Grad: Rijeka
Danas: 21° kiša
Sutra: 9° 24° djelomično oblačno
20. kolovoza 2017.
Fenomen migracija

foto Zanimljiva izložba u MMSU: Kako žive njegovateljice, domaćice i sezonci

Foto Marko Gracin
Foto Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 12. veljača 2017. u 10:27 2017-02-12T10:27:55+01:00

Projekt je usmjeren na fenomen privremenih radnih migracija, odnosno osobne priče, društvene i kulturne procese nastale uslijed kretanja ljudi koji u drugim zemljama obavljaju poslove domaćica u kućanstvima, njegovateljica, fizičkih i sezonskih radnika. A unutar globalnih tokova suvremenih migracija upravo ova skupina izmiče pažnji kako istraživača tako i šire javnosti

Već pet dana prije odlaska u Italiju je boli trbuh. Noć prije puta uopće ne spava. Sa sobom uvijek nosi cigarete, kavu za tursku kavu, knjige, uglavnom krimiće, ručni rad, posteljinu i fotografije.

Petnaest dana radi, a petnaest je kod kuće. Tako se lakše izdrži. Kod gospođe u Firenci smjela je pojesti jednu jabuku dnevno. No, ona bi se snašla pa bi popodne, kad je imala sat slobodno, kupila tri jabuke, sjela u park i pojela ih. Nije smjela koristiti njihov kućni telefon pa je svoje najčešće zvala iz javne govornice. Kasnije, kad su došli mobiteli, kći joj je govorila: »Mama, piši mi poruku«. »Ča ću ti pisati poruku, ja ti želim čuti glas«, odgovarala je. Ovo svjedočanstvo, nastalo temeljem kazivanja žena iz Istre i Primorja, oslikava tipično iskustvo njegovateljica starijih osoba u Italiji o kojem govori rad »Ćemo, ćemo... ja ma kako ćemo« Duge Mavrinac i Božene Končić Badurine na izložbi »Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija«, koja je nedavno otvorena u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Ambijentalna instalacija dviju autorica, jedne kulturne antropologinje i jedne umjetnice, ujedno je paradigmatski rad izložbe ostvarene interdisciplinarnom suradnjom dviju kustosica: povjesničarke umjetnosti Irene Bekić i Duge Mavrinac, koja je i koautorica izložbe.

Zajedničkim projektom autorice su željele otvoriti komunikacijski kanal koji će antropologiji, zatvorenoj u svoje znanstvene časopise, omogućiti da kroz angažiranu umjetnosti lakše dopre do publike, a na izložbi predstavljaju ostvarenja desetero autora iz Hrvatske, BiH, Italije i Rumunjske.

Projekt je usmjeren na fenomen privremenih radnih migracija, odnosno osobne priče, društvene i kulturne procese nastale uslijed kretanja ljudi koji u drugim zemljama obavljaju poslove domaćica u kućanstvima, njegovateljica, fizičkih i sezonskih radnika. A unutar globalnih tokova suvremenih migracija upravo ova skupina izmiče pažnji kako istraživača tako i šire javnosti.

Konkretna podrška 

Prema procjeni Međunarodne organizacije rada, svijetom cirkulira između 56 i 130 milijuna radnika u kućanstvima, a točan im se broj ne može utvrditi, jer se vrlo često zapošljavaju ilegalno pa se njihov rad i migracije nigdje ne evidentiraju.

Foto M. Gracin

U većini slučajeva posve su lišeni radničkih i temeljnih ljudskih prava, ali zato izloženi brojnim predrasudama kako u sredinama u koje odlaze raditi tako i u matičnim zemljama. Jedna od njih se ogleda i u shvaćanju da se radi o ekonomskim migrantima, koji ne zaslužuju zaštitu poput političkih izbjeglica jer emigriraju dobrovoljno. Međutim, i u tim se slučajevima gotovo uvijek radi o prisilnim migracijama, koje se rađaju iz nužde i egzistencijalne ugroženosti.

Izložba je stoga zamišljena i kao platforma za konkretnu podršku ovim migrantskim grupama.

