Prvo smo imali ustaše i partizane, pa pobornike cijepljenja i antivaksere, a sada podjelu Milanović - Plenković
Neki analitičari kažu da je ovo najdosadnija kampanja ikad. Zoran Milanović kaže: ili mi, ili oni.
I to je istina. Ili će se birati HDZ koji je osam godina radio što je znao i mogao u raznim krizama, da citiramo Andreja Plenkovića, ili će se birati neizvjesnost i neka koalicija DP-a, Mosta, SDP-a i platforme Možemo!, ako ikada do nje dođe.
U izborima smo koji su sve ili ništa, gdje je SDP dao cijelog sebe za jednog čovjeka, Zorana Milanovića, a HDZ cijelog sebe za drugog čovjeka, Andreja Plenkovića. Ovo je borba njihova dva ega, ali i programa koje zastupaju, makar deklarativno. Pritom smo HDZ-ove vrline, ali i mane, u ovih osam godina dobro vidjeli. Što donosi SDP-ov savez »čudnovatih kljunaša« u takozvanoj vladi nacionalnog spasa, ne znamo, ali svakako jedno znamo – ona bi Hrvatsku trebala osloboditi od HDZ-a.
Istovremeno, što je najviše znakovito, Ustavni sud i dalje šuti. Neki politolozi su jasno rekli ustavnim sucima da im je bolje da govore sada, ili šute zauvijek, jer ako izbore pomisle poništiti nakon objave izbornih rezultata, to će biti mnogo gore nego da ih ponište sada, kad su tek raspisani. S druge strane, analitičari kažu da je kampanja na kraju dosadna i neinventivna, baš zato jer je sve svedeno na dvije stranke, SDP i HDZ, svi drugi napori su uzaludni. Preciznije, oni kažu da je kampanja »neobična«. Glavni čin već se dogodio 15. ožujka – tada je Zoran Milanović istaknuo kandidaturu za premijera uz podršku SDP-a, a sve drugo je iz dana u dan samo reciklaža Milanovićevih glavnih poruka: Ivan Turudić nije smio postati glavni državni odvjetnik, vadi se uglavnom stari prljavi veš, stare afere tipa radosti i lipa se vrte ukrug, tko je koga zaposlio, ili nije, i slično.
Da je predsjednik Milanović dao ostavku i krenuo izravno u kampanju na listi SDP-a, to bi imalo nekog smisla, ali ovako se svi zajedno vrtimo u krug. Čekamo hoćemo li vidjeti neki novi Milanovićev potez koji će opet biti novo miješanje karata, ali nema se što učiniti – samo čekati 17. travnja. A to je dan koji je naizgled na početku izgledao kao odlično inovativno rješenje, jer je trebao jamčiti veći odaziv birača budući da je usred tjedna, ne može se spajati s drugim neradnim danima i slično. Međutim, pokazalo se da je ipak problematičan – ne zato jer birači neće na birališta neposredno nakon mise kao nedjeljom (iskreno se pitamo koliko je takvih koji su u nedjelju u 6 ujutro već na koljenima u crkvi), nego zato jer novine teško mogu izaći, dućani i kiosci ne rade, kafići kako koji, pa je i pitanje kome će se dati izlaziti na izbore na kojima ionako ne vidimo ništa novo. Stari Plenković, takav kakav jest, i stari Milanović, takav kakav jest. Obojicu jako dobro poznajemo.
U konačnici, Plenković je vjeran onome što HDZ jest, jednako kao što je Milanović vjeran onome što je SDP nekada bio. Partija je nekad bila jamac hrabrosti, bilo je vremena u kojima su njihovi pripadnici bili kontra cijelog kapitalističkog sustava, kad se za ideale ginulo. Tko je tjerao nekadašnje »španske borce« da odu gubiti glavu u neki građanski rat u Španjolskoj, niti su bili mobilizirani, niti ih je itko tjerao. To je neki duh koji danas želi (fake i retorički) probuditi i Zoran Milanović. Govori o revoluciji, o Trećoj republici, o idealima.
Ali danas živimo neko drugo vrijeme. U tom vremenu on, nažalost, promovira jednu politiku koju je imao prilike u praksi dokazati, a nije. Bio je već jednom predsjednik Vlade, mogao je mijenjati zakone, ukinuti Ustavni sud, uvesti porez na nekretnine ili porez na esktraprofite. Ništa od toga nije učinio. Pritom, ni njegovi suradnici nisu bili bez grijeha – šef njegova ureda Tomislav Saucha trenutno izdržava kaznu za lažiranje putnih naloga, ili barem tako glasi sudska presuda, a on sam znao je svraćati u Slovensku 9 na ribu »da se ne baci«. Tako ni njegova antikorupcijska borba nije tako sveta kakvom je predstavlja.
S druge strane imamo HDZ i Plenkovića. Nešto su i učinili, imali su 25 milijardi eura bespovratnog EU novca. Bilo bi pravo čudo da time nisu uspjeli obnovili državu od potresa i spašavati nas od krize.
Žalosno je samo što takva bipolarna politika ne daje šansu raznim »trećim opcijama« da se dokažu. Prvo smo imali ustaše i partizane, pa pobornike cijepljenja i antivaksere, a sada podjelu Milanović – Plenković.
