Da je SDP kadrovski poharan, to svi dobro vide, od Milanovićeve ere u toj je stranci bitno ojačao prezidencijalistički sustav, šef stranke bio je bog i batina, on je odlučivao o svakom imenu na listi, često po čisto prijateljskoj liniji
SDP trenutno ima dva kandidata za predsjednika – Peđu Grbina i Mirelu Ahmetović. Ono što im je zajedničko, jest stav o tome da stranka treba pod hitno reviziju i revitalizaciju članstva koje je poharano godinama zanemarivanja i koje je ogorčeno time podiglo zid prema Ibleru, kako je netko od njih ispravno primijetio, te je danas članova SDP-a tek negdje oko desetak tisuća u cijeloj Hrvatskoj.
Ima sredina gdje je to potonuće, kako bi znao reći Ivica Račan, rapidnije nego drugdje. Nevjerojatno zvuči podatak da formalnih članova SDP-a, s plaćenom članarinom, dakle onih koji se bar jednom mjesečno kad idu odnijeti uplatnicu u poštu sjete svoje stranke, ima – 238. Slovom i brojkom 238 ljudi vlada Rijekom i Županijom trideset godina.
Ne ulazeći sad u razloge za takvu situaciju u Rijeci, koja će na naplatu vjerojatno doći 2021. godine na lokalnim izborima, nije ni čudo što i Grbin i Ahmetović imaju potrebu progovoriti o toj temi. Jer, ona je bazična za politički rad – ako stranka nema članstvo i ljude s idejama za formuliranje novih politika, uzalud postoji, sama je sebi svrha.
I dok Grbinove stavove, preferencije, izjave, stil i poglede javnost dobro zna, Mirela Ahmetović tek gradi svoj nacionalni imidž. Prema onome što je jučer iznijela na Ibleru na predstavljanju svojih smjernica, radi se o programu koji bi SDP trebao vratiti nekim njegovim tradicionalnim vrijednostima. Ahmetović govori račanovskim jezikom – u pismu članstvu spominje drugove, u širem javnom diskursu radnika i čovjeka, vraća odlučivanje na lokalne partijske »ćelije«, na najniže razine odlučivanja, koje po njoj moraju imati i svoje veće budžete, i odlučivati o imenima kandidata za Sabor, vjerojatno i utvrđivati kriterije da bi netko na tim listama bio.
Da je SDP kadrovski poharan, to svi dobro vide, od Milanovićeve ere u toj je stranci bitno ojačao prezidencijalistički sustav, šef stranke bio je bog i batina, on je odlučivao o svakom imenu na listi, često po čisto prijateljskoj liniji. Jasno, isto što i Milanović, činio je i Davor Bernardić, koristeći se tim istim statutom stranke, te formiravši liste koje su 5. srpnja SDP odvele gotovo u propast. Mirela Ahmetović vraća se, čini se, na prethodnu eru, a činjenica je da je u vrijeme Ivice Račana stranačka baza barem nominalno bila temelj odlučivanja.
To je pomalo i šepčićevska politika – svi se sjećamo legendarnog šefa stranke u Rijeci Vladimira Šepčića, u njegovo vrijeme nije mogao bilo tko biti članom SDP-a, a još manje kandidat za Sabor. Znao se red, inzistiralo se na kriterijima koji nisu davali mjesta padobrancima i uhljebima – mandat se itekako trebalo zaraditi.
Riječki SDP vjerojatno je i dan-danas jedino mjesto na svijetu na kojem se ne možeš upisati u partiju samo tako da doneseš pristupnicu i – puf, već si član. Tu još uvijek postoji specijalna komisija koja daje ocjenu može li netko postati dio toga kluba. Malo se raspituju, gledaju reference, prate rad i istupe. Tu se sigurno ne može dogoditi, kao što se govori za neke male SDP-ovske sredine u Slavoniji, da dođeš u romsko naselje ili pred pučku kuhinju, kupiš ekipi cugu, i učlaniš ih sto u jednom danu. A tvrdi se da je i toga bilo.
No, šalu na stranu (a u svakoj šali pola istine), ovdje se postavlja sasvim ozbiljno pitanje: može li SDP iz ove krize izvući neka neidentificirana progresivistička politika, za koju u globalnoj korona krizi nitko živ ne može napisati kako bi trebala izgledati, ili upravo povratak tradicionalnim vrijednostima te stranke. Kako zapravo diše »običan« član SDP-a?
Podržava li taj salonske ljevičare koji ponekad skreću udesno sve do tuđmanizma, podržava li saborske šminkere u skupim odijelima, je li to šljaker na minimalcu ili su to neka urbana gospoda mlađe generacije što na električnom romobilu zuje čitajući na svom kindlu novog Levina ili Sandersa? Ta pitanja, ne govoreći sad uopće ovdje o Peđi Grbinu ili Mireli Ahmetović pojedinačno, otvaraju i dilemu što bi uopće bio modernizam SDP-a? Odgovor će dati članstvo stranke 26. rujna.
UVODNIK
Moderni SDP – što je to?!
