Ključno će biti hoće li se u javnosti uspjeti prikazati kao lider oporbe
U politici, percepcija je sve. Cijeli svoj mandat na čelu SDP-a Peđa Grbin temelji na ideji da SDP ostaje najveća i najjača stranka oporbe, i da je samim time on taj koji je logičan kandidat oporbe za premijera, i ako mu bog da, nasljednik Andreja Plenkovića na čelu Vlade.
U tom smislu do prije nekoliko dana prilično se mučio – najprije je imao probleme u vlastitoj stranci iz koje je potom isključio niz protivnika, klub u Saboru većim je dijelom prešao u Socijaldemokrate, ankete mu nisu išle u prilog, zbog čega je i stranka na terenu slabjela. A onda je iskoristio sretan trenutak da se oporba usprotivila izboru suca Ivana Turudića na čelo DORH-a, ad hoc je organiziran prosvjed oporbe gdje je SDP dijelio organizaciju s inicijatorima iz platforme Možemo!, održan je veliki prosvjed na Trgu sv. Marka koji je dosta dobro prošao, i Grbin se dosjetio da sastanak o novim prosvjedima iskoristi kao priliku da okupljenu oporbu predstavi kao novi veliki savez. To je u utorak navečer i učinio. Mora se priznati da u HDZ-u nikome nije bilo svejedno kad su vidjeli deset stranačkih čelnika uz Grbina. To je poprimilo oblik ozbiljnog saveza koji može dovesti do novog miješanja karata na političkoj sceni, pogotovo ako se u dijelu jedinica priključi i Možemo!. Stvorena je percepcija da lijeva oporba ima snage pobijediti HDZ s Grbinom na čelu. A percepcija je u politici sve.
No, nažalost, čini se nakratko. Već istu večer dio stranaka je objasnio da u nekim jedinicama sigurno ne idu sa SDP-om. Primjerice, IDS i PGS, koji jedino i izlaze u 8. jedinici, odmah su rekli da neće biti na istoj listi. Uskoro se oglasila i Radnička fronta koja nije protiv, ali nema još ni odluku za. HSS Kreše Beljaka ekvilibrira između SDP-a i Socijaldemokrata, pleše po tankoj žici, a na kraju bi ga mogli odbiti i jedni i drugi.
Uz to, Grbin i devet drugih stranačkih čelnika u utorak navečer izašli su pred novinare bez da su postigli apsolutno ikakav dogovor o mjestima na listama. Ako neki stranački čelnik ne zna ima li ulazno mjesto ili ne, odnosno ako SDP nije spreman pristati ustupiti poneka svoja ulazna mjesta za zajedničku korist, tada ta koalicija nema ni smisla ni potrebe. Čak je i kompromisima neskloni Zoran Milanović znao biti više nego darežljiv SDP-ovim mandatima samo kako bi koalicija bila veća i čvršća, jer i vrapci na grani znaju da samo ujedinjena lijeva oporba može pobjeđivati HDZ. To je povijest dokazala, i s Račanovom šestorkom i s Milanovićevom velikom koalicijom 2011. godine. Možda je i Grbin spreman biti darežljiv, ali to još ne znamo. Naprosto, do te faze još se nije ni došlo.
A formula je jednostavna – daš ulazno mjesto Daliji Orešković, Anki Mrak Taritaš, Katarini Peović, Kreši Beljaku, Radimiru Čačiću, Davoru Nađiju i Ivici Puljku, odnosno Marijani Puljak u Splitu, i imaš i veliki savez, i mir u koaliciji. Ako bi u 8. jedinici zajedno išli i IDS i PGS, daš mjesto i Daliboru Pausu i Dariju Vasiliću, i automatski imaš dovoljno glasova za dva mandata više.
Ali tu se vraćamo na sam SDP i srž problema – to je pitanje ima li Peđa Grbin dovoljan autoritet da to provede unutar vlastite stranke. Nezajažljivost za saborskim mandatima u glavama oporbe čini se još uvijek preteže nad idejom o maksimizaciji broja glasova.
Tu je naravno i programsko pitanje, s obzirom na to da se radi o lijevo-liberalnom centru. Kako na porez na nekretnine gledaju u SDP-u, a kako u Centru; što o POS-u misle u SDP-u, a što u Čačićevim Reformistima. Ni to dosad nije riješeno. Kažu, o tome će razgovarati nakon SDP-ovog Glavnog odbora 16. ožujka, kad program bude donesen. Ali vrijeme neumitno melje. Objavom raspuštanja Sabora i objavom imena svojih nositelja lista HDZ i Plenković nametnuli su ritam za kojim oporba još uvijek kaska.
U svakom slučaju, potezom od utorka opozicija je ipak pokazala da ima znakove života, Grbin pokazuje da je spreman ući u premijersku bitku, pa na kraju ako treba i poginuti, a ključno će biti hoće li se u javnosti uspjeti prikazati kao lider oporbe, pa makar i takve u kojoj su iza njega samo Orešković i Mrak Taritaš. Jer, u politici, percepcija je sve. I to je očito karta na koju je zaigrao.
