Baš kad smo pomislili da bi izborna kampanja čak i u posljednjem tjednu izbora mogla postati dosadna, predsjednik Zoran Milanović pobrinuo se da ipak tako ne bude. Ovdje ne govorimo o njegovom oštrom sukobu s Olegom Butkovićem – jer taj sukob niti je dosadan, niti je nevažan, a niti će stati do 17. travnja – nego o najavi kako će izgledati njegova vlada, ako je bude formirao.
Dva su aspekta te priče zanimljiva – prvo, riječ je o konceptu koji je izrazito podudaran s onim što govori Mostov Nino Raspudić već dulje vrijeme. To je ideja o vladi koja bi imala »ideološki moratorij« – odnosno imala bi karakter tehničke vlade koja bi rješavala probleme, ali ne bi otvarala ideološka pitanja. Naravno, jer Milanović očekuje da u njoj budu i SDP i Možemo! i Most i Domovinski pokret, odnosno da je svi oni podrže, bilo ulaskom u nju, bilo iz parlamenta.
No, realno, koje odluke bi uopće donosila takva vlada kad se desnica i ljevica ne bi mogle dogovoriti ni oko čega. Svaka tema je i ideološka tema. Eventualno, zajedničke podudarne točke bile bi izmjena izbornog zakona, promjena načina izbora članova Ustavnog suda, možda bi se dogovorili i oko toga da se smjenjuje Ivana Turudića s čela DORH-a, a i oko ukidanja »lex AP« moguće je da bi se složili. Ove dvije posljednje odluke donijeli bi lako i brzo, jer su to akutne odluke, ali dogovor oko izbornog zakona i Ustavnog suda sigurno bi doveo do sukoba. Ako ništa drugo, svjedočili bismo beskrajnim polemikama. A vlada je izvršno tijelo, mora biti brza i operativna. Zato čak i ako potpuno zatomimo svoj svjetonazor i ideologiju, što svatko od nas ipak teško može učiniti jer je to stvar habitusa, veliko je pitanje funkcionalnosti takve vlade.
Pogotovo ako bi ona bila manjinska – dakle, da Milanović ima placet da je vodi, a da u njoj osim SDP-a i pripadnika koalicije Rijeke pravde, nema ni pripadnika stranke Možemo!, a ni Mosta ni DP-a s njihovim ministrima, nego da je oni samo iz Sabora podržavaju.
Da bi takva vlada bila funkcionalna, sve bi moralo ovisiti samo u jednom čovjeku i njegovim odlukama, samom Zoranu Milanoviću (više nego danas s Andrejom Plenkovićem na čelu njegovog tima). To nas dovodi do druge Milanovićeve ideje, a to je ideja o »trećoj republici«. To je zapravo zamisao o uvođenju čistog kancelarskog sustava u kojem je jedna osoba ključna za svaku odluku, po modelu kakve imaju njemačka ili austrijska demokracija. Ovlasti ministara su tehničke, a kancelar je ključna osoba, dok se uloga predsjednika Republike time smanjuje na minimum. Dakle, Milanović bi doista ukidao ovlasti za onu funkciju na kojoj već jest, a to je šef države. S izmjenama zakona vjerojatno bi, kako je već i najavio u nekim intervjuima, dokinuo i neposredni izbor predsjednika Republike – on bi se birao u Saboru. Na taj način uloga premijera, odnosno kancelara, bila bi bitno ojačana, dok bi predsjednik Republike doslovno bio – fikus.
I druga bitna stvar – izbor kadrova. Prema jučerašnjoj najavi, u kojoj kao svoje ministre vidi uglavnom ljude iz svog sadašnjeg ureda na Pantovčaku, ili SDP-ove kadrove kao što je Boris Lalovac, a vjerojatno i Siniša Hajdaš Dončić, jasno je da Milanović zapravo priželjkuje da njegova »vlada nacionalnog spasa« bude manjinska, a da mu Možemo!, Most i DP posluže samo za to da dobije 76 ruku u Saboru. On zapravo, iz svega što dosad znamo, želi »svoju vladu« – u kojoj će sam birati ministre, a da pritom ne mora udomljavati ljude iz stranaka koje ga podupiru, i koji praktički nikome osim njemu ne moraju polagati račune. SDP je kao stranku već potpuno porobio, svojom kandidaturom za premijera poništio je svaku naznaku unutarstranačke demokracije u SDP-u, a sada želi porobiti i Možemo!, Most i DP koji bi služili samo kao ruke za održavanje većine u parlamentu, ali ne i kao subjekti njegovih politika na čelu vlade.
Plan nije loš – ali samo za njega osobno. Kakvu politiku bi vodila ta vlada, koliko bi mogla biti stabilna i koliko bi bila korisna za Hrvatsku i njeno društvo, nemamo pojma. Odgovor znaju građani, koji odlučuju za samo nekoliko dana, 17. travnja.
