Opozicija nije uspjela natjerati vladajuću većinu da se odluke o utjecaju na temeljna ljudska prava u Saboru donose dvotrećinskom većinom – HDZ je jučer sam sa svojim partnerima, dakle s uobičajenih 76 ruku, donio izmjene Zakona o zaštiti pučanstva, ili laički rečeno novi zakon kojim će se kažnjavati nenošenje ili pogrešno nošenje maski, kao i kažnjavati privatna okupljanja veća od deset ljudi.
Koliko god COVID-19 pogađao sve ljude isto, bez obzira na naciju, vjeru ili političko opredjeljenje, politika u Hrvatskoj ne uspijeva postići konsenzus oko načina kako donositi te odluke.
Nije u pitanju čak ni meritum stvari, a to je pitanje koje mjere su minimum minimuma u daljnjoj eskalaciji koronavirusa, jer mnogi oporbeni političari i sami često zazivaju strože mjere ili kažu da su spremni podržati Vladine prijedloge, no samo ako način njihova izglasavanja bude drukčiji. A rezultat je da konsenzusa nema, što ne ostavlja dobru sliku o odgovornosti političkih aktera u ovako dubokoj krizi uzrokovanoj koronavirusom. Primjerice, jednako kao što oporba traži dvotrećinsku većinu oko donošenja ovako teških odluka, i u Vladi bi mogli pokazati dobru volju da barem jednom mjesečno podnose izvješće Saboru o upravljanju krizom i radu Stožera, što je jedan od najčešće ponavljanih zahtjeva oporbe. U vremenima poput ovih, razlike između vladajućih i oporbe trebale bi se smanjivati, a ne povećavati, jer građanima je jedina stvar koja im preostaje – povjerenje u institucije.
A prema istraživanju koje je jučer predstavljeno, to povjerenje je na izrazito niskim granama. Ispada da građani Nacionalnom stožeru civilne zaštite ipak vjeruju najviše, s ocjenom 3,95, dok Vladi daju 3,03 na skali od 1 do 10, a Sabor je još i niže. Rezultat je to vjerojatno i prepucavanja na razini izvršne vlasti i parlamentarnih zastupnika koji tu vlast kritiziraju, a čime se povjerenje – logično – ruši. Na kraju, bez obzira na prvotno pretjerivanje s oduševljenjem u rad Stožera, kad su djeca Vilija Beroša i Krunoslava Capaka crtali kao superheroje, pa sve do zadnjih dana kad ih se često optužuje za politizaciju i narušavanje ljudskih prava, ipak građani Stožeru vjeruju više nego Vladi i Saboru, dakle čistoj politici.
Tome se ne treba čuditi: prvo, Stožer ipak donosi i provodi vrlo konkretne operativne mjere, i personifikacija je borbe s COVID-19. A drugo, kakvog izbora i imaju? U trenutku dok upravljanje krizom nije preneseno na Sabor aktiviranjem 17. članka Ustava, Stožer je jedini koji rukovodi krizom (jasno, u ime Vlade), pa građanima ni ne preostaje drugo nego pratiti ono što Capak i ekipa komuniciraju u javnosti. Stoga Stožer mora ostati »popularan« i održavati povjerenje u vlast – druge mu nema, jer je jedini koji može i mora nositi to povjerenje. No, postotak mu, glede i unatoč svemu što nas je snašlo u ovih zadnjih deset mjeseci, i nije tako loš, skoro četvorka.
A nešto je i u mentalitetu naših ljudi – u jednoj tv reportaži koja je ovih dana objavljena iz Švedske, za koju dobro znamo na koliko specifičan način hendla koronakrizu, građani su redom ponavljali: »Gledajte, da li ćemo nositi maske, to će reći naša vlada, a mi našoj vladi vjerujemo. Ako oni tako kažu, nosit ćemo. Ako ne, nećemo«. To nije dokaz da su Šveđani ovce koje slijepo slušaju što im se kaže, kako se takve stvari kod nas znaju lakonski tumačiti. To je primjer zemlje gdje institucije uživaju legitimitet i puno povjerenje svojih građana – vjerojatno ne bez razloga – iako im rezultati borbe s virusom zadnjih tjedana i nisu osobito dobri.
No, samo povjerenje u sustav već je pola obavljenog posla, i o tome bi kod nas trebala dodatno razmisliti i Vlada kad odbija dobronamjerne sugestije oporbe, ali i sama oporba kad formalizira ondje gdje bi trebala supstancijalno razmišljati. Bez zajedničke borbe, virus će pobijediti, to je barem jasno.
