UVODNIK

Ogledalo hrvatske politike

Tihana Tomičić

Jednako kao što je SDP-u potrebno pročišćenje, isto je i s hrvatskom političkom scenom, opterećenom često banalnim političkim aferama. Vrijeme je da se korupciji i zlopotrebama u hrvatskoj politici kaže dosta.

placeholder


Svjedočili smo jučer još jednoj sramotnoj epizodi hrvatske politike: uhićeni su nezavisni župan Matija Posavec, a policija se bavi i zastupnikom, bivšim čakovečkim gradonačelnikom Stjepanom Kovačem. Njihovi slučajevi samo su šlag na torti često bizarnih pravosudno-policijskih trakavica kakvima u Hrvatskoj dugo svjedočimo. Malo koji od tih i takvih slučajeva završi ikakvim ozbiljnijim pravosudnim ishodom, i u tom kontekstu doista je praktički svejedno tko je predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske – efikasnost pravosuđa mjeri se tek svakim pojedinačnim slučajem. A tu obično pravda biva ili spora, ili nedostižna.


No, pustimo da DORH i sudovi i ove najnovije slučajeve dovedu do završetka. Dotad, ova su jučerašnja uhićenja ipak znakovita iz barem nekoliko razloga. Prvo, ponovo se pokazuje da stranačka iskaznica nije nikakvo jamstvo poštenja. Mantra o tome da samo u HDZ-u stanuje korupcija ili kriminal, svakim se danom sve više demantira u praksi. Naravno, ima i onih koji su skloni okrenuti pilu naopako i reći da DORH ovime praktički »prekriva« drugu najnoviju HDZ-ovu aferu u Slavoniji. No, tako paušalno govoriti o radu odvjetništva ipak se ne može. Uostalom protagonisti jučerašnjih uhićenja zapleli su se u tako bizarne situacije da nema te politike ili toliko politiziranog DORH-a da bi se dosjetio ovako banalnih slučajeva, kakvi su slučajevi Matije Posavca i Stjepana Kovača. Uostalom, slučajevi za HDZ-ove članove vodit će se ipak individualno. Pa ih neće moći spašavati vladajuća stranka ako se dokaže da su – krivi.


Drugo, ovi primjeri pokazuju da svaki lokalni dužnosnik, nakon više od dva mandata, ipak postaje lokalni šerif. Svemoć koju ti ljudi osjećaju u svojim rukama najčešće se premetne u zloupotrebu, ili toliku razinu bahatosti da misle da mogu zapošljavati svoje prijatelje ili naprosto, da im ta funkcija dovijeka pripada, po prirodi stvari. Stoga si dopuštaju stvari koje na početku mandata vjerojatno ne bi činili. Ograničiti mandat na dva izborna ciklusa stoga bi bilo zaista higijenski. Bar za hrvatske prilike.
U tom smislu, primjer Matije Posavca je vrlo signifikantan: »dobar dečko Međimurja«, kako ga se najčešće percipira, dugo je slovio za novu političku nadu hrvatske politike. Mnogi su ga vidjeli kao čovjeka za spas HNS-a, gdje je mogao biti predsjednikom samo da je htio. On je međutim odbio tu šansu, i potom vrludao od naklonosti prema HDZ-u do simpatije prema SDP-u, a sve pod kišobranom svog dugogodišnjeg mentora Radimira Čačića.




Na kraju, ponovo je pobijedio u bitci za župana veoma lako, još ovog proljeća, ali se čini da je i njega vlast izvitoperila, naravno ako se dokaže da optužbe stoje. Stvar izgleda bagatelno jer je riječ o običnim službeničkim mjestima za zapošljavanje i relativno sitnoj lovi, no to je samo još jedan ogledni primjer kako vlast kvari ljude, ali i kako funkcionira hrvatski sustav lokalne samouprave. Takvih primjera je vjerojato bezbroj, u svakoj od 555 općina, no evo neki nemaju sreće pa završe pod mjerama. Vjerojatno ni kazna za to neće biti drakonska, ali politička stabilnost Međimurske županije ovime je sigurno narušena. Jedna regija – slučaj više.


I na kraju, primjer Stjepana Kovača, SDP-ovog bivšeg gradonačelnika Čakovca koji si je lažirao prijetnje smrću i plakao pred kamerama samo kako bi dobio još jedan mandat. No međutim na izborima je izgubio – treba li se čuditi zašto? Čovjek je glumio da plače zbog izmišljenih prijetnji kako bi se birači nad njim, što, sažalili? I zato mu dali glas za novi mandat? Politička agenda mu je bila da bude – papak? I onda izbore nije dobio. Stvarno čudno.


To je doista jedna od bizarnijih priča hrvatske politike u posljednje vrijeme, ali ona jasno govori o tome što su sve hrvatski političari sposobni pokušati ne bi li zadržali svoje pozicije i svoju moć. Nažalost, Kovač kao da je ogledalo SDP-a danas. Stranka koja se bori da opstane na sceni, bez lidera i bez karaktera, ali i bez programa i ideja, razorena sukobima, očajnički pokušava učiniti doslovce bilo što da zadrži vlast u sredinama u kojima je ima, a Kovač je samo jedan u nizu onih SDP-ovaca koji su u tome na kraju bili neuspješni.


No, jednako kao što je SDP-u potrebno pročišćenje, isto je i s hrvatskom političkom scenom, opterećenom često banalnim političkim aferama. Vrijeme je da se korupciji i zlopotrebama u hrvatskoj politici kaže dosta.