiskalnim rješenjima, kampanja postaje uvod u društvene podjele, možda i nasilje, prvo u institucijama, pa onda valjda i na ulicama. Kome je to potrebno?