Politika na trapezu
Ključna riječ: povjerenje
Tihana Tomičić
05. prosinac 2020 13:22
Foto Matija Habljak PIXSELL
Opozicija nije uspjela natjerati vladajuću većinu da se odluke o utjecaju na temeljna ljudska prava u Saboru donose dvotrećinskom većinom – HDZ je jučer sam sa svojim partnerima, dakle s uobičajenih 76 ruku, donio izmjene Zakona o zaštiti pučanstva, ili laički rečeno novi zakon kojim će se kažnjavati nenošenje ili pogrešno nošenje maski, kao i kažnjavati privatna okupljanja veća od deset ljudi.
Koliko god COVID-19 pogađao sve ljude isto, bez obzira na naciju, vjeru ili političko opredjeljenje, politika u Hrvatskoj ne uspijeva postići konsenzus oko načina kako donositi te odluke.
Nije u pitanju čak ni meritum stvari, a to je pitanje koje mjere su minimum minimuma u daljnjoj eskalaciji koronavirusa, jer mnogi oporbeni političari i sami često zazivaju strože mjere ili kažu da su spremni podržati Vladine prijedloge, no samo ako način njihova izglasavanja bude drukčiji. A rezultat je da konsenzusa nema, što ne ostavlja dobru sliku o odgovornosti političkih aktera u ovako dubokoj krizi uzrokovanoj koronavirusom. Primjerice, jednako kao što oporba traži dvotrećinsku većinu oko donošenja ovako teških odluka, i u Vladi bi mogli pokazati dobru volju da barem jednom mjesečno podnose izvješće Saboru o upravljanju krizom i radu Stožera, što je jedan od najčešće ponavljanih zahtjeva oporbe. U vremenima poput ovih, razlike između vladajućih i oporbe trebale bi se smanjivati, a ne povećavati, jer građanima je jedina stvar koja im preostaje – povjerenje u institucije.
A prema istraživanju koje je jučer predstavljeno, to povjerenje je na izrazito niskim granama. Ispada da građani Nacionalnom stožeru civilne zaštite ipak vjeruju najviše, s ocjenom 3,95, dok Vladi daju 3,03 na skali od 1 do 10, a Sabor je još i niže. Rezultat je to vjerojatno i prepucavanja na razini izvršne vlasti i parlamentarnih zastupnika koji tu vlast kritiziraju, a čime se povjerenje – logično – ruši. Na kraju, bez obzira na prvotno pretjerivanje s oduševljenjem u rad Stožera, kad su djeca Vilija Beroša i Krunoslava Capaka crtali kao superheroje, pa sve do zadnjih dana kad ih se često optužuje za politizaciju i narušavanje ljudskih prava, ipak građani Stožeru vjeruju više nego Vladi i Saboru, dakle čistoj politici.
Tome se ne treba čuditi: prvo, Stožer ipak donosi i provodi vrlo konkretne operativne mjere, i personifikacija je borbe s COVID-19. A drugo, kakvog izbora i imaju? U trenutku dok upravljanje krizom nije preneseno na Sabor aktiviranjem 17. članka Ustava, Stožer je jedini koji rukovodi krizom (jasno, u ime Vlade), pa građanima ni ne preostaje drugo nego pratiti ono što Capak i ekipa komuniciraju u javnosti. Stoga Stožer mora ostati »popularan« i održavati povjerenje u vlast – druge mu nema, jer je jedini koji može i mora nositi to povjerenje. No, postotak mu, glede i unatoč svemu što nas je snašlo u ovih zadnjih deset mjeseci, i nije tako loš, skoro četvorka.
A nešto je i u mentalitetu naših ljudi – u jednoj tv reportaži koja je ovih dana objavljena iz Švedske, za koju dobro znamo na koliko specifičan način hendla koronakrizu, građani su redom ponavljali: »Gledajte, da li ćemo nositi maske, to će reći naša vlada, a mi našoj vladi vjerujemo. Ako oni tako kažu, nosit ćemo. Ako ne, nećemo«. To nije dokaz da su Šveđani ovce koje slijepo slušaju što im se kaže, kako se takve stvari kod nas znaju lakonski tumačiti. To je primjer zemlje gdje institucije uživaju legitimitet i puno povjerenje svojih građana – vjerojatno ne bez razloga – iako im rezultati borbe s virusom zadnjih tjedana i nisu osobito dobri.
No, samo povjerenje u sustav već je pola obavljenog posla, i o tome bi kod nas trebala dodatno razmisliti i Vlada kad odbija dobronamjerne sugestije oporbe, ali i sama oporba kad formalizira ondje gdje bi trebala supstancijalno razmišljati. Bez zajedničke borbe, virus će pobijediti, to je barem jasno.