Niti 12 sati nakon objave prvih izbornih rezultata, HDZ i Andrej Plenković već su dogovorili saborsku većinu, i vrlo skoro kreću na Pantovčak s minimalnih 76 potpisa novih zastupnika. To je stvarno svjetski rekord u formiranju vlasti, posebno nakon iskustava iz 2015. i 2016. godine kad su ti procesi trajali tjednima, pa i mjesecima.

U svakom slučaju – osvježavajuće, posebno kad se zna da u novoj HDZ-ovoj većini koju sastavlja umjereni desnocentrist Plenković neće biti ekstremno desnih Škorinih članova, kao niti nestabilnog Mosta.

S druge pak strane – opći potop. Tko će isplivati živ s Noine arke zvane SDP, nakon ovog epskog poraza potpuno je neizvjesno. Javnost se jučer cijeli dan bavila razlozima tog potopa, a u međuvremenu je Davor Bernardić već postao prošlost, iako je tek nedavno napunio 40 godina života. Cijeli je niz razloga za ovakav pad SDP-a.

Prvo, potpuno negiranje stvarnosti oko sebe. Najbolji primjer za to je jučerašnji dan – umjesto da je sam Bernardić istu večer dao ostavku kad se vidjelo da je ostvaren najgori rezultat od 90-ih godina, svi su skupa na Ibleru »dumali« još cijelu noć, da bi došli do zaključka da Bero ipak treba otići.

Pritom on nije dao ostavku, nego se »povukao«, a zapravo je ostavku trebalo dati cijelo Predsjedništvo, te prije toga samo ovlastiti jednu osobu, na kraju je to ispao Zlatko Komadina, da vodi proces izbora. Ali ne, umjesto priznanja poraza, SDP-ovci sad još održavaju sjednice, sazivaju Glavni odbor, filozofiraju, Bernardić u oproštajnom govoru i dalje govori kako je sretan da su donesena nova pravila internih izbora koja propisuju minimalno 50 posto žena u svim tijelima.

Umjesto da pusti da sve to ode niz vodu, Bernardić i na odlasku govori o potpuno nebitnim temama, nesvjestan da je cijela njegova politika doživjela propast, pa tako i unutarnja sa ZIP-kvotama, slabim izbornim listama, forsiranjem Glavnog odbora koji je smokvin list za izglasavanje nebuloznih odluka, na čelu sa svojim predsjednikom Erikom Fabijanićem koji će u povijest ući kao nositelj liste s najmanjim brojem vlastitih glasova ikad. Svi su oni, od Bernardića do Fabijanića, u roku odmah trebali podnijeti ostavke.

Drugi razlog poraza je potpuna ne-svijest o vlastitim političkim potezima. Izborne liste sastavljane osvetnički, guranjem »disidenata« na zadnja mjesta, praktički ponižavanjem ljudi koji su jedini držali SDP na životu svojim istupima u Saboru, od Marasa preko Jovanovića do Hajdaša ili Grbina, a uz to i loši, prepisivački i šuplji izborni programi, stvorili su opću nezainteresiranost birača za ono što je SDP nudio na ovim izborima.

Glavna gospodarska mjera koju je SDP ponudio prepisana je od HDZ-ove Vlade, ali doslovno, istim riječima. U toj stranci kao da mjesecima nije bilo nikoga tko bi viknuo »car je gol«, svi su se pravili da ne vide koliko je loš i lider, i lista, i program. A oni koji su viknuli – na vrijeme – odavno su suspendirani i kažnjeni.

Treće, fenomen Možemo. Ti su dečki i cure u prvom redu odgovor Milanu Bandiću u Zagrebu, ali skoro u jednakoj tolikoj mjeri i Bernardiću i SDP-u, koji su sve vrijeme paktirali s Bandićem, čiji su vijećnici u Skupštini redom pozapošljavani u Holdingu i Bandićevim gradskim poduzećima, i koji nisu ponudili nikakav odgovor građanima na situaciju nakon potresa u Zagrebu, osim najavom zakona o obnovi koji će biti donesen u prvih mjesec dana nove vlasti – ali kojega nikada nitko nije vidio. Ekipa iz Možemo su istinski pobjednici ovih izbora, jer su sve što SDP nije.

Sada se u redovima socijaldemokrata čude kako je nastao fenomen Možemo, ali oni su samo ono što je SDP nekada možda i bio, a svakako ono što je SDP trebao biti – branitelj socijalno slabijih, borac protiv korupcije i nepotizma, ekipa ljudi koja promišlja potrebe čovjeka koji živi od svoga rada.

No, unatoč potopu, SDP naravno ne treba otpisati, to je snažan politički brand, koji mogu urušiti samo daljnji unutarnji sukobi. Zato je važno da se SDP hitno »restarta«, održi interne izbore i izabere novo vodstvo, koje onda može ponešto naučiti i od grupacije Možemo.