Politika na trapezu
Neinventivna kampanja
Tihana Tomičić
06. travanj 2024 08:48
Foto Davor Puklavec/PIXSELL
Prvo smo imali ustaše i partizane, pa pobornike cijepljenja i antivaksere, a sada podjelu Milanović - Plenković
Neki analitičari kažu da je ovo najdosadnija kampanja ikad. Zoran Milanović kaže: ili mi, ili oni.
I to je istina. Ili će se birati HDZ koji je osam godina radio što je znao i mogao u raznim krizama, da citiramo Andreja Plenkovića, ili će se birati neizvjesnost i neka koalicija DP-a, Mosta, SDP-a i platforme Možemo!, ako ikada do nje dođe.
U izborima smo koji su sve ili ništa, gdje je SDP dao cijelog sebe za jednog čovjeka, Zorana Milanovića, a HDZ cijelog sebe za drugog čovjeka, Andreja Plenkovića. Ovo je borba njihova dva ega, ali i programa koje zastupaju, makar deklarativno. Pritom smo HDZ-ove vrline, ali i mane, u ovih osam godina dobro vidjeli. Što donosi SDP-ov savez »čudnovatih kljunaša« u takozvanoj vladi nacionalnog spasa, ne znamo, ali svakako jedno znamo – ona bi Hrvatsku trebala osloboditi od HDZ-a.
Istovremeno, što je najviše znakovito, Ustavni sud i dalje šuti. Neki politolozi su jasno rekli ustavnim sucima da im je bolje da govore sada, ili šute zauvijek, jer ako izbore pomisle poništiti nakon objave izbornih rezultata, to će biti mnogo gore nego da ih ponište sada, kad su tek raspisani. S druge strane, analitičari kažu da je kampanja na kraju dosadna i neinventivna, baš zato jer je sve svedeno na dvije stranke, SDP i HDZ, svi drugi napori su uzaludni. Preciznije, oni kažu da je kampanja »neobična«. Glavni čin već se dogodio 15. ožujka – tada je Zoran Milanović istaknuo kandidaturu za premijera uz podršku SDP-a, a sve drugo je iz dana u dan samo reciklaža Milanovićevih glavnih poruka: Ivan Turudić nije smio postati glavni državni odvjetnik, vadi se uglavnom stari prljavi veš, stare afere tipa radosti i lipa se vrte ukrug, tko je koga zaposlio, ili nije, i slično.
Da je predsjednik Milanović dao ostavku i krenuo izravno u kampanju na listi SDP-a, to bi imalo nekog smisla, ali ovako se svi zajedno vrtimo u krug. Čekamo hoćemo li vidjeti neki novi Milanovićev potez koji će opet biti novo miješanje karata, ali nema se što učiniti – samo čekati 17. travnja. A to je dan koji je naizgled na početku izgledao kao odlično inovativno rješenje, jer je trebao jamčiti veći odaziv birača budući da je usred tjedna, ne može se spajati s drugim neradnim danima i slično. Međutim, pokazalo se da je ipak problematičan – ne zato jer birači neće na birališta neposredno nakon mise kao nedjeljom (iskreno se pitamo koliko je takvih koji su u nedjelju u 6 ujutro već na koljenima u crkvi), nego zato jer novine teško mogu izaći, dućani i kiosci ne rade, kafići kako koji, pa je i pitanje kome će se dati izlaziti na izbore na kojima ionako ne vidimo ništa novo. Stari Plenković, takav kakav jest, i stari Milanović, takav kakav jest. Obojicu jako dobro poznajemo.
U konačnici, Plenković je vjeran onome što HDZ jest, jednako kao što je Milanović vjeran onome što je SDP nekada bio. Partija je nekad bila jamac hrabrosti, bilo je vremena u kojima su njihovi pripadnici bili kontra cijelog kapitalističkog sustava, kad se za ideale ginulo. Tko je tjerao nekadašnje »španske borce« da odu gubiti glavu u neki građanski rat u Španjolskoj, niti su bili mobilizirani, niti ih je itko tjerao. To je neki duh koji danas želi (fake i retorički) probuditi i Zoran Milanović. Govori o revoluciji, o Trećoj republici, o idealima.
Ali danas živimo neko drugo vrijeme. U tom vremenu on, nažalost, promovira jednu politiku koju je imao prilike u praksi dokazati, a nije. Bio je već jednom predsjednik Vlade, mogao je mijenjati zakone, ukinuti Ustavni sud, uvesti porez na nekretnine ili porez na esktraprofite. Ništa od toga nije učinio. Pritom, ni njegovi suradnici nisu bili bez grijeha – šef njegova ureda Tomislav Saucha trenutno izdržava kaznu za lažiranje putnih naloga, ili barem tako glasi sudska presuda, a on sam znao je svraćati u Slovensku 9 na ribu »da se ne baci«. Tako ni njegova antikorupcijska borba nije tako sveta kakvom je predstavlja.
S druge strane imamo HDZ i Plenkovića. Nešto su i učinili, imali su 25 milijardi eura bespovratnog EU novca. Bilo bi pravo čudo da time nisu uspjeli obnovili državu od potresa i spašavati nas od krize.
Žalosno je samo što takva bipolarna politika ne daje šansu raznim »trećim opcijama« da se dokažu. Prvo smo imali ustaše i partizane, pa pobornike cijepljenja i antivaksere, a sada podjelu Milanović – Plenković.