Tihana Tomičić
20. kolovoz 2020 18:14
Peđa Grbin / Snimio Darko JELINEK
Da je SDP kadrovski poharan, to svi dobro vide, od Milanovićeve ere u toj je stranci bitno ojačao prezidencijalistički sustav, šef stranke bio je bog i batina, on je odlučivao o svakom imenu na listi, često po čisto prijateljskoj liniji
SDP trenutno ima dva kandidata za predsjednika – Peđu Grbina i Mirelu Ahmetović. Ono što im je zajedničko, jest stav o tome da stranka treba pod hitno reviziju i revitalizaciju članstva koje je poharano godinama zanemarivanja i koje je ogorčeno time podiglo zid prema Ibleru, kako je netko od njih ispravno primijetio, te je danas članova SDP-a tek negdje oko desetak tisuća u cijeloj Hrvatskoj.
Ima sredina gdje je to potonuće, kako bi znao reći Ivica Račan, rapidnije nego drugdje. Nevjerojatno zvuči podatak da formalnih članova SDP-a, s plaćenom članarinom, dakle onih koji se bar jednom mjesečno kad idu odnijeti uplatnicu u poštu sjete svoje stranke, ima – 238. Slovom i brojkom 238 ljudi vlada Rijekom i Županijom trideset godina.
Ne ulazeći sad u razloge za takvu situaciju u Rijeci, koja će na naplatu vjerojatno doći 2021. godine na lokalnim izborima, nije ni čudo što i Grbin i Ahmetović imaju potrebu progovoriti o toj temi. Jer, ona je bazična za politički rad – ako stranka nema članstvo i ljude s idejama za formuliranje novih politika, uzalud postoji, sama je sebi svrha.
I dok Grbinove stavove, preferencije, izjave, stil i poglede javnost dobro zna, Mirela Ahmetović tek gradi svoj nacionalni imidž. Prema onome što je jučer iznijela na Ibleru na predstavljanju svojih smjernica, radi se o programu koji bi SDP trebao vratiti nekim njegovim tradicionalnim vrijednostima. Ahmetović govori račanovskim jezikom – u pismu članstvu spominje drugove, u širem javnom diskursu radnika i čovjeka, vraća odlučivanje na lokalne partijske »ćelije«, na najniže razine odlučivanja, koje po njoj moraju imati i svoje veće budžete, i odlučivati o imenima kandidata za Sabor, vjerojatno i utvrđivati kriterije da bi netko na tim listama bio.
Da je SDP kadrovski poharan, to svi dobro vide, od Milanovićeve ere u toj je stranci bitno ojačao prezidencijalistički sustav, šef stranke bio je bog i batina, on je odlučivao o svakom imenu na listi, često po čisto prijateljskoj liniji. Jasno, isto što i Milanović, činio je i Davor Bernardić, koristeći se tim istim statutom stranke, te formiravši liste koje su 5. srpnja SDP odvele gotovo u propast. Mirela Ahmetović vraća se, čini se, na prethodnu eru, a činjenica je da je u vrijeme Ivice Račana stranačka baza barem nominalno bila temelj odlučivanja.
To je pomalo i šepčićevska politika – svi se sjećamo legendarnog šefa stranke u Rijeci Vladimira Šepčića, u njegovo vrijeme nije mogao bilo tko biti članom SDP-a, a još manje kandidat za Sabor. Znao se red, inzistiralo se na kriterijima koji nisu davali mjesta padobrancima i uhljebima – mandat se itekako trebalo zaraditi.
Riječki SDP vjerojatno je i dan-danas jedino mjesto na svijetu na kojem se ne možeš upisati u partiju samo tako da doneseš pristupnicu i – puf, već si član. Tu još uvijek postoji specijalna komisija koja daje ocjenu može li netko postati dio toga kluba. Malo se raspituju, gledaju reference, prate rad i istupe. Tu se sigurno ne može dogoditi, kao što se govori za neke male SDP-ovske sredine u Slavoniji, da dođeš u romsko naselje ili pred pučku kuhinju, kupiš ekipi cugu, i učlaniš ih sto u jednom danu. A tvrdi se da je i toga bilo.
No, šalu na stranu (a u svakoj šali pola istine), ovdje se postavlja sasvim ozbiljno pitanje: može li SDP iz ove krize izvući neka neidentificirana progresivistička politika, za koju u globalnoj korona krizi nitko živ ne može napisati kako bi trebala izgledati, ili upravo povratak tradicionalnim vrijednostima te stranke. Kako zapravo diše »običan« član SDP-a?
Podržava li taj salonske ljevičare koji ponekad skreću udesno sve do tuđmanizma, podržava li saborske šminkere u skupim odijelima, je li to šljaker na minimalcu ili su to neka urbana gospoda mlađe generacije što na električnom romobilu zuje čitajući na svom kindlu novog Levina ili Sandersa? Ta pitanja, ne govoreći sad uopće ovdje o Peđi Grbinu ili Mireli Ahmetović pojedinačno, otvaraju i dilemu što bi uopće bio modernizam SDP-a? Odgovor će dati članstvo stranke 26. rujna.