U ambijentalnu instalaciju Duge Mavrinac i Božene Končić Badurine implementirana je i Konvencija o radnicima u kućanstvu, koju je 2011. izglasala Međunarodna organizacija rada kako bi im se osigurali radni i životni uvjeti dostojni čovjeka, zaštita od iskorištavanja, zlostavljanja i nasilja, sloboda udruživanja, pravo na odmor, minimalna primanja, sigurna isplata zarade. Tekst Konvencije, za ovu priliku preveden na hrvatski, ponuđen je svakom posjetitelju, a uoči zatvaranja izložbe održat će se i okrugli stol, uz sudjelovanje stručnjaka iz više nevladinih udruga, predstavnika sindikata i radnika, s idejom da se i u Hrvatskoj potakne proces njezine ratifikacije.

Radnici u kućanstvu posebno su ranjiva skupina, jer rade, a vrlo često i žive, iza zatvorenih vrata svojih poslodavaca. U pravilu se radi o ženama koje su u zadnja tri desetljeća postale glavne junakinje strategije preživljavanja mnogobrojnih kućanstava.

Nemjerljivi poslovi 

Ovaj je fenomen u Hrvatskoj bio posebno izražen 90-tih godina, a njegove protagonsitice većinom su bile umirovljenice i nezaposlene žene starije od 50 godina s muževima u sličnoj poziciji, a često i s djecom koju je trebalo ispomagati. Riječ je o ženama pretežno srednje, pa i visoke stručne spreme, koje su radni vijek provele na pristojno pozicioniranim poslovima, da bi se u dobi kad su trebale uživati plodove minulog rada prometnule u njegovateljice starih i nemoćnih. U ambijentu koji je istodobno radni i stambeni, bez jasno odijeljenog radnog i slobodnog vremena, brinule su o ljudima kojima su bile skoro vršnjakinje, uz očekivanje da im stalno budu na raspolaganju, a istodobno nevidljive.

Osim mjerljivih poslova poput kuhanja, peglanja, čišćenja ili nabavke, paket usluga ovih žena uključuje i čitav niz onih nemjerljivih poput iskazivanja pažnje, razumijevanja, strpljena, pružanja utjehe, što ovaj posao u konačnici pretvara u komodifikaciju brige i ljubavi koju poput zamjenskih kćeri pružaju strancima.

Da se radi o poslu koji je vrlo iscrpljujući, posebno emocionalno i psihički, svjedoče i priče rumunjskih radnica na kojima se bazira rad grupe h.arta »O domu i daleko od njega«. Autorice suprostavljaju tekstove iz mainstream medija o radnim migrantkinjama iz Rumunjske i njihova osobna iskustva, fokusirajući se na napetost između emancipacijskog procesa koji prolaze i, često vrlo konzervativne, sredine iz koje dolaze.

O raspoloženju koje u Rumunjskoj vlada prema migrantima, a posebno ženama, svjedoči niz bombastični naslova u kojima se nerijetko izjednačavaju s prostitutkama. Čak je i ministar prometa proglasio supruge rumunjskih radnika u inozemstvu lakim ženama, a njihovu djecu huliganima.

City-light kampanja 

U isto vrijeme, jedna migrantica svjedoči: »Bila sam u Italiji, tamo sam se brinula za starije osobe, no draži mi je rad u polju u Njemačkoj. Bolje je, nisi zatočen unutra cijelo vrijeme dok te gnjavi neki starac. Oni su zahtjevni i često zanovijetaju. Znate kakvi smo mi ovdje na selu, ne brinemo toliko o urednosti. Tamo za sve postoji poseban deterdžent. Jedan za pločice, drugi za sudoper, izluđivalo me to. Fizički rad je teži, ali me barem nitko ne iscrpljuje psihički.«

Foto M. Gracin

Umjetnica Andrea Kulunčić na izložbi predstavlja rad »Bosanci van!« realiziran u okviru projekta »Muzej na ulici« ljubljanske Moderne galerije, u vrijeme dok se galerija obnavljala. Rad je izveden u suradnji s trojicom građevinskih radnika angažiranih u njezinoj obnovi. Svi četvero potpisali su autorske ugovore s Modernom galerijom, pod istim uvjetima radili na projektu, a podijelili su i novac od prodaje rada.

Iako je umjetnica o problemu namjeravala govoriti suptilno, da ih ne bi ugrozila, njezini suradnici odlučili su se žestoko i izravno obratiti javnosti da bi ukazali na izrabljivački odnos prema bosanskim državljanima na privremenom radu u Sloveniji.