Tihana Tomičić
Za Grbina će najvažnija biti – percepcija
Tihana Tomičić
07. ožujak 2024 08:53
Peđa Grbin / Foto Davor Kovačević
Ključno će biti hoće li se u javnosti uspjeti prikazati kao lider oporbe
U politici, percepcija je sve. Cijeli svoj mandat na čelu SDP-a Peđa Grbin temelji na ideji da SDP ostaje najveća i najjača stranka oporbe, i da je samim time on taj koji je logičan kandidat oporbe za premijera, i ako mu bog da, nasljednik Andreja Plenkovića na čelu Vlade.
U tom smislu do prije nekoliko dana prilično se mučio – najprije je imao probleme u vlastitoj stranci iz koje je potom isključio niz protivnika, klub u Saboru većim je dijelom prešao u Socijaldemokrate, ankete mu nisu išle u prilog, zbog čega je i stranka na terenu slabjela. A onda je iskoristio sretan trenutak da se oporba usprotivila izboru suca Ivana Turudića na čelo DORH-a, ad hoc je organiziran prosvjed oporbe gdje je SDP dijelio organizaciju s inicijatorima iz platforme Možemo!, održan je veliki prosvjed na Trgu sv. Marka koji je dosta dobro prošao, i Grbin se dosjetio da sastanak o novim prosvjedima iskoristi kao priliku da okupljenu oporbu predstavi kao novi veliki savez. To je u utorak navečer i učinio. Mora se priznati da u HDZ-u nikome nije bilo svejedno kad su vidjeli deset stranačkih čelnika uz Grbina. To je poprimilo oblik ozbiljnog saveza koji može dovesti do novog miješanja karata na političkoj sceni, pogotovo ako se u dijelu jedinica priključi i Možemo!. Stvorena je percepcija da lijeva oporba ima snage pobijediti HDZ s Grbinom na čelu. A percepcija je u politici sve.
No, nažalost, čini se nakratko. Već istu večer dio stranaka je objasnio da u nekim jedinicama sigurno ne idu sa SDP-om. Primjerice, IDS i PGS, koji jedino i izlaze u 8. jedinici, odmah su rekli da neće biti na istoj listi. Uskoro se oglasila i Radnička fronta koja nije protiv, ali nema još ni odluku za. HSS Kreše Beljaka ekvilibrira između SDP-a i Socijaldemokrata, pleše po tankoj žici, a na kraju bi ga mogli odbiti i jedni i drugi.
Uz to, Grbin i devet drugih stranačkih čelnika u utorak navečer izašli su pred novinare bez da su postigli apsolutno ikakav dogovor o mjestima na listama. Ako neki stranački čelnik ne zna ima li ulazno mjesto ili ne, odnosno ako SDP nije spreman pristati ustupiti poneka svoja ulazna mjesta za zajedničku korist, tada ta koalicija nema ni smisla ni potrebe. Čak je i kompromisima neskloni Zoran Milanović znao biti više nego darežljiv SDP-ovim mandatima samo kako bi koalicija bila veća i čvršća, jer i vrapci na grani znaju da samo ujedinjena lijeva oporba može pobjeđivati HDZ. To je povijest dokazala, i s Račanovom šestorkom i s Milanovićevom velikom koalicijom 2011. godine. Možda je i Grbin spreman biti darežljiv, ali to još ne znamo. Naprosto, do te faze još se nije ni došlo.
A formula je jednostavna – daš ulazno mjesto Daliji Orešković, Anki Mrak Taritaš, Katarini Peović, Kreši Beljaku, Radimiru Čačiću, Davoru Nađiju i Ivici Puljku, odnosno Marijani Puljak u Splitu, i imaš i veliki savez, i mir u koaliciji. Ako bi u 8. jedinici zajedno išli i IDS i PGS, daš mjesto i Daliboru Pausu i Dariju Vasiliću, i automatski imaš dovoljno glasova za dva mandata više.
Ali tu se vraćamo na sam SDP i srž problema – to je pitanje ima li Peđa Grbin dovoljan autoritet da to provede unutar vlastite stranke. Nezajažljivost za saborskim mandatima u glavama oporbe čini se još uvijek preteže nad idejom o maksimizaciji broja glasova.
Tu je naravno i programsko pitanje, s obzirom na to da se radi o lijevo-liberalnom centru. Kako na porez na nekretnine gledaju u SDP-u, a kako u Centru; što o POS-u misle u SDP-u, a što u Čačićevim Reformistima. Ni to dosad nije riješeno. Kažu, o tome će razgovarati nakon SDP-ovog Glavnog odbora 16. ožujka, kad program bude donesen. Ali vrijeme neumitno melje. Objavom raspuštanja Sabora i objavom imena svojih nositelja lista HDZ i Plenković nametnuli su ritam za kojim oporba još uvijek kaska.
U svakom slučaju, potezom od utorka opozicija je ipak pokazala da ima znakove života, Grbin pokazuje da je spreman ući u premijersku bitku, pa na kraju ako treba i poginuti, a ključno će biti hoće li se u javnosti uspjeti prikazati kao lider oporbe, pa makar i takve u kojoj su iza njega samo Orešković i Mrak Taritaš. Jer, u politici, percepcija je sve. I to je očito karta na koju je zaigrao.