Tihana Tomičić

Nepotrebni euroskepticizam

Tihana Tomičić

Ne može se, i ne treba, sve negirati samo zbog dnevnopolitičkog efekta

placeholder


Samo jedan projekt, Pelješki most, osigurao je Hrvatskoj oko 350 milijuna eura bespovratnih sredstava Europske unije. To je skoro dvije trećine ukupnog troška gradnje mosta koji će biti otvoren u ponedjeljak i usred turističke sezone pušten odmah u promet kao prava građevinska senzacija, ali i povijesno važna poveznica juga Hrvatske.


Kad se malo sumira, barem prema onome što je zbrojilo Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova, Hrvatska je iz europskih strukturnih i investicijskih fondova od 2013. do 14. srpnja ove godine povukla točno 7,91 milijardi eura, dakle gotovo 74 posto dodijeljenih sredstava iz EU fondova, dok je državni proračun u plusu ukupno za 63,7 milijardi kuna.


Sasvim precizno, nije riječ samo o državnom proračunu nego i drugim korisnicima, pa je tako iz EU fondova za razdoblje 2014 – 2020. godine Hrvatskoj na raspolaganju bilo ukupno 10,73 milijardi eura, odnosno 81,56 milijardi kuna. Do 14. srpnja ove godine, pak, ugovoreni su projekti u vrijednosti od 13,57 milijardi eura ili 103,15 milijardi kuna.




Za one koji su pripremljeni, kao što to jest cijeli niz lokalnih jedinica i županija, europski novac je doslovce na pladnju i onaj tko ga zna uzeti, ne mora se bojati za sebe. Danas se europskim novcem grade škole, potiču STEM projekti, otvaraju kulturni sadržaji i prostori, ugrađuju solarni paneli, grade nove elektrane obnovljivih izvora. O infrastrukturi kao što je Pelješki most, razne ceste, obnova dijela željeznice, a pogotovo luka i riva, da se ne govori. Hrvatska je na najbolji mogući način dosad naplatila članstvo u EU, od 1. srpnja 2013. godine kad smo imali čast biti primljeni u europsko društvo.


To nas ne definira samo u financijskom smislu, nego i političkom. Ruska vlada jučer je Hrvatsku stavila na popis “neprijateljskih zemalja”, a iz Vlade su im na to samo poručili: “Neka, u dobrom smo društvu”, jer tu je cijela EU, potom SAD i cijeli zapadni svijet. Ukratko, sjedimo za europskim stolom, i u dobru i u zlu. A sigurno je bolje imati snažne partnere poput velesila Francuske, Njemačke i SAD, nego biti van tog okvira.


Postavlja se stoga pitanje što predsjednik Republike Zoran Milanović misli reći kad recentno negira važnost činjenice da smo punopravni dio EU-a, uskoro i u eurozoni i Schengenu. Što pjesnik hoće reći? Milanović je, naime, prije dva dana u Opatiji kritizirao EU i omjer Hrvatske u europskoj raspodjeli novca, rekavši kako, po njegovoj računici Hrvatska godišnje dobiva tek oko pet milijardi kuna, što nije dovoljno. On se pita koje efekte to članstvo ima, kako utječe na konkurentnost, na rast plaća, na zapošljavanje – ništa od toga mi ne znamo, rekao je. A i jučer je u Promini poručio kako nam je “Europska unija dala nešto, ali nije nam dala dovoljno, moramo uzimati više, moramo se boriti za svoja prava, to je naš novac, i moramo biti neumoljivi u borbi s birokracijom”. Rječju, po predsjedniku, politika EU je “tužna”.


Da li se možda neki novi hrvatski suverenizam pokazuje euroskepticizmom? Ili se samo radi o tome da Milanović Plenkovića smatra “eurobirokratom” i užasno mu ide na živce teza da Andreja Plenkovića u Bruxellesu čeka neko prominentno mjesto u Europskoj komisiji, možda čak i predsjednika EK, kad završi mandat u Hrvatskoj. Na ta pitanja odgovor zna samo sam predsjednik Milanović.


Ali dovoditi u pitanje efekte od članstva u EU izgleda malo nesmotreno i svakako nepotrebno baš u tajmingu u kojem se to članstvo kroz otvaranje Pelješkog mosta dokazuje kao najbolja ilustrancija koliko je to korisno. Dovoditi danas to u pitanje poprilično je povijesno prevladano, jer te dileme nismo imali ni na referendumu na kojem smo se opredijelili za europski klub, a uostalom niti u trenutku kad je 1. srpnja 2013. godine upravo Milanović bio premijer i potpisao taj ugovor. To je danas jednostavno činjenica i nepovratni trend, barem do trenutka kad se EU ne raspadne, a s obzirom na agresiju na istoku kontinenta, Europa se u ovom trenutku ne može raspasti čak ni da to sama unutar sebe želi, jer bi tada pogazila vrijednosti za koje se borila doslovce od 1798. godine i Rezolucije o pravima čovjeka i građanina.


Ne može se, i ne treba, sve negirati samo zbog dnevnopolitičkog efekta.