Premijer Andrej Plenković došao je na jučerašnju sjednicu Sabora na raspravu o Zakonu o obnovi Zagreba nakon potresa kao Sport Billy sa svojim »super sackom« – istresao je iz svoje torbe i gradnju novih zamjenskih zgrada i kuća za one koje se neće moći obnoviti, i isplatu keša za one koji neće željeti na istom mjestu graditi ponovo isti objekt, i socijalni pristup onima koji neće moći sami financirati 20 posto, i 200 milijuna eura od Svjetske banke, i dodatna europska sredstva koja je ispregovarao s čelnicima Europske komisije…

Pripremljen je zakon za koji su mnogi zastupnici odmah rekli kako će ga rado podržati, iako djelomično kasni – podržat će ga svi, od suverenista do SDP-a, naravno ako se u konačnom drugom čitanju budu uvažile i njihove sugestije, a Plenković otpočetka tvrdi kako nema razloga da tako ne bude. Potpuno je jasno da premijer želi da prvi zakon koji šalje u parlament nakon formiranja nove Vlade bude prihvaćen jednoglasno i s punim konsenzusom, ne samo zbog Zagreba, nego i zbog poruke da konstruktivni prijedlozi koji se tiču svih građana nekog područja mogu dobiti takvu plebiscitarnu podršku, a to mu je evidentno važno odmah na početku mandata.

Istina je, međutim, da je Vlada predstavila jedini mogući oblik zakona o obnovi – realno, svaka bi vlast izašla sa sličnim prijedlogom koji se svodi na to da, kako su se jučer u Saboru svi složili, država postoji s razlogom. A to je da uskoči svugdje gdje građani ne mogu sami financirati osnovne uvjete života: stanovanje je svakako jedno od tih prava, i zato je potpuno normalno da država i lokalna uprava financiraju 80 posto svih troškova obnove. To je i razlog zašto će Plenković lako dobiti podršku svih u parlamentu za ovaj prijedlog, o čemu će se konačno glasati u rujnu.

Uloga države bit će, međutim, još veća u samoj provedbi ovog zakona. Ključno će biti da se ne dozvoli zloupotreba zakona, da se socijalno deprivirani na kraju ne istjeraju iz svojih stanova ili kuća od raznih mešetara nekretninama ili, na koncu, od same države koja će također dobiti priliku ući u vlasništvo cijelog niza nekretnina ili zemljišta na onim mjestima gdje se statički nesigurni objekti na kraju budu rušili. Zaštita prava svake osobe na svoju imovinu, ili pak na stanovanje kao puku socijalnu kategoriju, mora ostati svetinja za državu.

I tek ako tako bude, moći će se reći da je ova vlast ispunila svoju ulogu. A to neće biti lako, jer porušenim centrom Zagreba već krstare odredi za preuzimanje nekretnina za jeftine novce od ljudi koji si neće moći priuštiti obnovu, i koji često kucaju na otvorena vrata tih socijalno ugroženih skupina, preuzimajući skupe nekretnine za gotovo ništa novca.

Naravno, žalosna je činjenica, koja je svojevrsna nuspojava jučerašnje rasprave, i to da je debata o zakonu koji se u prvom redu tiče tehničkih i pravnih karakteristika obnove od potresa odmah skrenula u temu politizacije, čak do ustaša i partizana. Izvan pameti je istup Zlatka Hasanbegovića koji je za potres okrivio ex jugoslavensku vlast koja je 8. svibnja 1945. dovela do »takozvanog oslobođenja« Zagreba i onda krenula u oduzimanje imovine i lošu socijalističku gradnju koja je do ovako velikih posljedica potresa i dovela.

Tragikomično je kako neki zastupnici svaku raspravu, pa i ovu konstruktivnu o obnovi, koriste za iznošenje ne samo smiješno povijesno prevladanih tema, nego i kršenje Ustava tvrdnjama da je pobjeda antifašizma na kraju Drugog svjetskog rata bila »takozvana«. Što je najbizarnije, isti ti zastupnici koji tako nastupaju odmah su poručili da su spremni podržati ovaj zakonski prijedlog Vlade, pa je tim apsurdnije da im je za seizmičku aktivnost litosfere ispod Zagreba kriva neka partizanska brigada iz 1945. godine.

Na kraju dana, ako cijeli parlament podrži Zakon o obnovi, to će ipak biti dobra poruka o naravi novog hrvatskog parlamentarizma, a onaj dio o tome da je »u Saboru uvijek isti debilizam, čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan« najbolje je ignorirati i prepustiti vremenu vinila.