Tihana Tomičić
Milanović želi “svoju vladu”
Tihana Tomičić
11. travanj 2024 09:29
Foto Goran Stanzl/PIXSELL
Plan nije loš - ali samo za njega osobno
Baš kad smo pomislili da bi izborna kampanja čak i u posljednjem tjednu izbora mogla postati dosadna, predsjednik Zoran Milanović pobrinuo se da ipak tako ne bude. Ovdje ne govorimo o njegovom oštrom sukobu s Olegom Butkovićem – jer taj sukob niti je dosadan, niti je nevažan, a niti će stati do 17. travnja – nego o najavi kako će izgledati njegova vlada, ako je bude formirao.
Dva su aspekta te priče zanimljiva – prvo, riječ je o konceptu koji je izrazito podudaran s onim što govori Mostov Nino Raspudić već dulje vrijeme. To je ideja o vladi koja bi imala »ideološki moratorij« – odnosno imala bi karakter tehničke vlade koja bi rješavala probleme, ali ne bi otvarala ideološka pitanja. Naravno, jer Milanović očekuje da u njoj budu i SDP i Možemo! i Most i Domovinski pokret, odnosno da je svi oni podrže, bilo ulaskom u nju, bilo iz parlamenta.
No, realno, koje odluke bi uopće donosila takva vlada kad se desnica i ljevica ne bi mogle dogovoriti ni oko čega. Svaka tema je i ideološka tema. Eventualno, zajedničke podudarne točke bile bi izmjena izbornog zakona, promjena načina izbora članova Ustavnog suda, možda bi se dogovorili i oko toga da se smjenjuje Ivana Turudića s čela DORH-a, a i oko ukidanja »lex AP« moguće je da bi se složili. Ove dvije posljednje odluke donijeli bi lako i brzo, jer su to akutne odluke, ali dogovor oko izbornog zakona i Ustavnog suda sigurno bi doveo do sukoba. Ako ništa drugo, svjedočili bismo beskrajnim polemikama. A vlada je izvršno tijelo, mora biti brza i operativna. Zato čak i ako potpuno zatomimo svoj svjetonazor i ideologiju, što svatko od nas ipak teško može učiniti jer je to stvar habitusa, veliko je pitanje funkcionalnosti takve vlade.
Pogotovo ako bi ona bila manjinska – dakle, da Milanović ima placet da je vodi, a da u njoj osim SDP-a i pripadnika koalicije Rijeke pravde, nema ni pripadnika stranke Možemo!, a ni Mosta ni DP-a s njihovim ministrima, nego da je oni samo iz Sabora podržavaju.
Da bi takva vlada bila funkcionalna, sve bi moralo ovisiti samo u jednom čovjeku i njegovim odlukama, samom Zoranu Milanoviću (više nego danas s Andrejom Plenkovićem na čelu njegovog tima). To nas dovodi do druge Milanovićeve ideje, a to je ideja o »trećoj republici«. To je zapravo zamisao o uvođenju čistog kancelarskog sustava u kojem je jedna osoba ključna za svaku odluku, po modelu kakve imaju njemačka ili austrijska demokracija. Ovlasti ministara su tehničke, a kancelar je ključna osoba, dok se uloga predsjednika Republike time smanjuje na minimum. Dakle, Milanović bi doista ukidao ovlasti za onu funkciju na kojoj već jest, a to je šef države. S izmjenama zakona vjerojatno bi, kako je već i najavio u nekim intervjuima, dokinuo i neposredni izbor predsjednika Republike – on bi se birao u Saboru. Na taj način uloga premijera, odnosno kancelara, bila bi bitno ojačana, dok bi predsjednik Republike doslovno bio – fikus.
I druga bitna stvar – izbor kadrova. Prema jučerašnjoj najavi, u kojoj kao svoje ministre vidi uglavnom ljude iz svog sadašnjeg ureda na Pantovčaku, ili SDP-ove kadrove kao što je Boris Lalovac, a vjerojatno i Siniša Hajdaš Dončić, jasno je da Milanović zapravo priželjkuje da njegova »vlada nacionalnog spasa« bude manjinska, a da mu Možemo!, Most i DP posluže samo za to da dobije 76 ruku u Saboru. On zapravo, iz svega što dosad znamo, želi »svoju vladu« – u kojoj će sam birati ministre, a da pritom ne mora udomljavati ljude iz stranaka koje ga podupiru, i koji praktički nikome osim njemu ne moraju polagati račune. SDP je kao stranku već potpuno porobio, svojom kandidaturom za premijera poništio je svaku naznaku unutarstranačke demokracije u SDP-u, a sada želi porobiti i Možemo!, Most i DP koji bi služili samo kao ruke za održavanje većine u parlamentu, ali ne i kao subjekti njegovih politika na čelu vlade.
Plan nije loš – ali samo za njega osobno. Kakvu politiku bi vodila ta vlada, koliko bi mogla biti stabilna i koliko bi bila korisna za Hrvatsku i njeno društvo, nemamo pojma. Odgovor znaju građani, koji odlučuju za samo nekoliko dana, 17. travnja.