Zajednički su osmislili city-light kampanju koncentriranu oko četiri osnovne točke: uvjeti rada, život u samačkom domu, nekvalitetna prehrane i odvojenosti od obitelji. Gradskim se vlastima rad nije svidio pa su plakate uklonili već idućeg dana, ali su na inzistiranje Moderne galerije nakon pet dana vraćeni. Srećom, radnici nisu imali posljedica, iako su se izložili velikom riziku, jer im je radna viza vezana za poslodavca, pa otkaz automatski znači odlazak iz Slovenije. Upravo su zbog toga i prisiljeni raditi pod bilo kakvim uvjetima.

I umjetnica Veda Popovici na izložbi predstavlja rad realiziran u javnom prostoru. Na Međunarodnom autobusnom kolodvoru u Bukureštu postavila je spomen-ploču odajući počast svima koji putuju, prelaze granice i rade daleko od svojih domova. Iz zapadnjačkog pogleda rumunjski građani nisu nikada dovoljno europski, bijeli ili civilizirani. No umjetnica želi ukazati na to da se negativne kvalifikacije primjenjuju i unutar Rumunjske na neeuropljanje i strance koji migriraju i prolaze kroz Rumunjsku. Upravo zato njezin je rad posvećen svim migrantima, a ne samo rumunjskim.

Najstariji rad na izložbi, multimedijski projekt »go_HOME«, djelo je hrvatske umjetnice Sandre Sterle i bosanske umjetnice Danice Dakić, koje su se 2001. preselile iz Amsterdama i Düsseldorfa u New York da bi zajedno radile. Doputovale su 10. rujna i smjestile se u stanu nedaleko tornjeva WTC-a, da bi sutradan, uz prvu jutarnju kavu, doživjele njihovo rušenje.

Prekvalificirani 

Projekt su razvijale iduća četiri mjeseca, a njime propituju odnos pojmova »dom« i »drugdje«, porozni koncept identiteta te vlastiti osjećaj pripadanja i nepripadanja. Suradnju su proširile uključivanjem umjetnika i suradnika raseljenih s područja bivše Jugoslavije.

Foto M. Gracin

U izostanku fizičkog/emotivnog doma, u virtualnom prostoru interneta konstruirale su prostor unutar kojeg izgrađuju novu zajednicu bliskih ljudi i zajedničkih tema te kreiraju mjesto za umjetnički eksperiment. Projekt je uključivao i direktne prijenose putem interneta i seminare osmišljene kao okupljanja za stolom na kojima su, uz umjetnike i arhitekte, sudjelovali i predstavnici službi imigracijskih organizacija. Iz današnje perspektive projekt, kao jedan od ranih primjera hibridnog prostora umjetničkog rada s korištenjem suvremenih tehnoloških medija, anticipira okupljanje u različitim oblicima virtualnih zajednica. Usto autorice tematiziraju migrantski rad, napose ženski kućanski rad. Simbolički profesionalizirajući svoj posao kućanice, odijevanjem i poziranjem u kuharskim uniformama, upozoravaju na neplaćeni ženski rad te tematiziraju rad visokoobrazovanih migranata koji ne odgovara njihovim kvalifkacijama.

»Nemam kamo pobjeći, nitko za život moj ne mari« – jedan je od biblijskih citata na koji podsjeća Tomislav Brajnović u radu kojim tematizira aspekte migracija kroz prizme osobnog migrantskog iskustva, obiteljskih seljenja, osjećaja dislociranosti te univerzalne potrebe za utočištem i pripadanjem grupi. U instalaciji nalik kupeu putničkog vlaka okupio je brojne autentične predmete i tragove svojih privremenih boravišta, među kojima je i fotografija umjetnika u pozi Supermana ovješenog o šipku metalne konstrukcije koja ga uokviruje.

Brajnovićev rad tokove suvremene migracije doživljava kao globalno (s)kretanje udesno prema identitetu, tradiciji, plemenu, zajedničkoj religiji i narodu u potrazi za sigurnošću, a Superman je parodija na želju čovjeka (i umjetnika) za spašavanjem svijeta i nemogućnost da poleti, jer mu to ne dopušta fiksiranost za vlastiti okvir. Po shvaćanju ovog umjetnika, čovjekovo lutanje svijetom počelo je izgonom iz Raja, a sad je u terminalnoj fazi potrage za onim što je u početku izgubio, ali se tome ne može vratiti bez izvanzemaljskog upliva.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka