Hrvatska je točno na pola cijepljenog stanovništva. I taj broj sad stagnira. Koliko god cjepiva Vlada nabavila, zainteresiranih je otprilike isto. Dinamika i postotak cijepljenja znatno su smanjeni zadnjih tjedana. Kao da je ispunjena kvota.

Pritom, Hrvatska je po cijepljenosti stanovništva pri donjem dijelu ljestvice Europe. Većina država ima veći broj cijepljenih, poznato je da proces dobro ide u Njemačkoj, nakon oštrih najava francuske vlasti o raznim vrstama »mrkve i batine« za necijepljene, tamo je naglo porastao interes, a Britanija je postigla epidemiološki cilj od skoro 80 posto i počela se otvarati i vraćati normalnom životu. Dapače, ako Hrvatska ostane normalno otvorena za turiste, Britanci će masovno na Jadran narednih dana i tjedana.
No, u našim domaćim vodama cijepljenje je i dalje tabu tema. Bauk.

Za pola stanovništva to je teror vlasti, pritisak institucija, gušenje slobodne volje građana. Zapravo, (ne)cijepljenje kao da je postalo nova vrsta religije. Cijepljeni su duboko uvjereni da je to jedini spas protiv virusa i novih lockdowna. Necijepljeni misle da su žrtve vlasti, moćnika i elita ako se cijepe. Jedni i drugi imaju nevjerojatno čvrste argumente, i ne odstupaju makar umrli. Od uvjeravanja druge strane. Ili od korone. Ali pomaka nema. Došli smo do 50:50 i ne mrdamo dalje. Rovovi su tako duboko ukopani među ljudima da je stvar građanske pristojnosti o tome više ni ne pitati.

Baš kao što nećemo osobu koju prvi put u životu upoznamo odmah pitati: »A koje si ti ono vjere, aha katolik, a zašto nisi musliman«, ili obratno – »Aha, pravoslavac, a zašto nisi ateist«, jer o tome pristojni ljudi ne razgovaraju, gotovo da je postalo jednako nepristojno polemizirati i o cijepljenju.
– Jesi se cijepio. Ja jesam, dvaput, Pfizerom. A ti?
– Ja ne. Neću ni mrtav, pa da za tri godine dobijem ugrušak i umrem.
– Ali nećeš moći na koncerte i u kino. i preko granice.
– Baš me briga, imam Netflix i pečem kokice kući.

Ok, kraj razgovora. Nećemo razgovarati dalje zašto si odabrao takav način života, jednako kao što nećemo razgovarati ni o tome zašto si odabrao određenu vjeru ili kakve si seksualne orijentacije. To je svačija privatna stvar, i to je posve nepristojno spominjati.

Hrvatsko društvo, čini se, voli se dijeliti. Na pola smo po cijepljenosti, na pola smo po podjeli na ustaše i partizane, na pola smo za HDZ i SDP, na pola smo po izlaznosti na izbore. Društvena odgovornost hrvatskih građana točno je prepolovljena oko bilo koje bitne društvene teme. Volimo takve sukobe i polemike, a neko buduće sociološko ispitivanje vjerojatno će morati istražiti podudarnost između političke preferencije, izborne apstinencije, pa čak i seksualne orijentacije, u usporedbi s odlukom pojedinca o cijepljenju. Naravno, jednako tako bit će zanimljivo vidjeti i takvo istraživanje po stručnoj spremi, dobi i spolu. Neki zajednički profil za antivaksere, kao i za one koji se već jesu cijepili, mora postojati. Sociolozi će imati posla.

No, ipak, kad je o cijepljenju riječ, na kraju dana postoje dvije bitne varijable: hoćemo li dopustiti da hrvatska turistička sezona i ekonomija do kraja propadnu, i da se najesen suočimo s najtežom ekonomskom krizom u posljednjih možda i sto godina? I drugo, hoćemo li dopustiti da se hrvatski zdravstveni sustav uruši pod naletom četvrtog vala koji bi veoma brzo mogao zatrpati bolnice.

To su zapravo jedina dva pitanja na koja si osobe koje i dalje žustro odbijaju cijepljenje trebaju odgovoriti. A odgovor je jednostavan: ne moramo se cijepiti samo zbog sebe i svog zdravlja, jer i vlastito zdravlje je u konačnici stvar osobnog izbora. Ako se želimo ubiti od droge, snimajući selfie s litice, vozeći auto 250 na sat ili skočiti s mosta, to je doista naša osobna odluka. No, necijepljenjem se ugrožava okolina, ugrožavaju se drugi ljudi, ugrožava se zajednička društvena zajednica, i ovdje je riječ o odgovornosti prema osobama s kojima zajedno dišemo isti zrak. A to je zapravo više od religije.